Dino Rađa #40 – U vagonu drugog vremena

Veliki sportisti su po pravilu drugačiji ljudi. Posebni, svoji, ljudi koji uglavnom znaju odgovor na pitanje: Kako?! Neki od njih uspiju da pobijede sebe i van terena i postanu veliki ljudi. Biti veliki čovjek jednim svojim dijelom znači inspirisati druge da čine dobra djela prema sebi i prema drugima.

Svaki intervju u kom je Dino Rađa bio gost je otkrio taj veliki plamen energije koja se nesebično prenosi na ”ostatak kosmosa”. U ovom novom sportskom a i vansportskom vremenu je izuzetno dragocjeno prokopati kroz životne priče velikih sportista i velikih ljudi, kako bi pozajmili ili ”ukrali” dio štosa kako se prelazi ova naša životna igrica.

Registrujte se uz promo kod SPORT, preuzmite bonus i kladite se na najbolju sportsku ponudu klikom OVDJE.

Prva velika životna lekcija iz biografije Dina Rađe jeste da nikada nije kasno. Naime, ovaj rođeni Splićanin je prema medijskim navodima, košarku počeo igrati sa tek 15 godina. Današnji klinci su sa 15 godina već uveliko potrošeni, kako emotivno, tako i fizički. U tim godinama danas se uveliko ”sagorijeva”.

Ono što je dobro bilo u životu Dina Rađe jeste to da se u košarkašku dvoranu nije pojavio niotkuda, već je prije košarke trenirao vaterpolo, plivanje, rukomet i ponovo su na djelu moći tzv. transfera učenja, gdje se vještine stečene u jednom sportu prenose na drugi. Još jedan plus za sve one koji se zalažu protiv rane specijalizacije djece u sportu.

Karijera Dina Rađe, čovjeka koji je danas član Hall of Fame, je bila jedan beskrajni đerdan, na kom su se nizali sve sami uspjesi i medalje. 2 puta osvojeno takmičenje koje je pandan današnjoj Evroligi, sa svojom Jugoplastikom iz rodnog Splita, 2 puta osvojeno olimpijsko srebro (Seul 1988. i Barselona 1992.), 2 puta osvojeno zlato na Evropskom prvenstvu, a uz sve to i 4 godine igranja za legendarne Boston Seltikse, sa izuzetno dobrim statističkim parametrima.

Međutim, sva ta silna nabrajanja medalja kojih ima mnogo više nego što je stalo u ovim ”krem” uspjesima, ne otkrivaju dovoljno detaljno sutinu priče. U njima jesu spakovani i znoj i trud, ali ih mi sa ove strane ne vidimo. Vidimo ih u konkretnim primjerima i anegdotama.

Boston Seltiks
Photo: ELISE AMENDOLA/AP

Povod i motiv zbog čega se piše ova kolumna je jedan kratak insert iz filma ”250 stepenika”, koji govori o zlatnoj generaciji mladića koji su osvojili Svjetsko prvenstvo za mlade u Italiji iz 1987. To je bila samo godina prije Dinove prve olimpijske medalje iz 1988. u Seulu.

Naime, čitave te pripreme su bile vrlo specifične, vođene od strane tada mnogo mlađeg Svetislavom Pešićem i sve je bilo mnogo daleko od luksuza. Boli te, patiš, da bi kroz tu patnju zaslužio uspjehe. Najbolji primjer svega je možda bio sada već čuveni voz koji je putovao iz Dalmacije za Beograd, a onda za Pirot kao krajnju destinaciju.

PROČITAJTE JOŠ: NBA 2023/24 – Kraj dominacije Amerikanaca?!

U tom vozu su se između ostalih našli budući velikani svjetske košarke Dino Rađa i Toni Kukoč. Voz je bio prepun, prodato znatno više karti nego što je bilo mjesta i mladi košarkaši su tako lutali od vagona do vagona i uspjeli su se skrasiti tek u poslednjem.

Taj poslednji vagon je bio jako specifičan. Namijenjen za stoku. Živopisno je zamisliti Dina Rađu i Tonija Kukoča kako sjede među raznim domaćim životinjama i sanjaju o svjetskom zlatu, putujući do Pirota. Ne možemo, a da ne pomislimo kako bi takav epilog uticao na motivaciju današnjih klinaca, koji se često više bave analizom uslova u kojima rade, u odnosu na suštinu njihovog primarnog posla.

Boston Seltiks
Photo: Jurica Galoic / Pixsell

To su bile ipak neke druge generacije. Generacije koje su umjele i znale svoj cilj staviti prije ili iznad svega i pretrpjeti sve što je potrebno kako bi došli do tog cilja. Ali to su bila i druga vremena, kada se to treniralo od rođenja. Borba i preživljavanje, nasuprot današnjem plutanju duboko unutar zone komfora.

Mnogi ljudi su postavljali pitanje Dinu Rađi zašto je napustio Boston tek nakon 4 sezone iako je u njemu bilo još mnogo košarkaškog baruta da bi se igralo na najvećoj pozornici. Dino je kao i mnogo puta do tada imao odgovor u kom stanuje sav njegov šampionski karakter. Tom prilikom bi rekao da mu je smetalo to što kao tim postižu ne baš tako dobre rezultate, a što to njegovim saigračima ne smeta.

Stoga se vraća u Evropu, igra za velikane iz Atine, ali i za najveće klubove iz Hrvatske. Oproštaj je bio u stilu, onako kako to najvećima dolikuje. Tamo gdje je počeo, da proba ovoga puta ”sam protiv svih”. Tačnije rečeno, pozvao je jednog svog starog druga, za taj poslednji ples. Sezona 2002/03 u dresu Splita je bila poslednja za legende jugoslovenske košarke, Dina Rađu i Jurija Zdovca. Ta epizoda se završila na jedini mogući način kako je to bilo ispravno. Titulom prvaka Hrvatske.

Nakon okončanja košarkaške karijere, oprobao se i u ulozi funkcionera. Dok je on sam bio pod obručima sve je išlo manje više onako kako bi zamislio. Danas skoro da i nema djece koja bi putovala u stočnom vagonu od Dalmacije do Pirota, pa je samim teže biti i funkcioner.

Postavi odgovor