Crnogorski fudbalski derbi: Sutjeska - Budućnost, neka bude za gol više!

Crnogorski fudbalski derbi susreti Budućnosti i Sutjeske, Sutjeske i Budućnosti, samo su produžena ruka rivalstva, Podgorice/Titograda i Nikšića, u svemu. Stanovnici, rođeni u ovim gradovima ili samo naštimovani i podešeni nametnutim porijeklom od samog starta dojeni su neobjašnjivo objašnjivim antagonizmom. Dovoljno veliki da sebe shvate ozbiljno, Podgoričani/Nikšićani i/ili Nikšićani/Podgoričani, mjerili su pritisak jedni drugima dan nakon fudbalskog derbija, zbog fazona ili sa namjerom da utrljaju so na živu ranu. Uvijek je važno da si bolji od komšije, pogotovo u fudbalu.

Derbi je duel opština, gradova, sa najvećim brojem zdravstvenih knjižica i nekada najvećom kvadraturom, duel nekada industrijskih sredina, Boksitaša, Kapovaca, Željezaraca, Dakićevaca, Pivaraca, radnika Duvanskog kombinata. A onda tapkajte redom na dugmad, tastere, gdje god da pritisnete, rivalstvo postoji.

Od načina odjevanja do smisla za humor, pređene ili nepređene linije, ćelavih ili zalizanih, rokenrola ili lakih nota, kuglanja, pokera, rukometa, košarke ili na kraju ili na početku, fudbala, Budućnosti ili Sutjeske, sve se svodi na momenat u vremenu kada je lijepo nadmudriti i pobijediti prvog do sebe, ako ne zanemarimo, ali samo na dan derbija zažmurimo na transverzalu Danilovgrad – Spuž, Iskra – Zora. Istorijski, nadmetanja su počela i prije II svjetskog rata, pod različitim imenima, 1932. u Nikšiću, ali zvanično, u aprilu 1946.

U okviru Crnogorske republičke lige, u borbi za ulazak u jedinstvenu Jugoslovensku sastali su se Sutjeska i Budućnost. Od tog trenutka mečevi ovih rivala punili su gradske stadione, donosili priče o velikim pobjedama i porazima, pa iako je ona svijetlo plava strana bila rezultatski uspješnija, tamno plava je bila ponosna na borbe sa rivalom.

Stvaranje ultra navijačkih grupa 1987. odnosno 1988. nije previše pomoglo da se rivalstvo smanji, naprotiv, sa tim da u poslednje vrijeme, suprostavljene navijačke grupe se ističu u pjesmi i podršci, a kamenovanje autobusa, bejzbolke, boksevi su spakovani u dio urbanih legendi. Varvari su godinu dana stariji od Vojvoda i samo zahvaljujući ovim momcima i djevojkama na derbijima čujete pjesme podebljane pozitivnim emocijama prema svojima i doskočice namijenjene onim drugima. Pandemija je uradila svoje, pa smo se uželjeli i navijačke pjesme, ma koliko bila lascivna i uvredljiva, sa vremena na vrijeme.

Priča o navijanju, o ljubavi prema jednom i mržnji prema ostalima je priča o strasti, o posebnostima, o različitostima, o stvarima koje se ne daju strpati u tor niti lako opisati, o emocijama koje su neobjašnjive kao neka viša sila, gdje uvijek udari prije razum nego srce.

Ono da se nekad igra pred praznim tribinama, zamijenilo je da se igra samo pred onima koji su jako bitni, čuveni VIP i cijenjeni predstavnici medija, među kojima ima i onih što im je kazna da čuju svaku riječ upućenu sa tribina ili terena jer onda proradi proces autocenzure, šta može, a šta ne može doći do probirljivog upijača informacija sa ovih prostora, cijenjenog konzumenta sportskih i ostalih informacija. Sa naglaskom na ostalih.

Bez bilo kakve priče sa tribina, pa i bez tog čuvenog, fatalističkog, zapomaganja sa stolice u nadi da će se ti pozdravi i čestitke akterima pretvoriti u ostvarenu želju, bez toga fudbal ne postoji, nije igra ljudi, živog mesa, nije igra gdje ključa krv, modre oči, bubre vene. Bez tog faktora gledalaca, ne postoji sport, jer oni igraju zbog nas, ne zbog sebe. Kad osjetite tu sebičnost, rado i često okrećete leđa. Zato je igranje fudbala, igranje derbija, u ovim uslovima, mučenje lopte i aktera, svodi se na termin, kada je najvažnije onih poslednjih pet minuta, kada druge dvije ekipe ulaze u salu, pa da vide svi kako si dobar..

