Photo: Hertha Berlin FB
Bundesliga će ove godine biti mnogo interesantnija za crnogorske ljubitelje fudbala, u Hertu iz Berlina prešao je Stevan Jovetić, naše dijete, drug, prijatelj, brat, role model za klince. Iako će mnogi njegov transfer predstaviti po onoj da je Jo Jo jedan od samo trojice koji su igrali fudbal u svim velikim ligama, ligama petice, mnogo je značajnije što naš kapiten počinje sezonu zdrav, u klubu koji ga je želio i koji će mu dati prostor da svoju klasu prenosi na naše nove generacije svakog vikenda.

Jednog je Marko Prelević Prelazzi, kolumnista, ljubitelj dobrog fudbala, lijepo primjetio na proputovanju kroz njegovu Podgoricu značaj Stevana Jovetića za crnogorski fudbal. Dok su neki klinci, po dobrom starom običaju, stavljali kamenje na livadu i birali se ko će sa kim u ekipu, najvažnija bitka vodila se oko toga ko će u timu biti Stevan Jovetić. Ni Ronaldinjo, ni Nejmar, ni Messi, ni Ronaldo, nego Joveta. Rijetka smo zemlja koja to može sebi da priušti.

Pošto o Jovetiću skoro sve znate, težak je zadatak da se doda nešto novo. Zato ću probati lično, iako sam sa Stevanom pričao jedan i po put, a mnogo toga se svodilo na dobar dan i doviđenja. Do mene su stizale urbane legende, priča prijatelja iz njegovog kvarta, njegovih saigrača iz Partizana iz mlađih kategorija, iz reprezentacije, mali smo, sve se vidi i zna, sazna, samo ako želiš, a ja nijesam, jer mi je ono što sam vidio na terenu bilo dovoljno.

Kad sam upoznao Stevana, došao je na gostovanje kod kolege Vlada Jovićevića. Imao je svoju karakterističnu frizuru, kovrdžav, duga kosa, oči se jedva vidjele ispod loknica, kombinacija tinejdžera iz američkih komedija i Džona Ramba, da je kojim slučajem još stavio povez preko čela. Od adolescenata su ga odvajale štake uz čiju pomoć se popeo na treći sprat i već ozbiljni izdah dok je sjedio na zelenoj stolici čekajući svoj red za emisiju.

Jesi li dobro, sve ok, pitao sam ga kao da se znamo sto godina, pružio ruku, rekao ime, odgovorio mi je sa Stevan, kao da nije svjestan da ga svi ili skoro svi znamo i pratimo. To odmah skrene pažnju, govori o vaspitanju, poštovanju, o tome da je mlad momak nesvjestan i svoje važnosti i popularnosti i percepcije sredine. Nama je i tada Joveta bio vau, neko ko bi mogao da stane uz Mirka i ponese nas do velikog takmičenja. Je li ti dosadno, kako ispuniš dan, nastavio sam radoznalo, slušam, igram SONY, radim vježbe, učim da budem strpljiv, izbacio je iz sebe.

I morao je da se nauči strpljenju, jer njegovu karijeru jesu pratile povrede, dvije teške, velike, one koje otkinu po sezonu iz CV-a, koje zaprijete da uveče razmišljaš šta i kako ako ne budem onaj stari, one koje ti se zabodu u pretkomore, ali i u kompletnu moždanu masu, zbog kojih ponavljaš jedno te isto do iznemoglosti. Koliko god taj život na terenu bio romantizovan, Fiorentina, Siti, Inter, Sevilja, Monako, toliko taj van terena, može da bude bolan i sumoran, kad znaš da si mogao, a ne znaš da li ćeš moći opet.

Kroz te sokake uspona i padova, uvijek se provlačilo isto, šta bi bilo kad bi bilo, počelo da se sumnja u sve, njegov prag bola, da li je možda mogao da rizikuje, pogotovo kad je trebalo da se isprsimo sa reprezentacijom, nekako smo ostali bez tandema Mirko – Stevan, a da nijesmo vidjeli ni u obrisima šta mogu zajedno i da li mogu. Kad je tu bio jedan, ovaj drugi je falio, a kad su bili makar na momente blizu, stadion je drhtao. Toga nama fali, da se trese tribina, da uzdišemo kad je lopta kod naših.

