Blistavi um!

8
85

Vidio je fudbalski svijet na način koji niko nije mogao ni da zamisli, ali su njegova vrhunska trenerska dostignuća umalo ostala zatamnjena paranoičnim napadima koji su zaprijetili zdravlju njegovog genijalnog uma. Pep Gvardiola briljira kao slavni fudbalski trener Barselone Pep Gvardiola u potresnoj fudbalskoj drami “Blistavi um“. Poznato?

Na prestižnom fudbalskom univerzitetu u Kataloniji, Pep je zanemarujući sve ostalo, potrudio da fudbalskom svijetu ostavi vrijedno nasleđe, a za svoj doprinos nagrađen je i fudbalskom Ligom Šampiona. Dva puta u tri godine. Poslije osnovnog školovanja Gvardiola se okreće proučavanju i poučavanju, pa se uzima pod svoje razbijanje fudbalskih šifri u Bavarskoj.

Ulazak u svijet u kojem nije lagodan, uskoro kod njega stvara ogromni vir prevelikih očekivanja i teorija zavjere. Gvardiolin fudbalski um dovoljan je za domaće trofeje i nagrade, ali osnovni podsticaj, biti gdje je već bio sa svojima, kod njega napada izvore mentalne snage i promišljanja. Njegov overthinking i najbliže i pratioce rada ne ostavlja ravnodušnim, a brižljiv odnos se kroz protok vremena pretvara u dramu na tankoj liniji prelaska iz pasivnog u agresivno. Poznato?

Danas većina fudbalskih fanova ne voli Pepa Gvardiolu, sa razlogom. Desetak godina ranije njegov svijet je bio premali za sve one koji su ga veličali, sa razlogom. Postavljen na pijedestal, kao inovator i reformator fudbalske igre, pozlaćen trofejima i savršeno osunčan, zaštićen faktorom zadovoljstva koje ostavlja igra njegovog fudbalskog tima, Pep je bio daleko ispred svog vremena i daleko od svojih kolega koji su se zvali trenerima.

Gvardiola je Barselonu i tiki-taka fudbal unio u naše domove, na ulicu, pomoćne terene, u rad sa mlađim kategorijama, totalno promijenio sistem rada i razmišljanja, čak i onih koji su bili izričito protiv da je fudbal igra koja može da se praktikuje na neki novi način. Fudbal je kao i svaki sport rob rezultata, ali onaj osjećaj zadovoljstva koji može gledaocu da pruži praćenje utakmice može itekako da se razvuče na više suprotnih epiteta.

Tu je Gvardiola bio jedinstven, jer se u fudbalu, koji je kao i svaki sport značajno evoluirao uvođenjem novih tehnologija i procesa treninga pojavio čovjek koji je spojio lijepo i korisno. Oni uživaju dok igraju, ti uživaš do gledaš, nema nuspojava, polomljenih nogu i arkada, svi su zubi na mjestu, a lopta je tamo gdje joj je najljepše, u mreži.

Pobjedama protim Mančestera u finalima Lige Šampiona, Gvardiola je izgledao kao novi krunisani kralj fudbalske igre. Ser Aleks je pružio ruku, priznao da ima bolji i povukao se u zasluženu penziju. Pred Gvardiolom je ostao samo jedan rival, Murinjo. Portugalac se sa svojim stilom raspojasanog pjevca, uvijek najpametnijeg i najpoželjnijeg često sukobljavao sa stilom igre svoje ekipe koja je znala da bude i bezlična i bezidejna, ali i efikasna u smislu osvajanja trofeja.

Neko spreman da se odrekne Deka, Ronaldinja i Etoa svakako zaslužuje proučavanje, zato je sve ono što je uradio Gvardiola kasnije dobilo na značaju. Uvođenje Pedra i Busketsa u prvi tim, pronalazak Sejdua Keite kao bitnog za takvu mašineriju i potpuna sloboda za razigranog Danija Alveša iz svake perspektive izgledaju kao potezi čovjeka koji je znatno ranije znao i šta želi i kako može do tog svog da dođe. Rajkard je obesmislio svaki pokušaj naracije da niski ljudi ne mogu da igraju fudbal i da u svakom timu može biti samo jedan, pa su Mesi, Iniesta i Ćavi dobili idealne partnere za zabavu.

