Meridianbet: Budućnost

Kada su biznismen iz Švedske, rođen u Podgorici, Veselin Mijač i gradonačelnik Glavnog grada Crne Gore Ivan Vuković potpisali krajem septembra 2019. protokol o partnerskoj saradnji za bolju budućnost FK Budućnost mnogi navijači ovog kluba skeptično su vrtjeli glavom i parafrazirali onu Čolinu, jedan za drugim, takav život je moj, prije svega razmišljajući o silnim trenerima, pa predsjednicima i direktorima koji su paradirali godinama, ali bez određenog traga u srcima i trofejima u plakarima.

Od obnove nezavisnosti, Budućnost je prema mišljenju javnosti uradila malo, a uvijek obećavala mnogo i kod održavanja renomena kluba koji je svjetskom fudbalu dao mnogo, ali i kod uspostavljanja monopola nad crnogorskim klupskim fudbalom koji se nametao od starta. Budućnost jeste na ex yu prostorima važila za brend koji daje fudbalere, ali realnost bliska rezultatima ipak baca drugačiju sjenku. Uz nezavisnost i svedenost na crnogorske okvire, moranje da se bude prvi je bilo jasno, a imperativi te vrste očigledno se nijesu dobro primili na Gradskom stadionu.

Tri osvojene titule šampiona naše države uz dva trofeja u nacionalnom kupu svakako nijesu zadovoljili apetite navijača niti su mogli da opravdaju uloženo godinama. Možda nije bilo dovoljno novca, neko kaže znanja, neko entuzijazma, neko kaže da su povučeni potezi u većini bili u disbalansu, raspušteno je i previše upravnih odbora, potrošilo se i previše ljudi sa likom i djelom, ali i bez njega, da bi neko rekao da se sve oko FK Budućnost desilo slučajno.

Na kraju tog septembra, moglo je samo da bude bolje, jer mjesecima upravni odbor kluba praktično da nije ni postojao, tražilo se pravo rješenje, do kojeg se očigledno došlo. U trenucima kada je predsjednik Mijač preuzeo klub, ponudio 50 000 mjesečno, Budućnost je iza sebe imala dvije pobjede nad Trans Narvom i dva poraza od Zorje, odličan start sezone sa pet pobjeda uz remi sa Zetom. I tada je bilo jasno da je vlasnik kompanije Savana jedina opcija za Glavni grad koji je dugo tražio partnera i čuvara fudbalskog kluba koji je obilježje grada.

Uslijedili su porazi od Titograda i Sutjeska, a ovaj drugi od 4-1 na svom terenu, uz isključenje trenera Brnovića zabolio je i razočarao. Brnović je kažnjen sa osam mečeva zabrane vođenja ekipe, još ranije su postojali nagovještaji da nije po ukusu nove uprave i njegova nemogućnost da obavlja svoju funkciju poklapala se sa idejom da će se novi trener tražiti brzo. Međutim, uslijedila je podrška treneru u nevolji, koja je trajala čitavih mjesec dana. U tom periodu, Budućnost je bila bolja od Rudara u kupu i trijumfovala u četiri utakmice u šampionatu, vratila se na poziciju broj jedan na tabeli.

Svakako da je otkaz Brnoviću bio šok u takvim okolnostima, ali isto tako, očigledno i znak da mi sa ove strane nijesmo baš bili dobro informisani o nemogućnosti da predsjednik Mijač, sportski direktor Milošević i Brnović nađu neko rješenje o saradnji i raskidu do zimske pauze. Iz Švedske druge lige došao je Mladen Milinković, a prije nego će se on priključiti timu, došao je i poraz od Zete u Golubovcima. Opet je sve ličilo na još jedan sunovrat nakon nelogičnog reza.

Potpuno logično za crnogorski sport, slijedi preokret često viđen u tinejdžerskim horor filmovima, umjesto da bude žrtva, Budućnost se pretvara u strah i trepet za rivale, a slijedi možda i najbolja fudbalska sekvenca za navijače Budućnosti u prethodnom periodu. Pobjede nad Jedinstvom u kupu uz trijumf nad Titogradom u prvenstvu bile su uvertira za dvije najdominatnije fudbalske predstave koje smo mogli da vidimo na crnogorskim terenima u derbi mečevima.

