Aleksandar Najveći – Džikić-kan drugi put među Podgoričanima!

Aleksandar Džikić je skockao ekipu po svom meraku, da se radi, da se trči, da se skače, da se ”pobije” ako treba, sa svim i svakim, bilo kada i bilo gdje. Nakon pauze, očigledno svjestan da je sezona u Evroligi mogla biti i bolje osmišljena, vratio se parametrima koji su ga doveli do titule u ABA ligi. Ima kompaktan tim, popunjen specijalcima u interventnom košarkaškom vodu, koji dolaze na teren kao junaci nekog holivudskog blokbastera, sa šarenim CV-evima, ali spremni da urade što se od njih traži na putu do uspjeha.

Bilo je lijepo. Dođe Džile do zapisničkog stola, dok puna Morača vibrira, ”pojede” mikrofon i baci ga, usput pomene pozorište. Svi oni koji vole Budućnost u međuvremenu u ekstazi ispraćaju sentimentalnim pogledom i uz vrisak glavnog junaka do hodnika SC Morača. To su bila vremena. Napisao bih i na engleskom, ali kažu da nije pitko i da ne razumije svako. Aleksandar Džikić ima i treba da ima kultni status u Podgorici, jer zna svoj posao i zna kako da naštimuje tim da osvoji titulu, kad se tituli niko nadao nije.

Nijesam siguran koliko je Džikić u sezoni u kojoj je osvojena ABA liga bio zadužen za kasting, odnosno koliko je bio uključen u stvaranje tog tima, jer se osnova već nekako znala. Crnogorski igrači uz par biranih, koji bi mogli da popune rupe i pomognu. Vjerovatno je izbor stranaca bio njegov, ali ono što je fasciniralo, kako je tada trener Budućnosti pronalazio idealne role da sve štima i funkcioniše. Reditelji se sada mijenjaju po epizodama neke vaše omiljene serije, a Džile je u svakom nastavku tog dokumentarnog filma koji treba snimiti, gurao glavne i epizodne junake biranim replikama.

Titula koja je došla u Podgoricu, nije samo njegova zasluga, niti trener danas funkcioniše kao ”sirak tužni bez nigđe nikoga”, ali je izvjesno da njegov osjećaj da drži stvari pod kontrolom, morao da bude podešen na maksimum. Moja teorija, koja ne mora da bude tačna, jeste, Džikić se mnogo umorio tokom te sezone u kojoj je Budućnost osvojila titulu, toliko, da je poželio sve drugačije u sezoni kada je Budućnost igrala Evroligu. Upravo taj kasting, ponovo podijeljene uloge, za iste ili nove aktere, popustio je brzo, a umorni, prazni Džikić, nije mogao da preokrene nešto što je popucalo kada su svi dijelovi mozaika došli na isti sto.

Poslije epizode u Estudiantesu, podkasterske faze koja je obradovala sve koji vole košarku, korone u nekoliko talasa, vratio nam se Džikić. Ne cijenim ljude po fizičkom izgledu, osim što udijelim kompliment ako ste baš lijepa žena, ali po viđenom na 15 minuta treninga, slušajući tajmaute, izjave nakon utakmica, vratio nam se Džile 2.0 kao naprednija verzija sebe u možda ključnom momentu za Budućnost. U vrijeme kada su beogradski košarkaški klubovi uložili i očekuju mnogo, imaće vrlo zahtjevnog rivala, željnog i košarke i Morače.

Ovog puta nema rane priče o opstanku koja završava titulom, ostala je distanca sa predstavnicima medija, iako mi sigurno volimo da čujemo sve što želi i može, kako Džikić kaže. Ne znam za vas, ali meni je toplo oko srca kada vidim trenera Budućnosti kako šeta podgoričkim ulicama, sa slušalicama u ušima, osjećate se kao dio velegrada, gdje taj nekada daleki šerif, sada patrolira i čuva red i mir, postajete bliži klubu i dešavanjima u njemu.

Ono što svi znamo, džaba osjećaji i emocije, sjeta ka divnim prošlim danima, svi treneri žive od rezultata, pa će tako i Džikić. Ono što su njegovi košarkaški postulati, to se ne mijenja, ono što ekipa može da uradi, uradiće, a to je u ovom trenutku više nego dovoljno kada na sceni imate opet priču o kamionima, milionima i avionima. Nas taj sudbinski crveno-crno-bijeli rat ne interesuje i zanima, niti treba da nas tangira. Imamo mi dovoljno aduta da se sa njima nosimo i sada i u aprilu.

