Andrij Ševčenko #7 – plavokoso čudo u kopačkama

Bile su to poslednje godine prošlog vijeka kada je na fudbalskom nebu zasjala jedna nova zvijezda. U dresu Kijevskog Dinama, sa destkom na leđima, plavokosi momak po imenu Andrij Ševčenko se ”šalio” sa timovima kakvi su bili Barselona i Real Madrid. U tandemu sa Sergejom Rebrovim, bio je nerješiva enigma za evropske velikane, a njegov Dinamo je igrao u sjajnom ritmu i redovno igrao eliminacionu fazu u Ligi Šampiona. U tim sezonama, počela je da se ispisuje jedna priča prepuna magije, priča o mladiću koji će kasnije pokoriti fudbalski svijet i podići Zlatnu loptu.

Igra na najvećem nivou je natjerala starog fudbalskog lisca Adrijana Galjanija da kupi Ševčenka i njime pojača italijanskog giganta sa San Sira. Crno crveni dres sa brojem 7 je tog momenta ušao u legendu. Bilo je i prije i poslije Ševčenka u dresu Milana igrača koji su nosili taj broj, ali cijeli svijet će znati da ta sedmica pripada istinski samo jednom čovjeku. Tada, sada i zauvijek. U dresu Dinama, Ševčenko je bio impozantan, na 117 utakmica postigao 60 golova, ali je to tek mali dio onoga što je uradio za vrijeme svog mandata na San Siru.

Jedan je od rijetkih igrača koji je uspio u debitantskoj sezoni u Seriji A postati najbolji strijelac prvenstva, što vrlo jasno govori o tome koliko je bio prilagodljiv i koliko je trebalo malo vremena da se uklopi u sistem Milana. Kada se pogledaju brojke i trofeji osvojeni u crno-crvenom dresu (1 titula prvaka Italije i 1 Liga Šampiona), ne može se steći utisak koliko je to zapravo bila plodna era. Postoji mnogo više toga što se krije između redova, od pukog sabiranja bodova i gomilanja trofeja.

Poenta priče je bila u tome da je Milan u tim godinama bio vjerovatno najkonstantniji i najbolji klub na svijetu, koji je u svakom trenutku bio konkurentan za trofeje u svim takmičenjima. To je bila ekipa koja je po pravilu stizala do samog kraja takmičenja u Ligi Šampiona, ekipa koja se uvijek borila za Skudeto, koja je okupila na jednom mjestu sjajan miks ratnika i majstora. U tim najplodnijim godinama, Ševčenko je bio udarna igla, ali sa njim u tandemu su igrali i Pipo Inzagi, Krespo, Rui Košta, vezni red činile veličine poput Sedorfa, Pirla, Gatuza i Ambrozinija, dok je odbrana bila neprikosnovena računajući na Maldinija, Nestu, Kafua, Stama, Kostakurtu, Seržinja.

Kao i svi veliki igrači, i Ševčenka je bilo teško smjestiti u kalup. Bio je jedinstven, uvijek opasan, moderan centarfor koji je imao sve. Nezaustavljiv poput vjetra, samo se čekao momenat kada će eksplodirati. Vjerovatno to najbolje zna Masimo Morati, koji je iz fotelje Intera godinama posmatrao Ševčenka kako rješava Derbi dela Madonina. Karijeru Andrija Ševčenka su vjerovatno obilježila 2 momenta. Prvi je se dogodio u finalu Lige šampiona na Old Trafordu, u penal seriji sa Juventusom, kada su se, oči u oči našli Ševa i Điđi Bufon. Gomila fotoaparata u pozadini, ne predug zalet, Bufon desno, a lopta lijevo. Bijela vojska je trčala po Teatru snova, predvođena Andrijem Ševčenkom, a Milan je podigao titulu prvaka Evrope.

Te sjajne igre su učinile da Ševa postane besmrtan, a njegovu zvaničnu besmrtnost, te 2004. je krunisala Zlatna lopta. Realno, to je bio zenit njegove karijere, momenat u kom je on zaista bio najbolji igrač planete, u konkurenciji majstora kakvi su bili Luis Nazario Ronaldo, Luis Figo, Zinedin Zidan, Raul. Ono što se može smatrati jedinom velikom štetom u njegovoj karijeri jeste čuveno finale Lige Šampiona iz Istanbula 2005. kada je Milan prokockao vođstvo sa poluvremena od 3:0. Liverpul je okrenuo rezultat, preko penala slavio. Ševčenko je u tom meču postigao gol, bio sjajan do momenta preokreta, a onda je nestao. U produžecima mu je Jirži Dudek skinuo zicer sa metar razdaljine, a u penal seriji je promašio poslednji penal, u već poodmakloj prednosti koju je Liverpul u tom momentu napravio.

Odlazak Ševčenka u Čelsi je označio dekrešendo u njegovoj karijeri. Teško se uklapao u sistem trenera koji su vodili Čelsi u tim sezonama, a stiče se utisak da je ostajao tu više zbog očaranosti Romana Abramoviča njegovim likom, nego zaslugama na terenu. Poslije Čelsija je imao kratku avanturu u Milanu, da ponovo osjeti huk i miris San Sira, a potom, za ispis, par sezona tamo gdje je počeo, u Dinamu iz Kijeva.

Za reprezentaciju je odigrao 111 mečeva i postigao 48 golova, a u tom periodu je poveo svoju selekciju u ¼ Svjetskog prvenstva 2006. godine, što je uspjeh kojim se i danas diči ukrajinska nacija. Nakon igračke karijere, bio je i selektor svoje reprezentacije, a sada je jedno od vodećih lica koje promoviše i bori se za mir u svojoj domovini.