Ako pogledate zvanične zapise FIFA-e, otkrićete da Ukrajina kao zaseban i priznat entitet, postoji samo dvadeset godina. Tokom ove dvije decenije njihov rekord je bio prilično impresivan: jedan nastup na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, gdje su se plasirali u četvrtfinale i automatske kvalifikacije za Euro 2012. kao suvoditelji. Ali ovaj neugledan nastup opovrgava slavno fudbalsko nasljeđe koje je Ukrajina ostavila za sobom kao dio Sovjetskog Saveza
Istorija
U knjigama se kaže da je Rusija zvanični nasljednik reprezentacije SSSR-a. Ovo prisvajanje istorije predviđa koliko su ukrajinski igrači i klubovi bili uticajni u sovjetsko doba. Ukrajina postoji kao nezavisna država od samo 1992. Ali fudbal u Ukrajini seže mnogo dalje.
Kao što se to dogodilo u mnogim krajevima svjeta, od River Platea do Roterdama, fudbal je prvi put došao u Ukrajinu, još dok je bio dio carske Rusije, putem onoga što je David Goldblatt nazvao „neformalnim carstvom“, asortimanom Britanski vojnici, trgovci, zvaničnici i biznismeni koji su putovali svjetom i donosili igru sa sobom.u ukrajini je osnovan prvi fudbalski klub Odesa, Britanski atletski klub Odesa, iako su ga u potpunosti sačinjavali Englezi . Šest godina kasnije klub je izgradio prvo fudbalsko igralište u zemlji. Iako se lokalno stanovništvo isprva odnosilo sa skepticizmom, privlačnost igre pokazala se krajnje neodoljivom i brzo se proširila zemljom. Naročito je postao popularan u Zapadnoj Ukrajini, gdje je njegov rast potpomogao pokret Sokol, a upravo u Lavovu se odigrala prva dokumentovana utakmica na teritoriji Ukrajine.
Utakmica je u najmanju ruku bila neobična stvar. 14. jula 1894. godine u Lavovu je održano nekoliko sportskih turnira, među kojima i fudbalska utakmica između sokolskih klubova iz Lavova i Krakova. Vłodzimierz Chomicki je u 6. minutu doveo Lviv u prednost, ali sudija je ubrzo prekinuo meč, jer je trebalo da se održi takmičenje u gimnastici na istom stadionu. Cilj Čomickog smatra se prvim u istoriji poljskog i ukrajinskog fudbala. Sasvim prikladno da su ove dvije države bile domaćini prvog evropskog prvenstva koje je ikada održano u istočnoj Evropi.
Popularnost fudbala nastavila je da se širi početkom 1900-ih. Sportski klub Gimanstics, kasnije preimenovan u Pohon, osnovan je u Lavovu 1904. godine i postaće jedna od najboljih strana poljske lige u međuratnom periodu. Bila je u Lavovu prva ukrajinska liga širom grada 1906. godine. U međuvremenu je pokret Sokol i dalje bio uticajan i pomagao je u uspostavljanju igre u Kijevu. Do 1911. godine organizovana su gradska prvenstva u Kijevu i Odesi. Činilo se da je zamah fudbalskog uspona bio nezaustavljiv. Ali 1914. godine, dok su evropska carstva i demokratije mobilizovale svoje vojske i pripremale se za rat bez presedana, razornih razmera, fudbal je bio na neodređeno vrjeme.
Kao rezultat Prvog svjetskog rata i sloma carske Evrope, granice su ponovo iscrtane širom kontinenta. Veći deo Zapadne Ukrajine sada je potpao pod suverenitet obnovljene poljske države, dok su Transkarpatski region i djelovi jugozapadne Ukrajine ustupljeni Čehoslovačkoj i Rumuniji. Iako podeljeni između različitih nacija, ukrajinski timovi su nastavili da napreduju. Lavov, koji je danas dio Poljske, ostao je fudbalska sila. Pohon je u četiri navrata osvojio poljsku ligu, dok je Sparta Lviv bila drugoplasirana do Visle Krakov u jedinom poljskom kupu koji je ikada održan prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Rus ’iz Uzhoroda osvojio je slovačko prvenstvo 1933. godine, iako ovo nije bila zvanična nacionalna titula.
