Photo: Fudbalski savez Crne Gore FB
Crna Gora je ostvarila zacrtano na startu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo, šest bodova. Pobjede protiv Letonije i Gibraltara bile su obavezne za mirniji nastavak kvalifikacija i skidanje pritiska sa novog selektora, ali se nakon odgledanih 90 i više minuta protiv Norveške stekao utisak da se moglo i više. Kako bude prolazilo vrijeme, do septembra i nastavka kvalifikacija, tako će to prvo poluvrijeme protiv favorita ostati da proganja u mislima, a taj bod biće sve veći i veći u očima navijača i selektora i igrača.

Koliko god ne želite, uvijek pravite neke planove, projekcije, pogotovo kada ste svjesni da od vas baš sve ne zavisi. Sama kvalifikaciona grupa u kojoj su selekcije poput Holandije, Turske i Norveške, gdje prvo mjesto vodi direktno na šampionat, a drugo u fudbalsko čistilište kroz nikad teži baraž, realnom ljubitelju fudbala iz Crne Gore nalaže da se postavi skromno i bez pretjeranog optimizma, pa da kao osnovni motiv postavi jasan cilj, 12 bodova protiv Letonije i Gibraltara.

Uvijek ćete željeti da ostanete neporaženi kod kuće, zato moramo da dodamo još tri. Broj 15 je pravi balans želja, očekivanja, mogućnosti. Nama je prva i najkomplikovanija utakmica za novog selektora došla na startu ciklusa, neuspjeh ga obara u očima javnosti, brišu se stari planovi, pišu novi, treba onda nadoknaditi te bodove negdje i prije svega istrpjeti težak kritički stav kroz medije i raju. Iako se moralo na teren poslije jednog i po treninga, taj meč u Rigi, najbolje je odigran od svih koje smo imali u ovom prozoru kvalifikacija.

Radulović nije komplikovao, ostali smo u istoj formaciji, pomognuti Đurđevićem, na početku se nijesmo snašli po nešto težem terenu i uz agresivnijeg rivala, uz malo tvrđi kriterijum na faul arbitra koji je izgleda dnevnicu naplaćivao od broja zvižduka, ali je vrijeme učinilo svoje i što je utakmica odmicala, tako su obrisi igre bili jasniji, pa čak i onaj dio o napadačkom fudbalu koji je predstavio Radulović.

Da je Ivanović pogodio, to bi bilo lakše veče za nas pored televizora ili lap topova, telefona, ali kako nije, taj gol Letonije, samo je još više motivisao Jovetića i drugove da krenu žustrije. Gol smo postigli na vrijeme, taman da shvatimo da se može i da nije sudba kleta niti teren neravan protiv nas. Protiv klase se rijetko može i to je Joveta dokazao.

U drugom poluvremenu smo apsolutno dominirali, da nije bilo nekih nesigurnosti Radunovića kada je trebala da ide lopta naprijed, a ne nazad prema Mijatoviću, pa onda i nekoliko njegovih intervencija koje nijesu ulivale povjerenje, rival ne bi ni zaprijetio i to je izuzetan plus za samopouzdanje i nivo igre koji smo dostigli. Pogodak Jovetića u završnici samo je bio naplata svega što smo gledali na tom meču, jednostavno poklopi se da vaš najbolji igrač ima pravo stanje uma, da oko njega svi rastu i da se onda lopta od noge do noge na kraju pošalje tamo gdje joj je najljepše, u rašlje.

Iako je Radunović po nekim čudnim parametrima zavrijedio poziciju u timu kola prve runde, jasno je bilo da sa njim moramo još mnogo da radimo. Risto je odličan u Rumuniji, jako cijenjen i poštovan, ali ima očigledno psihološku barijeru kod igranja u reprezentaciji. To nije čudno, godinama je dolazio na okupljanja, trenirao, nije bio u bilo kakvoj kombinaciji, razgrađeno mu je samopouzdanje, pogotovo poslije momenta kada je igrao, pa sklonjen od strane prethodnog selektora.

To se jednostavno tako ne radi. Radunović može i mora da bude važna karika u timu, fudbal je mnogo napredovao i ne trpi strah od greške, a kod Rista je opipljiv. Kad se nađe trenutak da se opusti i igra kao u klubu, klubovima u Rumuniji, biće ogroman bonus na ovo što sada imamo. Drugi bok je veći problem jer u formaciji 4-4-2 nikako da izvučemo ono najbolje od Marušića.

