Photo: UEFA EURO 2020 FB
EURO počinje i narednih mjesec dana razmišljaćemo o fudbalu, usaglašavaćemo naše obaveze sa terminima utakmica, manje ćemo razmišljati o ostalim stvarima, čak ćemo sebi dozvoliti i da ne udaramo loptu da bi što bolje upili dešavanja na terenima širom kontinenta. EURO kreće iz Rima, oni stariji se sjećaju kako je na San Siru onomad Fransoa Omam Bijik sa Kamerunom na startu SP srušio Argentinu i uz takve uspomene, razmišljaju o fudbalskom čudu koje ne bi bilo baš tog intenziteta ako Senol Guneš sruši Roberta Manćinija.

Turska – Italija – 5+ kartona

Prosječan ljubitelj fudbala sigurno ne poznaje novi turski tim, jer Turska još od Japana i Koreje i Hakana Šukura i društva, pa EP 2008. kada je u šokantnoj utakmici četvrtfinala u Beču Ivan Klasnić pogodio  u 119. minutu za prednost Hrvata, a Semih Senturk izjednačio za penale u kojima su nadmudrili komšije, nije napravila ozbiljan uspjeh na reprezentativnom nivou. Ipak, oni koji sa pažnjom i uz određenu dozu strasti prate fudbalsku reprezentaciju Crne Gore znaju dovoljno o tome koliko je Turska nezgodna u oba pravca, jaka i prije svega odlična u duelima sa selekcijama koje imaju možda i veći individualni kvalitet od njih.

Turska nakon sjajnog starta u kvalifikacijama, jer su pregazili Norvešku sa 3-0, doživjela je šok poslije remija 3-3 sa Letonijom, što je bilo jako dobro kao uvod u pripreme za završni turnir EP. Sada je njihov glavni i osnovni cilj da budu za korak ispred rezultata iz 2016. kada su u grupi sa Hrvatskom i Španijom pobijedili samo Češku i nijesu vidjeli nokaut fazu. Sjećanja sa SP i EP kroz istoriju vraćaju naboj pred veliki šampionat, jer se poslije nekoliko propuštenih prilika pojavila grupa igrača koja osim što igra moderan, brz fudbal, jako vjeruje u svoje kvalitete.

U odbrani će ih predvoditi član Lestera i jedan od najtraženijih defanzivaca Premijer lige Çağlar Söyüncü, za kreaciju i lucidnost na sredini zaduženi su Cengiz Ünder i Hakan Çalhanoğlu koji su vrlo jaki na lopti, a ubitačni u standardnim prekid situacijama. Ipak, priča broj jedan, mora biti napadač, kapiten Burak Yılmaz. Nakon što je u 35-oj dobio šansu da igra u ligama petice, on je uspio da predvodi Lille do titule u francuskom šampionatu. Biti ispred PSŽ-a, završiti sa 16 golova, sigurno je dovoljno da bi se skrenula pažnja.

Sve što je radio u klupskom, nastavio je u reprezentativnom dresu, jer je uz njegove majstorije pala i Holandija, a onda i Norveška, što je već bilo dovoljno da se upali crveni alarm za navijače koji su dugo čekali veliki fudbalski uspjeh. Godinama turski fudbal nema značajnog predstavnika na evropskoj sceni, od momenta kada su se među velikane poput Fenera, Bešiktaša, Galatasaraja, umješali i Trabzon i Istanbul, rezultati u Ligi Šampiona i Ligi Evrope su izostali.

Nije Turska samo četiri igrača, tu je i nekoliko vrlo interesantnih fudbalera koji često nezasluženo završe ispod radara. Kabak je u Liverpulu, Demiral u Juventusu, Zeki Čelik i Jazici u Lilu, Muldur u Sasuolu, Enes Unal više nije mlad, ali je i dalje talentovan dovoljno da se drži u španskim klubovima prve i druge lige. Njihov najveći kvalitet je mogućnost da u tri pasa dođu do gola rivala, fanatizam na sredini terena i želja, ogroman motiv da se Turska vrati na svjetsku fudbalsku mapu.