Antagonizam crnogorskih najvećih klubova i gradova, fudbalskih klubova, duboko je utemeljen u kulturu, tradiciju, temperament, nadmorsku visinu, gordost, predrasude, karakter, voljni momenat, načine odjevanja, izgovor, ugurajte dalje što vam godi, shvatićete da je malo toga istog ili sličnog.

To je sve posledica činjenice da smo nadojeni posebnošću, dok gledaš majku u oči i sisaš, utuvi se tebi nekako da si bolji nego tamo neki, koji nije tvoj ili naš. Nije to ništa čudno, uvijek nam je lakše da dijelimo nego da gradimo, lako je biti rušitelj, mnogo lakše nego stvaralac, povezivač, ma znate i sami, ko organizuje termin, pa zove i cima desetak ljudi da se okupe za sat vremena fudbala, među društvom je vazda navidan na budalu.

Dva najveća crnogorska fudbalska kluba, a neću im pominjati imena sada, opet, da me ne bi optužili da sam stavio nekog ispred onog drugog, vratili su u naše sokake publiku. Stidljivo, pomalo, u dizel protiv benzinca maniru, opet na vrh gasa, konačno suočeni u trci za što više bodova, konačno iznijeli preko leđa onaj imperativ osvajanja trofeja sam sebi nametnut, opterećeni veličinom i bitnošću. Uvijek je tako, prije početka svake sezone, želje, ambicije, očekivanja, uvijek visoko, uvijek se okreće novi list, ako je onaj stari, pohaban ili izbucan.

Dugo godina se pričaju iste priče, slušaju iste stvari, samo promijenite datume u novinama i sve je kao fudbalski dan mrmota, kad ide dobro, sve je dobro, kad ide loše, biće bolje. Treneri su potrošna roba, teorije zavjere su uvijek centar pažnje, često se bezrazložno više gleda u tuđe, nego u svoje dvorište. Vazda su sudije za njih, a protiv nas, iste, ne zamjerite mi, šuplje priče, da bi gospodin alibi udario još jednu recku na nesposobnost iskazanu u datom trenutku.

Taj lavirint u kojem je cilj prva stanica, a put do cilja poslednja, lijepo spakovan u kolotečini inertnosti koja dolazi sa tribina, vrlo intenzivno je pomagao da se sportski i ”nesportski” radnici osjećaju komotno u svojim ulogama. Bez pritiska, bez moranja, sa češajućom rukom na glavi i još jednom češajućom u pantalonama, bez odgovornosti i rumenih obraza kad se cilj ne ispuni i kada bi makar ta modrina u glavi od muke što se nešto nije desilo, trebalo da pokaže makar malo stida i sramote zbog neurađenog, a pompezno obećanog.

Taman kada smo dobili neku drugu sliku, kada su svakim danom i jedni i drugi, pogotovo u situacijama kada su jedni protiv drugih prenosili neku energiju koja je dugo falila na ovim prostorima, došla je pandemija, ukinuli su nam prisustvo na tribinama, onaj momenat kada se osjećate drugačije, jer krene neki huk, osjeti se neka nelagoda, pa vas rasturi zadovoljstvo jer je ta lopta prešla gol liniju, nebitno je kako i zbog čega, za koga.

Možda se ne voli previše, ali određena doza animoziteta prema ovima što se ne vole, dovodi neke ljude na tribine. I to je bilo dobro, osjećaš da si dio nečega bitnog, ne može biti isto kada u tom istom učestvuje 300 ili 3000 ljudi. Na nas malo, koliko god da nas je, to su bile brojke koje obećavaju. Da je nekome stalo, da pomjeri sebe zbog nekoga. U jednom trenutku postaje nebitno zašto se ne vole, osim što žele da budu bolji jedni od drugih jer utiču na stanje uma svih nas koji se u tom danu nađemo iz svojih razloga na tribinama.

