ABA liga – košarka jača od saopštenja!

Nakon mnogo mučenja, sastančenja, uobičajenog rata saopštenjima, startovaće najbolji regionalni sportski proizvod, ABA liga, takmičenje koje je crnogorskim ljubiteljima košarke donijelo kvalitet i zadovoljstvo, dobru zabavu i sasvim valjan razlog da svakog vikenda posjete dvorane u Podgorici, Baru, Nikšiću, Cetinju. Nebitno da li se radi o prvom ili drugom rangu, jasno je da bi svi nacionalni košarkaški produkti ostali ispod nivoa da se neko tamo davno nije sjetio da udruži košarkašku sirovinu u ligu vrijedno pažnje.

Igranje u ABA ligi za skoro sve klubove donosi taj momenat važnosti svake utakmice, koju nacionalne lige ne mogu da ponude, pa makar govorili i onoj u Srbiji, koja potencijalno može da aktivira mnoge možda i zaboravljene centre i klubove i da zatvori ligu vrijednu svojih potreba. Crna Gora bi se pretvorila u takmičenje četiri kluba kojem su se sada pridružila još dva u liku i djelu Podgorice i Studentskog centra.

U Bosni i Hercegovini svakako nijesu bili spremni ni da sačuvaju prvaka Evrope, Bosnu, a kamoli da naprave nešto za podstrek razvoja košarke na tom prostoru, dok se u Hrvatskoj klubovi jako teško bore za svoje finansijsko mjesto pod suncem nakon što ih talentovani mladi košarkaši izbjegavaju u širokom luku prije nego i završe životnu srednju školu.

Primjeri Slovenije i Makedonije potrvrđuju pravilo da bez učešća u ABA ligi, sezone njihovih klubova bi se svodile na rana ispadanja iz još uvijek opskurnih balkanskih liga i FIBA kupa koji i dalje izgleda kao mjesto na kojem pod moranjem morate da boravite, nego nešto što vam predstavlja čast i zadovoljstvo što uopšte učestvujete.

ABA liga ima svoje mane, a jedna, najveća, svakako predstavlja i najveći kvalitet ove lige, prolaznost do Evrolige. Koliko je bitna ta karta za ulazak na najveću, elitnu pozornicu, govori i činjenica da su pojedini u stanju da sve urade da dobiju svoje mjesto među najboljima, koristeći sva sportska i nesportska sredstva na tom putu. Rat saopštenjima nije sintagma koja je došla iz nekog političkog miljea na bilo kom nivou, iz pravog rata, nego se desila kao fiktivni pokušaj spuštanja drugog, kao produkt nezdravog rivalstva Zvezde i Partizana, Čovića i Vujoševića, koje se u jednom trenutku prelilo i na Dragana Bokana, predsjednika Budućnosti, odnosno Ostoju Mijailovića, čovjeka koji pokušava da vrati Partizan među najbolje u Evropi.

Tako je nešto što je trebalo da bude prestiž, postalo noćna mora za kompletan proizvod koji donosi lijepu i uzbudljivu košarku, takmičenje gdje se ne može unaprijed upisati pobjeda, gdje mladi ljudi na vrijeme dobijaju svoju šansu, a pritom igraju protiv starijih, iskusnijih, namazanijih, koji im pomažu da podignu svoj kvalitet, pokazuju kako raditi, sagraditi, očvrsnuti i održati karakter da bi se opstalo na visokom nivou.

ABA liga je idealan teren za brojne skaute, draft poznavaoce, jedno ogromno polje, na pola nekošeno, gdje se bruse brojni talenti, željni svojih minuta pažnje za znane i neznane poznavaoce košarke koji vrijedno ispoljavaju svoja mišljenja na raznim forumima, ispod vijesti na portalima i na društvenim mrežama. ABA liga generiše pažnju kakvu može rijetko ko u ovom trenutku, bilo u dijelu kada treba da se pokaže koliko se nešto ili neko ne voli, do momenta kada se veliča određeni potencijal ili rad trenera koji bi mogao na viši nivo.