Previše puta je Stevana u karijeri nešto zatezalo, previše puta je bio na tribini nego na terenu, pa smo počeli sebično da mu oduzimamo većinu zasluga za naše lijepe fudbalske dane i noći kada je umjesto nas gurao rivalima loptu kroz noge i u mrežu. Počeli smo da ga se odričemo, jer nije tu, nema ga, ne pojavljuje se, da sumnjamo u njegove želje i mogućnosti. Pogotovo nam je teško padalo kad bljesne negdje, pa se ne pojavi ovdje, gdje nam navodno treba najviše.

U svom tom sebičluku najlakše se zaboravi kako je bilo njemu dok je bio na korak od terena, dok je mirisao travu kao Ferdinand cvijeće i družio se sa medicinskim pomagalima više nego sa loptom. U svom tom sebičluku, zaboravili smo, uz još jednu Silvester Stalone referencu, da je mnogo važnije koliko puta ustaneš, a ne koliko si puta pao. Taj Rocky, taj serijal, to je mnogo dobro napisano, može mnogo toga da se nauči.

A Stevan je ustajao i nije spreman da odustane. Početkom novembra, biće mu 32 godine, ali pred njim je makar još pet dobrog fudbala, ne dobrog, odličnog, fenomenalnog. Herta je dobila majstora, mađioničara, fantazistu, čovjeka koji će da izmisli gol kao mađioničar zeca iz šešira. Dobila je još jedan razlog da svakog vikenda navijač Herte kaže, idem da gledam Jovetića, jer biće tako, poslije nekoliko utakmica, to je sigurno.

Gdje god da je bio, Stevan je ostavio utisak, biće tako i sada. Ko god ga je jednom vidio na terenu, ne može da zaboravi tu lakoću igranja sa loptom, nekad i u manjoj brzini, nekad kao u slow motionu, gdje sve stane, a sve se mijenja, gdje i onaj što mu je najbliži, ne može do njega i do lopte. Pitajte redom ove što su igrali protiv Stevana, kakav je igrač, vjerujem da se neće provući paralela sa najboljim i najvećim.

Ostaje mi samo zagonetka šta su te noći pred Kipar, u šetnji razgovarali Joveta, Baka, Bećo i Šćeka, šta je bila tema, koja je bila taktika, kada sam ih prekinuo na Blažovom mostu, da učtivo pitam kako su i je li sve pod kontrolom. Tada sam vidio drugačijeg Stevana, lidera, učitelja, čovjeka koji se sluša i koji sluša.

Tada sam vidio i odlučnost, koja se samo noć kasnije pretočila u još jedan, pa drugi, pa treći, četvrti dodir klase, kada nas je još jednom podsjetio da za njega ne bi trebalo da pitamo koliko košta ulaznica za stadion. A znate šta se desilo te noći, gol glavom, hokejaška asistencija petom, dva no look pasa za dva gola. Od četiri gola protiv Kipra, nacrtao je četiri.

Stevan je poslije svega, zdrav, spreman i iskusan. Zreo. Roditelj i partner. Svjestan da su sledeće tri godine njegovog života, u Berlinu, dio priče koja će uvijek biti zapisana u našim životima. Sa Stevanom smo rasli, radovali se, tugovali, bili u ekstazi kada je ta lopta završavala u mrežama širom Evrope, nije Joveta ostajao dužan ni Realu, ni Liverpulu, a mogli bi da nabrajamo dugo i široko.

Stevan je poslije svega, tu. Da bude role model za klince koji dolaze, da bude neka, skoro, pa usamljena, iskra u ovoj tmini crnogorskog klupskog i reprezentativnog fudbala gdje nam svijetla pozornice često budu ugašena ili prigušena. Da bude ona rijetka svijećica na torti koja izdrži do kraja, ma koji vjetar duvao, ma koja promaja svejednoće napadala ovu igru koju još uvijek volimo. Gledajte Stevana i Hertu, ne budite lijeni da vašim klincima ukažete i pokažete da i mi imamo svjetsku klasu sa privremenim mjestom prebivališta u Berlinu.

2 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име