Turkey: Cakir; Celik, Soyuncu, Demiral, Meras; Yokuslu, Ayhan; Karaman, Calhanoglu, Yazici; B Yilmaz

Italijanska javnost već danima navodi ovaj meč kao ključan za plasman selekcije u narednu fazu. Govori se jako o svim mogućim scenarijima, ali se i vjeruje Robertu Manćiniju koji se otvorenim pismom obratio naciji.

”Čini se da je prošla vječnost od momenta kada smo se kvalifikovali za EURO, kada smo na Olimpiku savladi Grčku. Bio je to oktobar 2019. bili smo euforični, jedva čekali da se nađemo na istom stadionu i započnemo novu evropsku avanturu. Sledeća godina trebala je da bude godina našeg zadovoljstva, uz mogućnost da se radujemo zajedno, ali svi znamo šta se desilo. To je bila godina u kojoj smo morali da mijenjamo navike, da se razdvojimo od onih koje najviše volimo, izgubili smo mnoge.

To je bilo vrijeme kada su i najednostavnije stvari bile komplikovane, nije bilo lako nikome, morali smo da se snalazimo kako znamo i umijemo. Posledice globalne pandemije su i dalje su tu i biće još neko vrijeme sa nama. Sport je u ovim momentima idealno oruđe u našim životima, može da nam pomogne da se osjećamo bolje, da zanemarimo komplikovane, dane, mjesece, godinu. Da nas dovede do pozitivnih emocija, da stvori nove, lijepe uspomene.

Više nego ikada treba nam nešto tako.

Naš nacionalni tim je na nekoliko sati od starta nove avanture, naše je da predstavljamo fantastičnu i odlučnu naciju, zato obećavam da ću sa igračima, članovima stručnog štaba uraditi sve da se svi osjećamo posebno i ponosno na sledećem takmičenju.

Znamo da će naše utakmice biti prilika da se ujedine milioni Italijana širom svijeta, biće šansa da zaboravimo prethodnu godinu, zato idemo na svaku utakmicu sa željom da pokažemo snagu dresa italijanske reprezentacije i italijanske nacije. Svaki minut na terenu vratiće nas u dane kada smo bili klinci i uživali u fudbalu, ovog puta i sa odgovornošću prema jednoj od najznačajnih i sigurno najljepših država na svijetu.

Ujedinjeni ispod plavog neba, u plavom dresu, ujedinimo se u jednom pokliču, neka 60 miliona Italijana zagrmi FORZA AZZURRI!”

Nakon što je Manćini naježio naciju, počelo je i prebiranje po istoriji, Poslednji put su Turska i Italija igrale u novembru 2006, a remi 1-1 potpisala su dva Italijana. Antonio Di Natale je pogodio gdje treba, a Marco Materazzi gdje ne treba. Roberto Manćini nema težak zadatak da prevaziđe prethodnika, jer je Gian Piero Ventura uspio da sroza Italiju do nivoa da se ne pojavi na SP u Rusiji nakon dvomeča sa Šveđanima.

Iza Manćinija, koji je dugo jurio posao selektora, stoji i impresivan skor, u 30 utakmica, ubilježio je 21 trijumf, sedam remija, samo dva poraza, a u grupi sa Velsom i Švajcarskom svakako moraju da budu favoriti, pogotovo na domaćem terenu. Kičma selekcije je poznata, Donaruma na golu, Bonući i Kjelini, sjajan vezni red, Barela, Žoržinjo, Lokateli, opasan napad, Berardi, Imobile, Insinje.

Ne smije se zaboraviti ni Beloti koji je uvijek raspucan u reprezentativnom dresu, bio je sa pet golova najbolji strijelac u kvalifikacijama. Ono što je jasno, Italija se mnogo oslanja na posjed kojim ne dozvoljava rivalima da stvaraju mnogo šansi, rijetko primaju golove i uglavnom sve utakmice rješavaju do poluvremena, onda povuku ručnu i čekaju naredni meč. U poslednjih osam nijesu primili gol.

Italy: G Donnarumma; Florenzi, Bonucci, Chiellini, Spinazzola; Barella, Jorginho, Locatelli; Berardi, Immobile, Insigne

12 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име