Crna Gora - Košarka
Crna Gora mora da stane iza svog dobrog proizvoda, u momentima kada su Budućnost VOLI i Mornar pogođeni korona virusom i kada stvari ne izgledaju dobro i ne nude lijep horizont na pučini, neophodno je skrenuti pažnju koliko je ovaj prostor zaražen košarkaškim virusom, koliko nam godi što smo dobri, vrlo dobri, odlični, od sezone do sezone, koliko je svaka pobjeda teška za naše rivale, na Cetinju i u Nikšiću i koliko će se tek voljeti ovaj sport, koji ne prestaje da nam daje, koji nam stvara uspomene za sva vremena. Košarka, kao hrana za dušu!

Kad je Vajthed ubacio trojku za pobjedu Mornara protiv Budućnosti, fejsbuk lelekači i napredni statistički stručnjaci krenuli sa smjenom Petra Mijovića, trenera Podgoričana. Peko je za malo šta kriv u novoj sezoni, osim što je sebi dozvolio da trpi Vona više nego svoje dijete, ponudio mu minute, strpljenje, pokušavao da ga trgne, prezajmljivao kablove da mu napuni akumulatore, ali jednostavno nije išlo. Fokus nula, gestikulacije nula, šut nula prekrižena, odbrana nepostojeća. Peko je uglavnom kriv što je naš i što voli da daje šansu, da ga ne bi grizla savjest.

Tada sam shvatio koliko ovaj narod i dalje voli košarku, ali prije svega, voli da pobjeđuje. Ne postoji prostor za minuli rad, ne postoji predstava o tome koliko je teško da se svaki puta ponovo digneš, mentalno i fizički, da se napuniš emotivno, za narednu utakmicu, da ti se sve poklopi, da pogodiš i kad su ti ruke hladne, kad moraš da se ustaneš sa klupe, a svaka kost te boli, a duša miriše na jesen.

Nema alibija u modernom sportu, ne volim ih ni ja, ali kad se svede na tu jednu loptu, kada ona uđe kroz obruč, nema više šta bi bilo kad bi bilo, moraš da ostaneš uz svoje, da ih voliš više nego ranije, da im daš ruku pomoći, ako već ne možeš iz fotelje da pogodiš trojku iz ugla.

Mnogo volimo košarku, valjda to ima veze sa odrastanjem, pogotovo kod moje generacije, kada se poštovao red, kada su stariji znali bolje, kada si čekao svoju šansu pod lipom, po makadamu, sa obručima pod tupim uglom, kada si ubacivao bilo šta kroz taj okvir, od kamenčića, do ljute dunje, samo da bi dokazao da imaš talenat, osjećaj, meku ruku, sanjao mrežicu i onaj zvuk kada lopta prođe kroz nju, koji nagovještava da je sve dobro i da će biti samo bolje.

Tamo smo se, u četiri metra kvadratna, ili na terenima gdje se čekalo satima da dođeš na red, čeličili, učili strpljenju, znali da će poraz doći, jer se na kraju, ma koliko bio dobar, toliko umoriš, baš zato što si dobar.

Lako je bilo voljeti košarku kad odrastaš u onoj Jugoslaviji, nije bilo mnogo kanala za dobijanje informacija, ali je bilo kvalitetno i na nivou, samo polufinala i finala, reprezentativno, klupsko, bilo je svejedno, gledao si samo najbolji i mnogo se pobjeđivalo, redom, ko god naiđe, ma kako i koliko bio moćan, jak, snažan, neke vješte ruke su otimale skokove, neke pametne ruke su dodavale nekarakteristično, igralo se timski, pogađalo se i ispod pazuha i preko ruke, od table i bez koske, nekako je bilo lijepo biti na strani koja dobija.

Ja nijesam znao kakav je merak biti akter, onaj sa tribina, da vidiš kako je lijepo, uživo, gledati tu loptu kako ulazi kroz obruč do jednog marta, u Nikšiću, kada je u novom sportskom centru, upravo tim iz Titograda udario pečat na moju ljubav prema domaćem proizvodu.