Ostatak Ukrajine je do 1922. godine uključen u Sovjetski Savez kao Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Harkov, tada glavni grad republike, pojavio se kao dominantna snaga ukrajinskog fudbala. Timovi iz Harkova pobjedili su na osam od jedanaest nacionalnih turnira održanih u Ukrajinskoj SSR od 1921-1936. Harkovska strana je takođe pobjedila selekciju iz Lenjingrada u prvom kup-sovjetskom takmičenju 1924. godine, prethodnicu sovjetske lige. Nekoliko igrača Harkova nastupalo je u reprezentaciji SSSR-a. Tokom ove ere timovi još uvjek nisu bili organizovani kao klubovi u modernom smislu. Umjesto toga, timovi su bili najbolji igrači iz svakog grada, igrajući u formatu nokaut kupa širom Ukrajine. Ali ovo bi se uskoro promjenilo. Legendarni klupski klub Dinamo Kijev, formiran 1927. godine, pobjedio je na poslednjem od ukrajinskih SSR turnira 1936. godine, prvi put kada je „klub“ trijumfovao na ovim kup takmičenjima. 1936. je ujedno i prvi put da je prvenstvo SSSR održano i organizovano u ligaškom formatu. Dinamo je završio kao drugoplasirani u nastupnom takmičenju.
Zanimljivo je da je šest decenija prije nego što je Ukrajina odigrala svoju prvu zvaničnu utakmicu; nezvanična reprezentacija Ukrajine izašla je na teren u nepriznatom prijateljskom susretu protiv Turske. Turska reprezentacija je 1933. bila na putu kući nakon što je porazila Sovjetski Savez sa 2: 1. Ali dok su bili na putu za Odesu, odakle su trebali da završe svoj poslednji dio puta preko Crnog mora, izabran je za revanš od strane ekipe sastavljene isključivo od ukrajinskih igrača. Meč se odigrao u Harkovu, gdje su bilbordi reklamirali događaj kao „Nacionalni tim Ukrajine protiv Nacionalnog tima Turske“. Ukrajinsku ekipu činilo je sedam igrača iz Harkova, ali napadač iz Kijeva Konstantin Šegodksii čiji je hat trick napravio razliku kada je Ukrajina izašla kao pobjednik, rezultatom 3: 2.
Kijev je brzo postajao sportski centar u usponu, što pokazuju ambiciozni planovi za izgradnju 50.000 kapaciteta Nacionalnog sportskog kompleksa u gradu. Dana 21. juna 1941. godine, novine Proleterska pravda izvestile su:
„Sutra će u Kijevu biti otvorena najveća fitnes struktura u Ukrajini, Republikanski stadion nazvan po Nikiti Hruščovu … Novi stadion može istovremeno opslužiti 70.000 gledalaca. Okružen sa 36 sektora od 50.000 sedišta, vidi se bujni zeleni tepih ovalnog fudbalskog terena međunarodnih veličina … Sa strane prema ulici Henri Barbusse uzdiže se vitka kolonada. To je privremeni ulaz na stadion … Prema odluci vlade UkrSSR-a, Republički stadion, zajedno sa postojećom Fitnes palatom i zimskim bazenom biće kombinovani u ujedinjeni sportski kompleks, centar obrazovno-sportskog treninga … “
Utakmica otvaranja trebalo je da se održi između kijevskog Dinama i moskovskog CSKA 22. juna. Ali kako je sudbina odredila, baš tog dana Njemci su napali Sovjetski Savez, a Kijev je bombardovala Luftvaffe. Veliki otadžbinski rat je započeo. Na stadionu je bio okačen transparent sa prilično optimističnim natpisom „Odloženo do pobjede“.