I tada je izgledalo da je Pep zahvaljujući protoku informacija u svojoj glavi ispred ostalih, ali i da ima problema da iste procesuira kada stvari ne idu kako treba. Njegovi pokušaji da zaštiti igrače napadajući sudije, raspravljajući sa trenerima pored aut linije, često pokušavajući i da u igru uključi i medije, pokazivali su dio njegove ”tamne” strane. Pep jeste često bio u pravu, tada najviše, ali ne i uvijek.

I njegov odlazak u Bajern izgledao je kao dio master plana, pokušaj da se ne zamjeri klubu i navijačima kojima je dao mnogo i koji su od njega dobili još više. Odmor od fudbala vjerovatno mu je pao teško, jer je njegova opsesija ovom igrom sa jedne strane jako iscrpljujuća, što je savršeni alibi za odmor, ali i inkubator za energiju koja mu je potrebna da krene za savršenim. U Bajernu nije bilo tako.

Sve te domaće titule i kupovi su samo posteri za ram u bogatoj istoriji Bavaraca, njihova osnovna i jedina ideja u dovođenju Gvardiole je bio pehar Lige Šampiona. Pep je smatrao da klub i igrači moraju da se prilagode njemu, a ne obratno, pa je kompletan fudbalski kadar iz mlađih kategorija bio doslovno zbunjen kada bi ušao u onaj najosjetljiviji period prelaska iz juniora u seniore.

Na tom putu naletio mu je Real sa kojim se ranije igrao i poslije 0-5 u dva meča, Gvardiola je najviše vremena proveo u odbrani svoje fudbalske teorije i prakse, iako je svima bilo jasno da je ta taktika bila  najslabija karika u postavljenom lancu. Ništa bolje se nije ponašao kad su se ispred njega ispriječili njegova Barsa ili Atletiko iz Madrida. Poslije tri godine bilo je jasno da miks Pepa i Bajerna ne može biti dobitna kombinacija na evropskom nivou.

Ista meta, isto odstojanje, isti zaključci svode se nakon prelistavanja gradiva u kojem je Siti klub, a Pep trener. Enormna ulaganja samo su novi kamen spoticanja za narativ da je Gvardiola trener iznad svih. Ta prva sezona je pokazala da Pep može i da kaže da nije uspio nakon što je Siti ostao bez ijednog od četiri trofeja. Sve nakon toga, donosi da je upravo to bila samo oblanda za kupovinu vremena, uz preskup ugovor za raskinuti.

U tri naredne sezone, Siti je uložio previše, kad se prešlo preko milijarde eura, računaljke i digitroni su prestali da rade. Svaka titula u takvim okolnostima nije mogla da bude predstavljena kao dostignuće nego kao regularan odnos snage budžeta i stanja na tabeli. Pep je počeo da negira svoju tiki-taka ulogu, rolu, čak i postojanje tog stila, smišljao nove fraze i sintagme u pokušaju da se odvoji od onoga što ga i dalje drži prvi vrhu. Njegov rat sa samim sobom dostigao je vrhunac kada se u Premijer ligi pojavio rival koji može da prati Siti ritam.

Dolazak Jirgena Klopa u Liverpul sigurno je ubrzao sinapse u Pepovim razmišljanjima. Čovjek koji je često da mu stane na rep sa žuto crnima iz Dortmunda, došao je u komšiluk da udeblja konkurenciju. Od tog trenutka, a pogotovo kada se Liverpul izdigao iz podruma borbe za kvalifikacije za Ligu Šampiona, Gvardiola je opsjednut crvenom stranom Mersisajda. Ne prođe pres konferencija, intervju da se Pep ne dohvati Liverpula, njihovog načina igre, ofsajda, faula, sportske sreće i pravde.

Poslednja sezona je dokazala da je Gvardiola najveći problem za sebe, a utakmica protiv Liona jasno skicirala i utvrdila to. Sa rosterom koji ima, sa individualnim kvalitetom koji Siti posjeduje, sa formom u kojoj su pojedinci, načinom igre koji je postavljen godinama, pa se pokušava nadograditi i pojačanjima i kroz treninge, Pep je sebi opalio prejak šamar ispadanjem od Francuza.