Da se razumijemo, taj lokal patriotski momenat kada navijate za Temko ili Ibon morao je da se prođe, sve te trojke iz ćoška ljevorukog Hamda Frljka, sve te bombe sa osam metara Zorana Marojevića, svi ti skokovi našeg Barklija Živka Misirače, žute čarape Sučevića ili maštanja sa loptom Miga Kovača, Janjova zakucavanja, to se urezalo u srce, još dok je neka zemlja trajala, dok je neka liga imala 32 kluba, a svi su znali da igraju tu košarku.

Tih 12 igrača Budućnosti 1996. godine u Nikšiću bilo je iz Crne Gore – devet iz Podgorice (Pajović, Đaletić, Popović, Aleksandar i Darko Ivanović, Đikanović, Simović, Vukčević i Mugoša), Šćepanović iz Kolašina, Tomović iz Mojkovca i Mudreša sa Cetinja. Tu nije bilo problema u komunikaciji sa trenerom, jer je Živko Garo Brajović tečno govorio sve jezike sa ovih prostora, momci sve razumijeli, a pritom za razliku od ovih današnjih, modernih, koji bez bizarnih tirada ne mogu da motivišu ni sebe ni svoje, Garo nikada nije prevalio preko usta psovku. Uz njega, kao pomoćnik, kalio se sad već bivši  selektor crnogorske košarkaške reprezentacije Zvezdan Mitrović.

U Nikšiću je tih dana bilo kao u grotlu, osim što su bile popunjene sve stolice, ljudi su sjedjeli i na svim prolazima, stepenicama, jer se do dobre pozicije za gledanje košarke teško dolazilo, moralo se i sat i po prije početka utakmice ući u salu da bi se došlo do solidnog pogleda na parket. A koje bio, imao je šta da gleda, konačnih 126:115 uz 60:58 na poluvremenu, u eri napada od 30 sekundi, bez produžetaka, liči malo na Golden Stejt prije Golden Stejta.

Budućnost je pobijedila sa 126-115, ubacila rekordnih 20 trojki, što je bio i rekord kluba do susreta u Euroleague takmičenju protiv Baskonije kada su dodali jednu više. Budućnost je pogodila 20 od 26 šuteva za dva poena, pogodili 20 trojki iz 35 pokušaja, devet igrača se upisalo u listu strijelaca, Dragan Vulje Vukčević je bio neumoljiv sa 36 poena, Vlado Šćepanović je dodao 31 poen, Gavrilo Pajović 22, Saša Ivanović 14.

Prva trojica su ubacila po pet trojki, ‘’Japanac’’ nije imao promašaj iza linije koja donosi tri poena. Gavrilo Pajović, iako nedovoljno oporavljen, odigrao je 33 minuta na parketu, a onda podigao visoko pehar koji mu je trenutak ranije uručio Nebojša Čović, tada predsjednik košarkaškog saveza Jugoslavije. Da, taj Nebojša Čović.

Od tog trenutka, a prošlo je mnogo godina, ubijeđen sam da je klupska košarka u Crnoj Gori donijela mnogo, više nego što smo primijetili i više nego što možda i zaslužujemo, kada se pojavimo na tribinama, ili još gore iza tastatura i kunemo sve one naše, braću, prijatelje, kumove, jer ne mogu da probace loptu kroz obruč sa linije slobodnih bacanja. Košarkaški proizvod u Crnoj Gori je dobar i stabilan, igranje u Evrokupu jako bitna satisfakcija, jer biti korak ispod elite nije za baciti niti za omalovažavanje.