Milinković nije mnogo mijenjao, ali jeste, uvođenjem zadnjeg veznog Raičkovića, podebljao je sredinu terena, namirisao je gdje je duvala promaja, oslobodio ”senatore” Grbića i Božovića, pa je Budućnost u Nikšiću jednostavno bila bolja i za više od konačnih 2:0. Statistika sa tog meča je toliko išla u korist Podgoričana, da je publika na Gradskom stadionu u Nikšiću mogla samo da bude zbunjena, jer se desilo nešto što nije odavno ili skoro nikad kraj Bistrice. Još lošije od statistike za Nikšićane izgledao je opšti utisak nemoći da se nešto promijeni te večeri gdje je tim, za navijače Sutjeske pogrešan, u plavo bijelom dominirao.  

Koji dan kasnije na Gradski stadion u Podgorici došla je Iskra i za 90 minuta mnogo hvaljeni, jako dobri tim iz Danilovgrada, koji je u tom trenutku bilo ravnopravan sa Sutjeskom u borbi za drugu poziciju šutirao je samo jednom prema golu Budućnosti i to u samo završnici meča. Bilo je očigledno da je Milinković pronašao način da Budućnost igra i lijepo i da pobijeđuje. Da se razumijemo, Budućnost je igrala i lijepo i efikasno i pobijeđivala sa Brnovićem, ali je određena nervoza uvijek postojala, neki osjećaj nelagode da nešto nije u redu i da se neće završiti kako treba. Sa Milinkovićem, Mijačem, Miloševićem, Ivanovićem u funkciji direktora, sa Grbićem i Božovićem na terenu, nekako se i taj loši osjećaj izgubio.

Polusezona sa prvim mjestom na tabeli sa +8 uz pobjede do kraja godine protiv Grblja i Rudara, polufinale kupa, sve je to ličilo na bajku, ali iznad koje su čelnici kluba još uvijek stavljali znak pitanja nezadovoljni tretmanom trenera Milinkovića u medijima, pa čak i nedovoljnom količinom pohvala koje su po njihovom mišljenju zaslužili. Nelagoda je nestala, pa se vratila, pa opet došla tokom transfer perioda, gdje se upiralo prstom u svakog novog, a pristojno se žalilo za svakim ko je napustio klub.

Prva utakmica u 2020. nagovijestila je u tom trenutku da Budućnost ne blista, što je bilo i logično nakon skoro dva mjeseca pauze, ali činjenica je da je Podgorica u remiju 1-1 jednom šutnula u gol Dragojevića i pogodila. Panajotis Moraitis, grčki fudbaler je dokazao da je pojačanje, kako god je ušao u šansu u narednom periodu, tako je nalazio i put do mreže, pa su redom padali, Kom, Zeta, Petrovac, a nakon restarta Grbalj i Titograd. Prije restarta sezone nije se baš igralo Podgoričanima lopte zbog +11, jer su imali šta i da izgube, ali očigledno da su u nastavku samo dobili.

I dok se tokom pauze derbi sa Sutjeskom nametao kao ključ za dešavanja do kraja sezone, ispostavilo se da je Budućnost sedmog juna udarila pečat na sve ono što je radila. Ako je u Nikšiću u decembru po terenu radio što je znao i umio Draško Božović, u junu je to preuzeo Miloš Raičković. Prvo je asistirao Moraitisu za prvi gol na meču, a onda na samom kraju i lobovao Giljena skoro sa centra. Raičković će to biti druga titula sa timom u kojem je odigrao najvažnije seniorske minute i dočekao slavu u dvomeču protiv Genka.

Rai je tada pred kraja sezone spakovao kofere za Maleziju, otišao na dalek put da vidi i osjeti kako je igrati preko, da zaradi novac koji za njega nije bio dostupan ovdje, ali se nakon godinu i po dana vratio u klub. Povreda mu nije dala da pokaže šta može, često smo ga gledali na tribinama na istoku gdje analizira igru i pronalazi rješenja, a sada je ta iskustva mogao da primjeni na terenu. Zajedno sa Lukom Mirkovićem jednostavno je popunio rupe oko centra, greške veznog reda svedene su na minimum, a kao nagrada došao je prvo gol protiv Koma.