Uticaj uspjeha ili djelimičnog uspjeha dva najveća crnogorska fudbalska kluba je vidljiv, što više ljudi priča o dešavanjima sa stadiona, više klinaca će sjutra željeti da se nađe na terenu, pomognut takvim okruženjem. Takav ponedjeljak želim i tom se ponedjeljku nadam.

Svi ostali će biti samo jasno namontirani, samo na uspjeh svojih, željeti da prekinu niz jednih ili drugih, uskrate ih za trofej, smatraće se važnijim kada se ušunjaju među njima, na kvalitet, na projekat, foru, fazon, na dobrog trenera, vrhunsku generaciju koja je izašla iz mlađih kategorija. I dok god ne vrijeđamo jedni druge, nego se okupljamo da se odmjerimo ko bolje igra fudbal da se nahrani ego i sujeta, kroz konačan rezultat nečega što prije svega ima prefiks igre, onda je dobro.

Dok god ne demantujemo sebe uzvikivajući nešto što je osnovni oblik rasizma u Crnogoraca, dok ne krenemo jedni na druge batinom i prostaklucima, onda je super. Godinama sam prepričavao duhovite dosjetke naroda sa tribina kao činjenicu da mi jesmo takvi, da nam je bitan uzrok, utakmica, a da je dobar humor posljedica. Kao i sve što nam se dešava, kao da tražimo razlog za dobar fazon ili zezanje. Hrane nas  mukom, a mi je preko osmjeha izbacujemo iz sebe.

Najveći crnogorski klubovi moraju da vrate strast prema igri, povišen krvni pritisak, adrenalin, konačno opet bitan gol i ko ga je postigao, kada, bitna je akcija i reakcija, bitno je da li si dobio zvižduk ili aplauz nakon utakmice jer nije svejedno kada mnogo naroda namjesti vokabular na pominjanje svih članova familije do prvog nosioca prezimena ili se ustanu i tapšu jer si tapšanje zaslužio. To je najbolji dokaz da se rivalitet vratio, da nikome nije svejedno i da vrijedi biti tamo gdje jesi.

Nije tajna da individualci i u kolektivnim sportovima imaju način da se nametnu i ostave pečat na razne načine, ostaju u srcu navijača zbog trenutaka inspiracije. Derbi susreti prate se sa intenzivnijim emocijama, pa sve što se uradi ili ne uradi, ostaje duže zapisano u glavama aktera, na terenu ili van njega. Uostalom, pitajte momke, koliko je bitno kad se upišete pred 3000 ljudi, koji vas vole ili ne vole, iz svojih razloga. Pitajte Draška ili Boža, je li derbi samo riječ i ništa više ili uzrok mnogih budnih noći.

Zato danas, kad se opet igra derbi, molim sve učesnike, nemojte da igrate da ne izgubite, igrajte da pobijedite, jer mi neki, koji još uvijek volimo crnogorski klupski fudbal, nas četvorica, želimo da u ponedjeljak pričamo o derbiju, o golovima, o dobroj utakmici, o tome kako ste pokazali da vam nije svejedno. A vi zamislite publiku, navijače, neka vam bubnja u ušima, jer oni pravi će biti ispred ekrana i pustiti glas, jer im je bitno da njihov pobjedi.

Zbog ponedjeljka, fore na poslu, statusa na društvenim mrežama, samog osjećaja pobjede u vrijeme kad nam se čini da svi zajedno gubimo. Zaboravite na dva sata položaj na tabeli, razliku u bodovima, sve što je bilo, zamislite da igrate najbitniju utakmicu u karijerema i probajte da se izigrate. Nas četvorici bi značilo, da nas bude šestorica u ponedjeljak.

3 Komentara

    Ove godine Sutjeska nit prvenstvo nit Kup….

    Odgovori

    Kakva je to bila euforija kad se sastaju ove dvije ekipe,a policija pune ruke posla …

    Odgovori

    Sutjeska je na pocetku sezone izgubila mnogo utakmica koje su trebali da dobiju. Zato i Buducnost ima ovako veliku bodovnu razliku. Ali dolaskom novog trenera stanje u klubu se mnogo popravilo, i mislim da ce na danasnjem derbiju Sutjeska odnijeti tri boda.

    Odgovori

Postavi odgovor