Ono što čini draž i esenciju takmičarskog sporta jeste to da u njemu ne postoji nemoguće. Neke stvari se mogu predvidjeti, na neke se može uticati, ali nema toga što je zagarantovano. Sport je dakle, rijetka djelatnost u kojoj 1 + 1 nije jednako 2. Da je kojim slučajem sport video igrica, Mančester Junajted bi makar jednom u par sezona osvajao Premijer Ligu, Napoli i Atletiko Madrid nikada ne bi osvojili Skudeto i La Ligu, a Čelsi i PSG bi imali zagarantovano mjesto u polufinalu svakog izdanja Lige Šampiona.
U moru primjera, posebno u fudbalskoj industriji, vjerovatno je najveći PSG, već duži niz godina tim koji je najaktivniji na tržištu, koji izdvaja ogromne cifre u potrazi za čarobnom formulom koja bi im pomogla da napokon pokore Evropu. U paralelnom univerzumu, tamo gdje se sport percipira sa stanovišta nauke, PSG je sjajna studija slučaja o nemoći novca, ali i o mnogim drugim postulatima (ne)uspjeha. Specifičnost ovog kluba leži u tome što se takmiči u ne tako snažnom šampionatu kao što su Premijer liga, Kalćo ili Primera, pa titule prvaka Francuske donekle i maskiraju pravu sliku koja bi se vidjela da PSG za protivnike ima neke snažnije ekipe.
Konkretan motiv za ovu kolumnu je poraz proteklog vikenda, na svom Parku prinčeva, od Nice, koja je dominantno odnijela sva tri boda na Azurnu obalu. Naravno da poraz manje ili više ne prave razliku, baš kao što tri boda na kontu često ne odlučuju šampiona u Francuskoj, ali ta utakmica je bila savršen uzorak nemoći ovog kluba da poraste na nivo na kom je recimo Mančester Siti, ekipa koja takođe može biti poražena, ali teško i nadmudrena ili fudbalski nadigrana. PSG je sistem, koji neprestano basnoslovno ulaže, ali nikako da poraste onoliko koliko želi.
Ilustracije radi, od sezone 2015/16, PSG je promijenio čak 6 trenera, a u tom perodu, na toj klupi su sjedjeli i neki sjajni stručnjaci, kao što su Unai Emeri, Tomas Tuhel, Maurisio Poketino, Luis Enrike. Podsjećanja radi, tom uglednom društvu se može pridružiti i Karlo Anćeloti koji je na Parku prinčeva boravio između 2011. i 2013. Niko od pomenutih nije uspio ostvariti glavni cilj, a to je osvajanje Lige Šampiona.
Što se igračkog kadra tiče, dres PSG u proteklih 8 sezona su nosili velikani poput Tijaga Silve, Davida Luisa, Markinjosa, Veratija, Kavanija, Zlatana Ibrahimovića, Anhela Di Marie, Danija Alveša, Nejmara, Bufona, Kejlora Navasa, Ikardija, Serhija Ramosa, Điđija Donarume, a tu je bio i najveći svih vremena Leo Mesi, baš kao i trenutno najbolji na svijetu, Kilijan Mbape. Neki od njih još uvijek sanjaju pariške snove, a samo u prethodnom prelaznom roku, u ovaj klub su došli Marko Asensio, Osman Dembele, Lukas Hernandez, Kolo Muani i Gonsalo Ramos.
Glavno pitanje je šta je to što ne dozvoljava PSG-u da poraste onoliko koliko želi? Razloga ima više, a vjerovatno je ponajveći taj što je jako teško uklopiti toliki broj zvijezda na jednom mjestu. Svako od njih ima izražen ego, svoje specifičnosti i svako od njih je navikao na poseban tretman. Kada se toliko zvijezda nađe na jednom mjestu, mnogi od njih su primorani da svoje liderstvo ostave po strani i da se prilagode ekipi. To je proces koji je nužan, ali nije prijatan i mnogi veliki igrači odbijaju da se povinuju tom zadatku.
Tako dolazi do toksične svlačionice, netrpeljivosti, koja lomi motivaciju i donosi niz nekih sitnica koje će vremenom postati zamka u koju će se PSG upecati kada to bude najpotrebnije. Dakle, jako je teško kreirati pravu timsku dinamiku i dodijeliti sporedne uloge likovima koji su navikli da budu glavne zvijezde.
Drugi važan razlog je taj što je organizaciona kultura PSG različita od kultura klubova iz kojih dolaze njihova skupa pojačanja. Njihovi najskuplji igrači dolaze uglavnom iz sredina gdje postoji pobjednička istorija i tradicija, gdje postoje načini, recepti i vrijednosti koje oprobano dovode do rezultata. U PSG, najveću snagu ima novac, a on je vrlo moćan faktor do jedne granice, poslije koje prestaje biti bilo kakav relevantan faktor. Takođe, uz sve to ne treba ni zanemariti situacioni pritisak rezultata, koji u Parizu postoji, jer ovdje nikome nije potreban proces, već samo postignuća. A kada se tako razmišlja, rezultati imaju manju vjerovatnoću pojavljivanja.
Vjerovatno je da se politika PSG-a neće promijeniti u skorijem periodu, a nama kao fudbalskim sladokuscima ostaje da vidimo ko će prije stići, rezultati ili odustajanje od ovih principa.