Naravno, takmičenje u kojem imaš 90 i nešto malo preko minuta da dokažeš da si bolji od rivala nudi opasnu mogućnost da se desi nešto pogrešno i da autsajder bude bolji od favorita. Dešavalo se, desiće se opet. Ipak, da pucaš sebi u nogu, prilagođavajući se lošijem od sebe, to će teško biti reper za buduće generacije trenera. Ono što je Gvardiola zamislio protiv Liona, ne da nije ponudilo obilaznicu njegovoj ekipi da nađe prolaz do polufinala, nego ih je odvelo u strogi centar, špic i gužvu.

Ko god da je pogledao sastav Sitija sat vremena prije utakmice, bio fan te ekipe ili eto samo laik, spreman da prepusti dva sata svog života gledanju fudbala shvatio je da to nije najbolji tim koji će omogućiti Sitiju lakši prolaz niti je to tim koji će na pravi način testirati Lion. Garsija je vjerovatno talentovan defanzivac, ali dečko je odigrao do Liona neku nebitnu utakmicu protiv Dinama u Ligi Šampiona, tri zadnja vezna, ma šta god vi meni govorili o Gundoganu, ne izvode se ni kad si crnogorski klub u kvalifikacijama za Ligu Šampiona, mada bih mogao da nađem primjer da se već ranije desilo.

A teško ćemo naći svi zajedno bilo koga na planeti ko bi izveo Pepovih 11 protiv Liona. Mali Fernando štoper, što nije, pa Rodri da zatvori dodatno, pa ispred njih navodno Gundogan i Kevin, pa dešnjak Kanselo mora da glumi lijevog veznog makar, a najbolji fudbalski plejmejker današnjice, pola čovjek, pola asistencija, de Brujne mora da se pomjera lijevo i desno po potrebi, na krilo i prepusti sudbini 2/3 ostatka terena. Na klupi Marez, Silva, Silva, Foden, tu ima klase i da se izvedu svi starteri i da se napravi novi krug na fudbalskom toboganu emocija. Ipak, ne.

Gvardiola nekako uvijek nađe način da sebi odmogne, pa je ovaj izlet u Lisabonu više pravilo nego incident. Jednostavno je sa njegove strane govoriti o tome da je želio da spriječi da Toko Ekambi i Korne ne ostanu dva na dva sa njegovim defanzivcima, ali ovakvim konzervativnim pristupom izgubio je ono što godinama nikome nije želio da dozvoli da se takne, kontrola lopte i sredine terena. Četiri genijalca na klupi, napravljene samo dvije izmjene, to će tek da progoni Gvardiolu.

Ako ste fudbaler, sigurno bi željeli da igrate kod Pepa, jer je on svojim znanjem, razmišljanjima, uz posvećenost koja nema limite, dokazao da zna i da vrijedi provoditi vrijeme sa njim. Ono što dolazi kao bonus, to je činjenica da danas niko neće govoriti o individualnim greškama, kako je Edersonu ispala lopta ili kako se Sterling obrukao sa pet metara, danas i uvijek će ovo biti Gvardiolin poraz.

Mogućnost da zaradite novac bez akumuliranog stresa i pritiska, pritom radeći ono što volite je nevjerovatan osjećaj i vjerujem da se upravo tako osjećaju fudbaleri Sitija nakon završetka svoje sezone. Sve što je loše i što ne valja primiće Gvardiola na tjeme. Postavio se tako da sa njim sve počinje i sve se sa njim završava. Neugodno je kad se ne završi kako se očekuje.

Previše analitike i višak informacija opet su sačekali Gvardiolu iza ćoška. Kod njega se uvukao strah od uspjeha koji se hrani brojnim neuspjesima. U njegovom svijetu samo je sve dovoljno i upravo je to i najveći problem. Postavio je previsoke standarde koji nikako da se spuste u granice realnog. Velika očekivanja su pojela mnoge, nije teško zamisliti da će biti jača i od blistavog fudbalskog uma, kakav je Gvardiola.

8 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име