Prestupne godine su, osim po tome što imaju dan viška, karakteristične po tome što se u njima odigravaju najveće sportske bitke i sprovode najveće pripreme za te bitke. Prestupne godine su ujedno i olimpijske godine. U jeku priprema za Pariz lijepo je prisjetiti se onoga što je svojevremeno uradio Forlan i načina na koji se on spremao za najveći turnir njegovog života. Lijepo je prisjetiti se priče kako je plavokosi mladić iz Montevidea ucrtao sebi put ka tituli najboljeg strijelca i igrača na Svjetskom prvenstvu u fudbalu iz 2010. godine, održanom u Južnoj Africi.
Urugvaj je na tom prvenstvu igrao jako dobar fudbal. Ispali su u polufinalu od viceprvaka Holandije, a Dijego Forlan je proglašen za najboljeg igrača i strijelca čitavog turnira. Taj podatak bi ostao samo običan podatak iz istorije fudbala, da čitava priča nema svoju pozadinu. U ovom slučaju, pohod Dijega Forlana na titulu u Južnoj Africi je prava sportska legenda.
Bila je to jedna od sezona iz najplodnijeg perioda u životu Diega Forlana. Drugovanje sa Serhiom Agerom u vrhu napada Atletiko Madrida, sjajni rezultati i statističke kolone pune visokim parametrima. Mnogi fudbaleri bi vjerovali da su dobre igre tokom sezone dovoljne za bljesak na Mundijalu. Forlan stvari nije prepuštao slučaju i učinio je sve što je bilo moguće da se na poseban način pripremi za dolazeće Svjetsko prvenstvo. Dosjetio se nečega što niko drugi nije.
Oficijelna lopta Mundijala u Južnoj Africi, sada već čuveni Džabulani je ugledao svjetlost dana mnogo prije nego se mislilo. Sve u režiji Dijega Forlana. Ljudi koji su bili dio njegovog tima su kasnije izvijestili da je Dijego mjesecima ranije, naručio te lopte, svakodnevno dodatno trenirao sa njima i vremenom se prilagođavao na njene specifičnosti. Ljudi koji minimiziraju važnost situacionog treninga bi ovaj potez nazvali pretjeranim. Svi oni koji shvataju značaj simulacije svega onoga što sportiste očekuje na takmičenju, shvataju značaj i genijalnost pomenutog.
Samo prvenstvo je bilo vrlo specifično. Nesnosni zvuk vuvuzela se prolamao planetom, duh Afrike je bio nezaustavljiv, a i Džabulani je bio svojevrstan hit. Nekim reprezentacijama je prijao više, nekima manje, a na individualnom planu, Dijego Forlan je bio više nego dobar. Džabulani je letio, tamo gdje je Dijego želio. Najbolji strijelac i najbolji igrač prvenstva, čiji se dodatni rad i pažljivo planiranje isplatilo. Dugo vremena prije, baš kao i ovih 15tak godina kasnije, Urugvaj nije ostvario sličan rezultat, baš kao što nijedan pojedinac iz te reprezentacije nije napravio takav individualni učinak na svjetskim prvenstvima.
Čitava ova priča ima obrise anegdote, ali je u svojoj suštini više pokazatelj kako razmišljaju i kako se pripremaju sportisti najvećeg kalibra za takmičenja koja im život znače. U ostvarenjima vrhunskih rezultata, jako je teško bljesnuti u trenutku kada se to traži, ukoliko u pozadini ne stoji proces analize, razmišljanja, bavljenja sobom i napornog rada. Prevencija je u sportu majka uspjeha i ukoliko se krene na vrijeme, zaista ne postoje neosvojivi vrhovi.
Dijego Forlan je imao od koga naučiti važnost pripreme i brigu o svim mogućim detaljima. Njegova karijera u Evropi je počela kod najvećeg majstora svoga zanata, ser Aleks Fergusona. Iako je proveo pune tri godine na Old Trafordu, nije ostavio za sobom previše upečatljiv trag, ali ga je sigurno boravak na ovom mjestu i u takvom društvu načinio profesionalcem najvećeg kalibra. Stoga i ne čudi da je u daljem toku karijere dva puta osvajao Zlatnu kopačku, kao najbolji strijelac u top ligama u Evropi.
Prva zlatna era Dijega Forlana je bila u Viljarealu. Ponovo mandat od tri godine, ali ovoga puta proveden u svom punom sjaju. Istina je da je iza sebe majstora kakav je bio Huan Roman Rikelme, koji ga je u kontinuitetu činio boljim igračem. Sve to je bila uvertira za najbolji period njegove karijere i godine provedene u Atletiko Madridu, gdje je sa već pomenutim Serhiom Agerom činio jedan od najboljih napadačkih tandema Evrope. Upravo su Kolčonerosi nošeni tandemom Forlan – Agero osvojili Kup Uefa, pobjedom na Fulamom, a čovjek odluke, strijelac dva gola je bio glavni junak ove priče, Dijego Forlan.
Koliko god veliki sportisti da žive, njihova veličina je u pričama koje ostanu da žive poslije njih. Dijego Forlan se pobrinuo da o sebi stvori niz priča, a ova o prijevremenom i intenzivnom druženju sa Džabulanijem je priča za vanvremenske udžbenike sporta.