Nije dobro što je ovakva liga zarobljenik egocentričnih tripova o veličini i sabijanju uspjeha i neuspjeha na samo jednu sezonu, gdje se ne cijeni proces i put, nego se glorifikuje samo konačan rezultat. Ova liga ima sve moguće epitete jake razvojne lige, u kojoj mladi ljudi svojim pojavljivanjem, igrom na visokom nivou, mogu taj nivo da pređu, da budu spremni za naredni, obezbjede svoje egzistenciju na košarkaškom i svakom drugom nivou.

Kada se sve to nekako zajedno uklopi, svako saopštenje, o eventualnom neodržavanju, rasformiranju, raspuštanju, ovakve lige, ostavlja težak, depresivan trag na duši svakoga ko je odrastao u zemlji košarke kakva je bila Jugoslavija, koji je maštao da se jednog dana nađe na terenu ili nekoga koji jednostavno uživa da bodri svoje više nego tuđe sa tribina.

Iako nije svejedno da li pobjeđujete u Areni, Morači, Topolici, Draženovoj dvorani, bivšem Pioniru ili onoj srednjoškolskoj Leon Štukelj sali, da li vas poprijeko gledaju Zadrani, Nikšićani, Cetinjani, Čačani i dišu vam za vratom, pokušavajući da vam skrenu fokus sa dešavanja sa terenu, svaki taj minut proveden tamo, kada znate da vas sa tribina gleda neko ko zna sigurno dovoljno o košarci vrijedi više nego poluprijateljski lokalni derbi u nacionalnoj ligi.

Ova liga je toliko vrijedna, da njena glavna nagrada, ako se ne zatvori Evroligin krug naredne sezone, pa se priključe neki tamo Pariz i London i naši izvise, ma kako se zvali, jednostavno ne može da posvađa klubove do tog nivoa da dozvole da se ovako lijepo takmičenje ugasi.

Da, igrati protiv boljeg od sebe je uvijek izazov, uvijek se teži tome, ali realno je da se napravio ogroman jaz između ekstremno bogatih sa bahatim budžetima i onih nešto manje bogatih koji cijede lokalni sport i krhke finansije da bi bili samo dio nečega što se zove elita, koji popunjavaju svoje redove enormnim brojem stranaca nauštrb lokalnih talenata jer uspjeh i rezultat nemaju strpljenja da čekaju.

Neki su izvrnuli prioritete, skoro, pa mnogi, jeste lijepo pobijeđivati, ali je isto važno sa kim i kako, na koji način, sa kakvim stilom, koja količina sile i geopolitike mora biti upregnuta, koliko treba odvojiti novca, uglavnom tuđeg, jer klubovi generišu minuse na osnovu svog rada i dijela, pa da se bilo kakav uspjeh može nazvati pobjedom u kojoj će učestvovati svi, od mlađih članova kluba do lokalne zajednice, jer uz poštovanje strancima koji se dovode, vrlo malo je lokalnih heroja koji će podizati svijest o tome da je bavljenje košarkom divno i vrijedno, a ne mučno i pogano iskustvo.

ABA liga je regionalno blago, koje se ne može ispustiti i ostaviti da trune, bez obzira što nekada rukovodstvo lige izgleda neracionalno i nesposobno da o takvom blagu vodi računa. Bitno je da članovi ABA lige, prvog i drugog doma shvate da moraju da nađu način da se socijalizuju, pričaju i slušaju jedni druge i da ne razmišljaju usko i strogo klubaški, ovdje govorimo o opštem dobru koje se ne može ugroziti zbog nekog jednokratnog cilja, titule ili dvije koje će završiti u plakarima.

Jedva čekam da vidim neke nove mlade momke, koji će završiti na nekom od sledećih NBA draftova, da se uklopim u raspored tv prenosa, od petka do ponedjeljka, da gledam kako se nekad pametniji, a sporiji, nose sa bržim i fizički sposobnijim, kako treneri govore na već legendarnim minutima za tajm aut, koji će biti još specifičniji jer nemamo publike, pa ćemo imati priliku da prepoznamo svaku riječ uz onu nam omiljenu škripu patika na parketu.

Čekamo svi da čujemo kako se cijepa mrežica kad uskoči lopta bez koske bačena iza linije za tri, kako ječi obruč poslije efektnog zakucavanja. ABA se vratila, neka traje, ako nestane, češaćemo se sjetno i dugotrajno.

Postavi odgovor