Biće ovu Budućnost lako gledati i pratiti, jer su već definisane role i očekivanja. Od Jagodić Kuridže srce i tijelo, od Atića isto, Micov će da stavlja u džep znane i neznane košarkaške junake, Rid će da zakucava i diže ruke do svoda dvorane, Vajli da koristi svoje federe pod oba obruča, Kobs će ono svoje, da zamuti, više puta, pogodi kad nam fali, Sili kad bude želio i kad niko drugi neće uzeti loptu u ruke.

Naši standardno, Džimi Barka da drži svlačionicu u malom prstu, Mandale da izbriljira u svojoj minijaturi, Pop da se baci u reklame i pogodi trojku dok pada u lijevo, Džigi da uči i raste nam na oči, ono najljepše, kao tijesto za vruć hleb. Čekamo Suada iz kornera, za tri, čekamo Danila, da nam se vrati, da ga zagrlimo i izljubimo, nijesmo ga i ne možemo zaboraviti. I da čujemo opet onaj najljepši zvuk kad lopta osjeti bliski kontakt sa dnom mrežice.

Nama će biti lijepo, a momcima izvjesno teško sa Džikićem, sve se mjeri, sve se cijeni, fokus na vrhuncu, maksimalna koncentracija, jer sve što uradite na treninzima, dobiće sadržaj na utakmicama. Posvećeni rad je oruđe koje brusi talenat, vještine, predispozicije. Ova grupa izgleda zdravo i ”normalno”, znaju šta mogu i ne mogu, a rad pod pritiskom moraju da shvate kao seansu za unapređenje svega što imaju, a nijesu bili svjesni da se krije u njima.

Ima mnogo razloga da se napuni Morača, ako neke mjere to dozvole, a do tada, možemo da budemo srećni i zadovoljni kako se ova Budućnost opet stvorila na temeljima neke koja je postavila standarde. Opet ispod radara, opet iz drugog plana, bez upiranja prstom u oči nekome, niti sa prstom na čelu, u razmišljanjima šta nije u redu. Ova Budućnost će biti, sve uigraniji vokalno instrumentalni sastav kojeg želimo da slušamo i kada je rezultat odgovarajući, ali i kada nije, jer će ostaviti sve što mogu, na terenu.

Ostaje samo da čekamo novi trenutak kada će Džile da podigne i spusti mikrofon, ostavi raju u ekstazi, a od košarkaša opet napravi omiljeni kolektiv, sa kojim dišete i uz koji uzdišete. Treneru Budućnosti je stalo da igračima ne bude svejedno, jer onda nama svima ne može da bude svejedno. Sad očekujemo da ovo danas, bude nešto lošije od onog sjutra. Sa tim razmišljanjem, iščekujemo svaku narednu utakmicu, sa bilo kojim rivalom.

U Podgoricu se vratio čovjek koji je osvojio, otišao, ‘’okrečio halu, renovirao’’, pokazao da može drugačije, da može i kad nema masnih slova i blještavih naslova. Opet sijeva pogledom i od njega grmi dvorana, opet postoje ozbiljni preduslovi da Morača odzvanja ‘’Džile majstore’’, dok igrači desetak minuta stoje u uglu i razmijenjuju pozdrave i čestitke sa najvjernijim navijačima. Miriše na proljeće, iako gazimo jesen, miriše na veliko, taman kad smo zaboravili kako nam veliko stoji. Šerif se vratio, baš na vrijeme.

6 Komentara

    Džile je gotivan lik i mnogo dobar čovjek ….bio je na usavršavanju kao trener u Americi ispekao zanata maloo tamoo..
    Uz to radio u ABA ligi,na žalost tamo gdje su ga pljuvali nisu zaslužili a Krku je preporodio…

    Odgovori

    Kad ga slušaš na sport klubu kako analizira utakmice vidi se da zna košarku, kad mu vidiš ekipe kako igraju reko bi da pojma nema. Džile je ljubitelj ružne košarke, tuča u odbrani i izolacija u napadu. To je prošlost sad je moderna košarka sa mnogo poseda

    Odgovori

    Džikić ima neki poseban način rada, nije da ne zna kako dovesti tim do savršenstva samo je pitanje kako ko prihvati i usvoji njegov sistem rada.

    Odgovori

Postavi odgovor