Euro 2000: Francuska revolucija

Euro 2000 je bio preplavljen narandžastom, ali na kraju je turnir bio posvećen Les Bleusu. Ulicama i stadionima Holandije, koji su domaćini zajedno sa Belgijom, dominirale su jarko ukrašene horde holandske vojske Oranje, ali na terenu su dominirale Francuska Rogera Lemerrea.Osvojivši Svetski kup na sopstvenom travnjaku dve godine ranije, Francuzi su u Euro 2000 ušli sa jednim ciljem: stvoriti fudbalski presedan dodavanjem trofeja Henri Delaunai svojoj globalnoj kruni. Nisu razočarali.

2000. godina obilježila je novi početak pošto se čovečanstvo oprostilo od 20. vijeka i ušlo u novu fazu evolucije. Ironično ili ne, jedno od prvih glavnih mjesta koje su obilježile novu stranicu u ljudskoj istoriji bio je veliki fudbalski turnir – Euro 2000. Bilo je to prvo evropsko prvenstvo koje su ugostile dvije države: Holandija i Belgija sarađivale su dočekujući jedanaesto izdanje turnir.

Euro 2000 se smatra jednim od najboljih turnira svih vremena, uglavnom zbog uzbuđenja koje je stvorio. Divni mečevi, neke izvanredne pojedinačne predstave i fantastična atmosfera koju su stvorili, posebno holandski navijači, učinili su ga nezaboravnim turnirom.

Uzimajući sve ovo u obzir, izdanje iz 2000. godine najbolje je definisano zbog poplave golova, a timovi u prosjeku postižu 2,74 gola po utakmici – najveći rekord do sada. Pored toga, postavljen je još jedan rekord koji i dalje stoji: šest utakmica je dalo pet ili više golova, a i polufinale i finale su otišli ​​na produžetke.

Poslije uspjeha na Svjetskom prvenstvu 1998. na domaćem terenu, Francuska je viđena kao jedan od favorita za nezamislivo trijumf Svjetskog kupa dvije godine kasnije pobjedom na Evropskom prvenstvu. Nijedan tim to nikada nije uspio priije turnira Euro 2000, pošto je Les Bleus želio da stavi svoje ime u fudbalsku kuću slavnih.

Francuska i Italija su se suočile u finalu, pri čemu su se obije strane borile za svoju drugu titulu evropskog prvaka. Azuri su bili udaljeni nekoliko centimetara od pobjede, uprkos njihovom pragmatičnom i defanzivnom pristupu koji je omogućavao protivničkim timovima da kontrolišu loptu u dugim potezima.

Na putu do finala, Italijani su u proseku imali samo 40% posjeda i bukvalno bacali trofej evropskog prvenstva zbog svojih završnih nevolja. Polufinale protiv Holandije, Azzurri su izborili na penale nakon što su Holanđane držali do mrtve tačke bez obzira na to što su veći dio utakmice igrali sa čovekom manje.

Oba menadžera odlučila su se za promjene u odgovarajućim početnim postavima, Djorkaeff i Christophe Dugarri startovali za Francusku, dok je Marco Delvecchio zamijenio Filippa Inzaghija iz Italije. U živahnom startu Finala, Francuska je prva stvorila opasnost kada se šut Henrija odbio od prečke gola Francesca Tolda, pri čemu je italijanski čuvar morao da izvede pametnu odbranu da osujeti pokušaj Đorkaeffa u sljedećem napadu. Suprotno tome, jedina opasna akcija Azura u prvom poluvremenu potekla je od Demetria Albertinija, koji je zamalo postigao uvodni gol iz slobodnog udarca.

Finale je istinski zaživjelo u drugom poluvremenu. Italija je bila ta koja je napravila proboj u 55. minutu igre kada je Delvecchio iz blizine zabio loptu u mrežu nakon povezivanja sa centaršuta Đanluke Pesota. Nekoliko minuta kasnije, čovjek koji je izgubio mjesto u početnoj postavi za finale – Alessandro Del Piero – imao je slavnu šansu da postane nacionalni heroj nakon što je zamijenjen na poluvremenu. Napadač Juventusa našao se jedan na jedan sa Fabienom Barthezom minut prije oznake sata, ali nije uspio da pretvori svoju šansu koja bi titulu učinila sigurnom za Azurere.

Dvadeset i pet minuta kasnije, Del Piero se našao u istoj poziciji kada je trčao sam prema golu ali je šansa takođe propuštena. Ove dvije izgubljene prilike rezimirale su njegov turnir: Napadač je tokom turnira imao pet velikih golgeterskih prilika, ali je protiv Švedske mogao samo jednom da ubaci loptu u mrežu.

Uprkos tome što nije uspjela da zatvori utakmicu i zatraži svoju drugu titulu evropskog prvaka u istoriji, Italija je održala vodstvo od 1: 0 zahvaljujući herojskom defanzivnom učinku. Francuska se borila da pronađe put pored briljantnog Tolda, primoravši Lemerrea da rasporedi svog trećeg napadača – Trezegea – u očajničkoj potrazi za izjednačenjem. Činilo se da je san Francuske o velikom turnirskom dvojniku srušen sve dok se Silven Viltord nije oslobodio lijeve strane šesnaesterca za tri minuta nadoknade i poslao lošu vožnju pored Tolda.

Nakon što je izvukla neriješen rezultat iz ralja poraza, Francuska je sada imala zamah na svojoj strani kada je utakmica krenula u produžetak Golden Goal. Izgledalo je kao da dolazi francuski pobjednik kada je Zidane u prvim minutima produžetaka uputio udarac koji je široko odbio sa centaršuta Roberta Piresa. Tada se to, u 103. minutu, zaista dogodilo kada je krilni igrač Arsenala prevario put sa lijeve strane prije nego što je izveo udarac da zameni Trezegeta, koji je prvi put rafalio šutom u krov mreže. Francuski navijači su mogli navijati dok je Les Bleus kompletirao izuzetan veliki turnirski dubl.

Francuska: Barthez, Lizarazu (Pires 86), Vieira, Blanc, Djorkaeff (Trezeguet 76), Deschamps, Desailli, Zidane, Henri, Thuram, Dugarri (Viltord 58)
Italija: Toldo, Maldini, Albertini, Kanavaro, Pesoto, Nesta, Di Biagio (Ambrosini 66), Iuliano, Fiore (Del Piero 53), Totti, Delvecchio (Montella 86)

https://www.youtube.com/watch?v=7hmOKFKzvlo

Postavi odgovor