Photo: FK Budućnost
Derbi, dobar, odličan, ne znam ni da li zaslužujemo takav, ali smo ga dobili. Dueli Budućnosti i Sutjeske i obratno, Nikšića i Podgorice i obratno, pogotovo u fudbalu, moraju da budu pokretač crnogorskog klupskog sporta. U fudbalu je to najopipljivije, razlike su male, nijanse. Oba kluba zavise od prelaznog roka, trenerskih minijatura, atmosfere u svlačionici, nadahnuća navijača. Sve smo to imali u nedjelju, imali smo i golove, imali smo i dramu, imali smo i odličan ambijent u uslovima korone.

Nije mnogo stvari toliko lijepo i inspirativno, kao zdravo rivalstvo, kad imaš potrebu da pobijediš, da budeš bolji, od onog preko puta, ali da imaš zdrav razum da čestitaš, stisneš ruku, kreneš dalje, izvučeš pouke, ako tog dana nijesi ostvario što si zacrtao. Iz tog zdravog rivalstva, krene sve, guraš sebe, ali sa vremena na vrijeme, pogledaš u komšijino dvorište, zapitaš se, je li to tvoje dovoljno, pa upreš jače i više.

Uz poštovanje svima, Podgorica i Nikšić, Nikšić i Podgorica, Sutjeska i Budućnost, Budućnost i Sutjeska, nijesu samo deklarativno, najveći crnogorski fudbalski klubovi, nego dvije baze talenata koje nikada neće prestati da daju nešto novo i drugačije. Oba kluba moramo da čuvamo, da brinemo, da ih kritikujemo kad zastrane u pokušajima da ostvare potpunu dominaciju, usput zanemarujući sopstvenu djecu, jer bez te naše djece, nema sjutra ni onoga što volimo najviše, a to je reprezentacija.

Zato je svaki duel Budućnosti i Sutjeske, Sutjeske i Budućnosti, ne samo borba za bod ili tri, nego pokazna vježba do koje mjere su napredovali jedni i drugi, odnosno, svi oni fudbaleri koje godinama gledamo u mlađim reprezentativnim selekcijama. Sad je ulog postao i veći, jer je dobar dio seniorskog tima okrenut ka domaćoj ligi, ne bježi se od toga da se ubode želja iz 1. CFL i da se nekome pruži šansa, ako se zasluži.

Nije to bilo tako, niti je bilo lako, da se dođe do reprezentativnog dresa u bliskoj prošlosti, neke smo izgubili, neki su povrijeđeni, nekima ne ide trenutno, pa dok ih čekamo, selektor, ko god bio, ima brisani prostor da probere. Imam osjećaj da ova naša djeca još uvijek ne shvataju koliko je to veliko i značajno u njihovim karijerama, kao međukorak za dalje, ali to je onaj dio u klubovima, gdje mora da postoji jedna bistra glava da ih savjetuje, svakog dana u svakom pogledu, da što više napreduju.

Derbi u nedjelju je donio još jednu, ko zna koju nadu, da crnogorski klupski fudbal može da bude lijep i atraktivan i zanimljiv i da vam nije žao što ste na tribinama ili pored tv ekrana u dva sata. Malo je derbija te vrste, koji mogu da ponude šest golova, dva penala, kartone, varnice, čarke, a da sve na kraju završi sa zagrljajima, pozdravima i čestitkama do narednog gledanja. Najveća ljepota derbija, na kraju, upravo je bila u tim momentima.

Može derbi da se secira na milion načina, treba to tako da se uradi, ali od trenerskih minijatura, individualnih bravura ili grešaka, važniji je onaj opšti utisak da je crnogorski klupski fudbal gledljiv i da zaslužuje veću pažnju. Živimo u doba hejterske kulture, gdje nikome ništa nije dobro ni vrijedno, osim ako nije na njegovoj strani, sa političkim i nacionalnim predznakom, ali vjerujte, derbi je samo još jedan jasno vidljiv dokaz da ne smijemo i ne možemo da odustanemo od crnogorskog klupskog fudbala.

Mnogo je utakmica tokom ove sezone pokazalo slično, kad neko krene da vas ubijeđuje drugačije, pokažite mu samo kako se igralo u Tuzima danas, nije baš da nema ideje i majstorstva u utakmici koja završi 4-4, nije baš da nema šta da se vidi i da se ne ode kući zadovoljan. Naravno, nije sve dobro i daleko je od dobrog, ali u crnogorskom klupskom fudbalu postoji mnogo potencijala koji se razbija o hridi sitnih interesa.

Prolaze godine, mijenjaju se generacije, samo oni najbolji iskoče kroz fudbalsko sito i rešeto, kompleksan je izbor vještina koje su vam potrebne da bi dobili svoje mjesto i svoju šansu. Ono što je bitno, ne smijemo i ne smijete da odustajete, pogotovo, vi, fudbaleri, jer zbog vas su neki ljudi na tribinama, zbog vas se gledaju utakmice na tv ekranima. Nijedan sportski direktor nije toga vrijedan, nijedan direktor kluba ili predsjednik, od vas, izvođača radova, uvijek sve zavisi.

Vi ste slika vašeg lika i djela, rada, ne može to nijedan trener previše da unaprijedi ili da unazadi, nijedan sudija da pokvari ili da vam pokloni, sve se na početku i na kraju svodi na to, ako igrate sa dobrom voljom, sa velikom željom, ukoliko se igrate sa tom loptom, dolaziće ljudi na tribine, gledaćemo vas na televiziji, pričaćemo o vama, ubjedljivije, posvećenije, emotivnije. Malo šta može da pokrene ljude, kao sport, kao fudbal, iskoristite zato taj prostor, prvo zbog vas, pa onda zbog generacija koje dolaze.

Neću o imenima, svi fudbal i život gledamo različito, šta god da napišem, krenem da vas ubijeđujem, znam, vi nećete prihvatiti, jer imate već formirano mišljenje. O svakom, pa i o meni. Zato vas savjetujem, da ne kažem, da vas molim, pružite našim momcima u klupskom fudbalu još neku šansu. Bombardovani smo prenosima svega i svačega, sve šljašti i blješti na evropskim i svjetskim terenima, utakmice se rade sa 20+ kamera, čini vam se da ljudi lete po zelenoj travi.

Ima istine, ali da znate i ovo, televizija jeste magična, jer je privid, iluzija, sve što vidite na tv ekranu, nije dovoljno dobar prikaz realnosti, dok ne osjetite i ne opipate, saznate šta se iza tog komada magije krije. Dozvolite sebi da se negdje nađete na stadionu, odmorite oči uz teren, volite svoje, ne mrzite ove koji nijesu vaši, pokušate da prenesete ljubav prema fudbalu, na one koji dolaze. Onda će svaki meč biti derbi, onda će svaka utakmica biti prava.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име