U Letoniji se tek u drugom poluvremenu pojavljivao, jednostavno, igrač u Seriji A, sa ogromnom minutažom i u Ligi Šampiona, mora da bude upotrebljiviji za naš tim, kako, na koji način, to će morati selektor da odluči, promijeni i primjeni, jer Marušić kao desni bek u ovom sistemu igre je na istom nivou kao i Marko Vukčević, koji je potpuno legitiman izbor za tu poziciju. Sa tri boda iz Rige, lakše se išlo na Gibraltar, ekipu koja stvarno ne može ničim da vas zabrine, ukoliko sa dovoljno volje i želje uđete u utakmicu i ne pravite nepametne poteze.

Povreda Bakića sigurno je uticala da ne dobijemo sve što smo željeli sad i odmah, uprkos rotacijama koje je selektor napravio, jasno je da ne možemo sebi da dozvolimo da primimo gol iz prekida, a jesmo, prije nego što smo shvatili da je sudija dunuo za penal. Utakmica protiv Gibralatara je dokazala da mi imamo mnogo toga da uradimo da bi prešli određene nivoe.

Ako igrate utakmicu pod ručnom, svjesni da su bitni bodovi i da se energetski ne potrošite pred naredni meč, dolazite u situaciju da igrate u kontra ritmu, što može više da potroši, u bilo kom smislu, psihičkom i fizičkom. Ako nađete vaš ritam, a izgledalo je da ga imamo protiv Letonije, ne treba da izlazite iz njega, jer u tom ritmu sva sagorijevanja energije su mnogo manja, a punjenje lakše, kad uđete u komforno stanje uma koje daje rezultate i kroz performanse, broj istrčavanja, sprinteva, udaraca, gol šansi, golova, iz tog stanja ne treba izlaziti, pod ručnom se ne igra dobro, nego sa teškim nogama i nekomotno.

Ulazak Vuljaja na poziciju veznog, zadnjeg veznog fudbalera značajno je uticao na ritam, Vuki je divno dijete, zna mnogo sa loptom i bez nje, ali na tom prostoru on nikad nije boravio niti zna kako da se ponaša. On i kad primi loptu na toj parceli terena, to znači da je prvi ili drugi igrač napada i da treba da je obradi, zagradi, ostavi za drugog i nastavi dalje. Za sve koji su prvi put tog dana gledali Vuljaja, da znate, dečko je zasluženo dobio svoje minute u reprezentaciji, samo što se to desilo na pogrešnom mjestu.

Slično, ne u tolikoj mjeri može da se kaže za Martinovića, kojem bi sigurno bilo bolje i ugodnije da je svoje minute proveo na mjestu štopera, nego nekog graditelja, početne tačke napada. Jasno je da je selektor želio da ih nagradi za igre u klubovima i da pokaže da računa na njih, ali i njima bi debi bio lakši i bolji i za pamćenje, da su bili svoji na svome. Još jedna stvar je bitna, odnos prema rivalu. Utakmice sa Gibraltarom su za Crnu Goru rijetki momenti kada možete da se opustite i krenete naprijed, da se upišete u mrežu, date svoj napadački doprinos, da se o vama priča.

Japan je prije neki dan Mongoliji sproveo 14 golova, bio je vijest u mnogim medijima. Treba da se radujete svakoj šansi pred golom takvog rivala, svakom golu, kao što se Joveta radovao svom iz slobodnjaka, kako je patio kad je lopta od stative otišla van, da napravite gestikulaciju kao Simić jer je svjestan da je ovo sad, pa ko zna kad. Nema potrebe da mi kao fudbalska nacija kalkulišemo u takvim mečevima, gas do kraja, napuni se mreža, pa neka nas pamte.

Meč sa Norveškom je došao u pravo vrijeme, jer su Norvežani opterećeni očekivanjima sa najboljim mladim fudbalerom na svijetu, dobili lekciju od Turske, svjesni svojih slabosti. Imaju talentovane fudbalere, ali nemaju grupu i ne znaju kako da iskoriste Halanda, kojem je svaki meč u nacionalnom timu odavno kazna, jer se stvari oko njega ne odvijaju kako on očekuje. Tako je Solbaken morao da uđe u kompromis da Haland igra bez obzira na nivo njegove forme, a za razliku od klubova koje je vodio, promijenio je i sistem, da bi uz Halanda mogao da smjesti i Serlota, koji formu iz kluba prenese u nacionalni tim.