Uprkos ratu, mnogi igrači Dinama su nastavili da igraju fudbal tokom okupacije Kijeva. FC Start, sastavljen od osam igrača iz Dinama i tri iz Lokomotive Kijev, formiran je u proleće 1942, i pobjedio je u njihovom nastupnom meču sa 7-2 nad ukrajinskim Rukhom 7. juna te godine. Tokom ljeta Start je odigrao nekoliko mečeva protiv timova sastavljenih od okupatorskih garnizona Rumuna, Mađara i Njemaca, i sve ih pobjedio. 6. avgusta pobjedili su Flakelf, elitni tim sastavljen od igrača njemačkog vazduhoplovstva. Flakelf je izazvao Start na revanš, koji se odigrao tri dana kasnije. Detalji ovog susreta su mutni i nedosljedni. Prema nekim izveštajima, Njemci su igrali prljavo i stalno su faulirali igrače Starta, ali sudija, SS službenik, ignorisao je žalbe Ukrajinaca. Bez obzira na to, FC Start je i dalje imao 5-3 pobednika.
Nakon meča, mnoge članove FC Start-a uhapsio je, mučio i pogubio Gestapo. Ovdje postaje teško razlikovati mit od istine. Sovjetska propagandna mašina okarakterisala je igrače Start-a kao heroje koji su prkosno ignorisali njemačke prjetnje, pobjedivši u meču iako su znali da će ih to koštati života. Nazvan „Utakmicom smrti“, postao je popularna i romantizirana priča u Sovjetskom Savezu i iznedrio je dva filma. Ali tačnost ove verzije događaja je sumnjiva. Tužilaštvo grada Hamburga je 2005. godine proglasilo da nema dokaza da su igrači streljani zbog pobjede u meču.
Bez obzira na to šta se zaista dogodilo, meč je ušao u ukrajinsku nacionalnu svjest kao simbol hrabrog otpora i fudbalske moći. U decenijama nakon Drugog svjetskog rata, Ukrajina će se na evropskoj sceni afirmisati kao fudbalska sila.
REPREZENTACIJA
Tim Andreja Ševčenka uglavnom je sastavljen od igrača iz domaćeg šampionata, gdje glavnicu čine igrači Dinama iz Kijeva. Na golu je najstariji i najiskusniji, kapiten Andrej Pjatov, golman Šahtjora. Uz njega tu je i mladi njegov imenjak Lunin iz Real Madrida.
U posljednjoj liniji sem dva igrača iz Belgije, svi nastupaju u ukrajinskoj ligi. U toj liniji tima Ševčenko ima najvećih problema, a glavne zvijezde su Oleksandr Karavaev i Mikota Matvilenko. Za razliku od odbrane, sredina terena je najveći adut Ukrajine. Nema sumnje da će se tu najviše pitati fudbaler Mančester sitija Oleksandar Zinčenko, igrač Atalante Ruslan Malinovski, ali i Jarmolenko i Konopljanka.
Njih četvorica su najveći razlog zbog kojeg je Ukrajina dominantno došla do Evropskog prvenstva. Već su pokazivali kako dobro sarađuju zajedno, tako da će na njih biti potrebno obratiti najviše pažnje. Napad je bez konkurencije rezervisan za Jaremčuka, no kako često mijenjaju formaciju, te imaju dosta fudbalera koji mogu odgovoriti na više zadataka, ne bi bilo začuđujuće da neke utakmice igraju i bez najisturenijeg igrača.
Ševčenko je nerijetko birao da igra u formaciji 4-1-4-1 i gdje bi kroz sredinu terena pokušavao da ugrozi protivnički gol. Nije mu bilo strano ni da ekipu postavi u 4-3-3 formaciji ili 3-5-2, što govori o tome koliko je Ukrajina sposobna i voljna da se prilagodi protivniku.
Nedjo
Relativno mlada reprezentacija, ali nisu losi.