Da pobjeda protiv Sutjeske bude potpuno zaslužena, pobrinuo se upravo Raičković, koji je godinama unazad dokazao da ima snagu u toj desnoj nozi da pocijepa mrežu, uputi dijagonalu, dubinsku loptu, promijeni ritam i tempo, ostavi rivala na pogrešnoj nozi. Dok je ta lopta letjela preko Giljena, navijači Budućnosti su znali da je gotovo, da je titula iza ćoška iako je fudbalska realnost govorila da je to moglo da se nagovjesti i znatno ranije.

Iako će se uvijek naći oni koji će tvrditi da je Budućnost najbolja jer su svi ostali samo znatno lošiji, bodovna razlika i ukupan utisak za one koji su pratili, a jesu rijetki, govori drugačije. Spisak razloga postoji i u ovom tekstu, ali čini se da su igrači bili svjesni svojih kvaliteta, da su dobili potrebna leđa i da je bilo pozitivne energije, što nije bilo odavno. Zato treba čestitati kapitenu Stefanu Miliću koji je još kao tinejdžer preuzeo traku i odgovornost da bude prvi među jednakima u svlačionici koja ima i temperamenta i karaktera i osobenosti za još dvije. Nagrada za poimanje obaveza i odgovornosti došla je još ranije transferom u Dinamo iz Zagreba, ali taj osjećaj osvojene titule i bitnosti, ostvarenosti prije odlaska u inostranstvo u njegovim godinama dobija na značaju.

Petar Grbić je lider ove generacije, to je svima jasno, jednostavno Grba je u još jednom pokušaju da ostvari svoj dječački san i bude bitan u klubu koji voli uspio. Sabrao je i pomnožio sva nagomilana sportska i životna iskustva, gurao do limita saigrače i rivale, konačno bio dovoljno zdrav, neopterećen povredama da svoju harizmu i energiju ne troši samo u priči i podizanju atmosfere. Oko njega, na njegov dobar dan, sve je lakše i ljepše, a potez uprave da produži njegov fudbalski ugovor i da ga nadogradi sa direktorskom pozicijom u mlađim kategorijama govori o tome da Budućnost stvarno ima budućnost.

Draško Božović je maestro na terenu, dovoljno neprijatan i za rivale, ali i za saigrače od kojih uvijek očekuje loptu, prostor, da budu izvršitelji njegovih ideja i kreacija, precizni mehaničari, hirurzi i švajcarski satovi. Draško, kako se to kod nas kaže, mnogo zna lopte, vidi više i dublje od ostalih, pa dovodi i sebe u situaciju da je neshvaćen i pogrešan. Fudbal i život često donose različite slike o ljudima, a Draško je blizak ekstremima. Na terenu je prečesto nervozan i prgav, sklon da dobaci i da gestikulira pogrešno, van njega, apsolutni opozit, suptilna duša, potpuno svjestan da je nekad i do njega, a ne do saigrača, rivala, trenera, tima u kojem igra. Taj njegov Džekil i Hajd pristup je donio mnogo dobra i Budućnosti i porodici i dok je tako, ostaje da se nadamo da će da traje. Kada je u komfornoj zoni, a često je bio ove sezone, spreman je da sam razori svaku šemu i formaciju, sistem, da pogura tim do pobjede, a krenuli su ga i slobodni udarci, što može da znači da je pokupio neke savjete od brata Balše čiju lijevu nogu su upamtili mnogi golmani.

Možda je previše u doba pandemije i poremećenih sportskih kalendara tražiti od ove Budućnosti više i mnogo u Evropi, ali ova sezona je dokazala da se dobro snalaze pod nametnutim pritiscima, znaju da rješavaju unutrašnje i probleme na terenu, da pogode sa fudbalerima koji dolaze u klub. Budućnost i dalje nema klasičnog lijevog beka sa iskustvom u rosteru, pa dovodi u situaciju Pešukića da igra na toj poziciji i postigne autogol protiv Titograda i umalo protiv Sutjeske, sasvim sigurno je da postoje opcije da se bude bolji i širi sa rosterom, ali u ovom trenutku, najpoštenije je čestitati im na zasluženoj tituli i naoružati se strpljenjem za evropsku vrlo vjerovatno jesen.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име