Sve one kojima nije dovoljan izlet do hale da gledaju neke italijanske, španske, francuske, njemačke klubove, treba samo podsjetiti da bez Budućnosti i Mornara u takvom stanju, mi nemamo mogućnost da gledamo najbolje u bilo kojem sportu, osim ženskog rukometa. Jeste, košarkaška elita je daleko, fali para za rvanja sa najboljima, ali prvo do najboljih je jako moćno i obimno, da zadovolji našu košarkašku maštu.

Uostalom, pogledajte šta su samo braća Pavićević donijeli Baru i Crnoj Gori, ekipu, tim, kolektiv o kojem se priča, jer igraju atipično, igraju za svoj merak, cijepaju mrežice sa svih strana, imaju skauting kojeg se ne bi postidio bilo koji veći klub, pravo su sito i rešeto za igrače koji nekako na kraju završe u Evroligi.

Ta Topolica i taj Mornar, taj izraz lica Pavićevića, Đoka i Paja poslije svake pobjede, zaslužuju da budu voljeni, obožavani, od svojih sugrađana, ali i svih onih koji su dobili prilku da gledaju, ne dobru, ne odličnu, nego nekad i vrhunsku košarkašku predstavu za sitne novce, da se vrate u one dane kada su se gulila koljena po makadamu i asfaltu, brojale sekunde do jedan i pratila se parabola dok lopta ne prođe kroz obruč, mrežicu do džaka krtole.

Taj momenat kada bljesne pogled zadovoljstva između braće koji su vratili nadu da se može kad se hoće, taj trenutak je vrijedan poštovanja i treba da se nagradi aplauzom.

Danas, crnogorski klubovi su u vrhu regionalne košarke, danas crnogorska četiri kluba igraju drugu regionalnu ligu, danas, kao i uvijek, niko ne može da računa na sigurne bodove u Podgorici, Baru, Nikšiću, na Cetinju, danas su i Sutjeska i Lovćen i Studentski Centar i Podgorica sasvim dovoljno jaki i spremni da se košarkaški nose sa bilo kim i ne treba da nam bude ispod časti kada padaju komšije iz regiona, neko treba zagrliti tu svaku pobjedu i veličati ih kako treba i dolikuje.

Danas, kada Vajthed pogodi tu trojku preko ruke za trijumf, treba se radovati zbog Mornara, koliko god voljeli Budućnost ili bili lokal patriota, jer su to sve naše borbe i naše pobjede, koje će nas zbirno predstavljati preko grane i kod onih koji malo bolje shvataju od nas koliko je teško upisivati pobjede, konstantno, u nizu, koliko je teško biti u fokusu, uvijek i svuda, koliko je lijepo kada znaš da si pobijedio možda i boljeg ili makar skupljeg od sebe, na terenu. Danas, moramo stati i iza Peka i iza Paja i iza svakog našeg koji daje to što može da imamo taj trenutak sreće i radosti o kojem se priča i koji se pamti.

Da li je Džoni umirio Arenu, da li su Džoni i Gorda izljubili trofej ABA lige, da li je Danilo srušio Barsu, da li je pao CSKA, da li je Mornar preslišao Unikahu, Zvezdu, Partizan, Brešu, svejedno je, da li je Mornar uzeo titulu, da li je Sutjeska osvojila kup, lijepo je, jer dokazuje da smo u nečemu dobri i da znamo da trajemo, a ovaj momenat, kada radimo u manjoj brzini ili smo stali, kada ne zavisimo od rada i truda nego od testova i virusa, proći će, biće bolje, preguraćemo.

Ovaj trenutak u vremenu iskoristićemo da dobro upamtimo ljude poput ekonoma Mornara, Luke Macanovića koji je preminuo zbog bolesti, ali neće biti zaboravljen, jer su ljudi poput njega, jednako važni i vječni, voljeni, kao košarka na ovim prostorima.

3 KOMENTARI

  1. Nasi ljudi pogotovu sad ovi mladji su skoro svi u sportu …neki su bolji neki losiji Al da volimo sport volimo pa bila to kosarka fudbal vaterpolo

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име