Onda je isto tako morao da pomjeri i Odegarda da bi dobio neki balans na terenu, što je sve uticalo da Turska nakon brzih kontri, direktnih dodavanja i zašto ne reći, manjka kvalitetna na golu veterana Jarsteina dobije kvalitetnu fudbalsku lekciju. Kad vidite kako su Norvežani popadali po terenu poslije meča sa Crnom Goru, jasno je da su bili iscrpljeni u bilo kom smislu, jer kao i mi i oni imaju svoje planove, visoke ambicije i ciljeve i balast na ramenima, to se moglo iskoristiti.

Takva Norveška je došla u Podgoricu i nije znala šta je očekuje, a mi smo joj se suprostavili bojažljivo, sa uvođenjem Lagatora u sredinu, pomjeranjem Kosovića na bok. U defanzivi smo dobili jasnu ideju da u bloku razgrađujemo igru rivala, ali smo sa druge strane imali mnogo problema šta da radimo sa loptom u tranziciji, ostali bez brzine, a i Hakšabanović je uvukao u krilo Tomaševiću, pa se sve svelo na minijuturu Jovetića na sredini i još jedan izuzetno pametan pokušaj Đurđevića koji je završio u naručju golmana.

Gol smo primili kad su Norvežani shvatili da imaju prostor uz aut liniju, jednom je pobjegao Meling, drugi put Eljunusi i na kraju smo imali manjak na poluvremenu. Odgovor je bio dobar, sa više hrabrosti smo igrali u nastavku, imali bolje šanse, zaslužili da izjednačimo, ali nijesmo jer to obično tako igra uradi, ne nagradi te za dobro, nego te kazni za loše. Ideja Radulovića da zaustavi Norvešku je bila dobra, da je Jovetić gurnuo loptu u prostor za Đurđevića malo jače, da je Uroš pogodio nakon briljantnog driblinga pri početnom rezultatu, priča bi bila potpuno drugačija.

Radulovićev problem, kao i svakog trenera, onda ostaje konačan rezultat. Svaki trener ako napravi promjenu, pa se to nagradi kroz rezultat, postaje genijalac, ako se to kazni i ne osvojite bod, postaje krivac u očima javnosti i Radulović će morati da živi sa tim. Kako je rekao, imao je jedan dan da pripremi utakmicu sa Norveškom, pa je onda potez sa promjenom formacije i ljudstva još čudniji, ali je njegov i pokazuje da se neće libiti da pokuša da gura svoje ideje sa grupom igrača koje ima.

Na kraju, kvalifikacije za SP u ovom trenutku su ozbiljan test za sve, novog selektora, igrače, javnost. Naš realan napad za odlazak na neko veliko takmičenje dolazi u trenutku kada krene kvalifikacioni ciklus za EP. Većina igrača u tom periodu biće na vrhuncu svojih karijera, godine, riješeno pitanje egzistencije, želja i motiv da se sa reprezentacijom napravi nešto veliko biće kao poslednji voz. Ova grupa će se teško mijenjati, jer su to igrači koji već imaju ozbiljno iskustvo igranja u crveno-zlatnom dresu, a po odabiru, nove snage se ne naslućuju.

Ono što je jasno, šest bodova je na kontu, još uvijek je sve otvoreno, ništa nije izgubljeno, a dobili smo dovoljno materijala da govorimo o tome da sa svima možemo da igramo. Jasno je da će nakon poslednje utakmice protiv Norveške, apetiti svih porasti, a da se Crna Gora ne treba više ponašati kao gost na svom terenu. U našoj kući, dokazano je i protiv boljih nego što su Norvežani, moramo sa manje respekta, više hrabrosti i dobre volje da dobijemo, nego sa mačem iznad glave ako izgubimo.

Mislim da virtelni mač ne postoji, ni u savezu ni u javnosti, da i selektor i igrači moraju da shvate da samo oni kroje njihovu, ali i našu sudbinu. Da pričamo o fudbalu, moramo, nekad i kritički, nekad i da pogriješimo kad kažemo i napišemo, jer fudbal je igra grešaka. Nekad su želje veće od mogućnosti, a svaki dan je lijep, a mnogo ljepši kad vaša fudbalska reprezentacija igra dobar fudbal, nekad i pobjedi.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име