Photo: Fudbalski savez Crne Gore FB

Često treneri i igrači kažu, da je ušla jedna lopta u gol, drugačija bi priča bila, ne razmišljajući kakva bi priča, slika, fotografija bila da je ta ista lopta ušla u gol na drugoj strani. Sport i fudbal te na kraju nagrade, možda ne danas, ne na baš poslednjoj odigranoj utakmici, ali ti stave do znanja, da lopta uđe, treba mnogo preduslova da se desi. Isto tako i da ne uđe.

Nakon onog takmičenja u Ligi Nacija gdje je jedna pobjeda protiv Kipra učinila da se razbukta nada prosječnog navijača crnogorske reprezentacije da smo opet fudbalska velesila koja nikad nijesmo ni bili, znalo se da će mandat Miodraga Radulovića na klupi biti bolan proces balansiranja želja i mogućnosti. Iako ću teoriju da su igrači smjenili Faruka, a ne upravni odbor saveza, zbog toga što smo stagnirali, a nikako napredovali, sada je osnovni zadatak Radulovića upravo to, da ubijedi svoje fudbalere da ova reprezentacija ima pravo na neku budućnost.

Već na žrijebu su oni realniji shvatili da mi nemamo šta da tražimo u borbi za prva dva mjesta u grupi, bez obzira na probleme svih rivala, činjenicu i da Holanđani i Turci poslije EURA mogu biti lomljivi i savladivi ukoliko se ne vrate sa druženja evropskih reprezentacija kao ranjeni lavovi u potrazi za lakim plijenom. Upravo tako nešto se i desilo, jedni i dalje stavljaju so na živu ranu, gledajući isključivo po principu, šta bi bilo kad bi bilo, dok su drugi već visoko podigli glavu i na krilima Depaja uhvatili korak ka Kataru.

Ono što je bilo jasno od prvog dana, mandat selektora ocijenjivaće se po dvije osnove, rezultatima i opštem utisku. Neke utakmice i ne dobijete, ali nešto se desi, neka čudna energija, vidite posvećenost, želju, stvori se neka pozitivna atmosfera, bljesne neki klizeći start, zavarniči, pa vam toplo oko srca, pa razmišljate, biće bolje sjutra. Rezultat je uvijek u prvom planu, a osnova je uvijek biti bolje plasiran ispred ekipe koja je u lošijem šeširu žrijeba. Te utakmice su masnim slovima upisane u bilježnice selektora i članova stručnog štaba, jer taj posao je kao i golmanski, odbraniš što se ne brani, a ne odbraniš što si morao i sjutra si prvi u redu da se okriviš za neuspjeh.

Moja prva pretpostavka je bila da moramo da pobijedimo u četiri utakmice, dva puta Gibraltar, dva puta Letoniju, jer je to preduslov za sve dalje. Jednostavno je, kolektivni sportovi, pogotovo sa više učesnika, vrte se oko pobjeda, bilo kakvih i protiv bilo koga, stvaraju atmosferu koja generiše nadahnuće oko nekog ekstra pojedinca. Iz takve priče, onda se dođe i do podizanja samopouzdanja, koji je osnov da se ugrozi i individualno bolji i odokativnom metodom priznat bolji protivnik. Pobjede protiv Letonije, pogotovo, a kasnije Gibraltara, dale su osnov da u onom drugom poluvremenu ugrozimo Norvešku i da žalimo za bodom, usput se tapšemo po ramenima, da smo ga zaslužili.

Od marta do septembra, nije samo u sportu dug period, nego u svakom od naših života, a onaj prelazni, kada smo igrali prijateljske utakmice, bio je izranjavan toliko, da je selektor tu mogao samo da spašava ili malo unaprijedi neke karijere, da se neko novo ime nađe na spisku reprezentacije, da se iskoristi šansa da se možda i neko uvjeri da nije baš igranje utakmica na međunarodnoj sceni tako lako i dodirljivo svakome. Iz tih pokaznih vježbi i utakmica, nijesmo mogli ni da osjetimo ni da naučimo bilo šta, što Radulović i njegovi nijesu već znali.

Septembarski prozor kvalifikacija, zato je bio ogroman mač i teret za Mija, igrate utakmice na strani protiv dva velika favorita, pritom postoji meč, na samom kraju, treći u sedam dana, koji morate da dobijete. Poziv Drašku Božoviću, došao je iz vedra neba, valjda i uslovljen krizom koju smo imali na sredini terena, gdje su Vukan i Hočko povrijeđeni, a Điđo potpuno poremećen podmuklom povredom leđa. Povratak Božovića u reprezentacije je veliki plus u našim notesima za Radulovića, jer se prekinulo sa kafanskim pričama da su pojedinima zatvorena vrata, bez obzira na igre u klubu i domaćoj ligi.

Od starta je bilo bolno, jer se Stevan povrijedio, a bez njega, kao bez plućnog krila, kao da su nas izveli sa sastanka društva anonimnih alkoholičara i ubacili u diskont pića, da nam utvrde karakter. Teško je bez Stevana, nije da nijesmo navikli i da se ne ponavlja, ali kako godine budu išle, shvatićemo koliko smo daleko kad i ako ne budemo imali majstore te klase na terenu. Da bi bio dio elite, moraš imate elitne igrače, makar potencijale, jer ne može se orati i kopati 90 minuta protiv bilo koga i čekati da gol padne sa neba.

Izostanak i Boljevića i Jovovića koji začuđujuće kao standardni reprezentativci Crne Gore nemaju klub, vraćanje u fudbalski život Marka Jankovića nakon malog broja minuta u poslednje dvije sezone, nemogućnost da se iz mlade reprezentacije priključi neko iole blizu kvaliteta koji su potrebni za seniorski sastav, sve to nekako samo od sebe piše alibije za selektora, koji je bio, uprkos svemu, spreman da rizikuje, da se igra sa formacijama i sistemima, protiv boljih od sebe.

Valjda je zato i nagrađen na Bešiktaš Parku. Tu utakmicu smo trebali ubjedljivo da izgubimo, ali smo protiv sebe imali rivala koji je duboko zašao u stanje fudbalske depresije, apsolutno razočaran rezultatima na EURU. Iako se može diskutovati da smo Turcima i mi dosta toga poklonili, oni su se iskažnjavali jer nijesu bili spremni, a ni zainteresovani da zadaju poslednji udarac. Previše je panike bilo u poslednjoj liniji, nekada smo izgledali kao da se upoznajemo, kao da je prvi sastanak, ali eto, fudbal voli da ti da još neku šansu, a mi smo našu iskoristili.

Taj gol Rista Radunovića ostaće vjerovatno jedino što ćemo pamtiti iz ovih kvalifikacija. Gol koji je došao u momentu kada nam je mnogo trebao, da se pogura entuzijazam upakovan u svejednoću koju nam šalju političke elite i stanje u društvu. Sportom smo se godinama liječili, te noći nam je Risto ubrizgao vakcinu da makar jednom mirno zaspemo i lijepo se probudimo, da sjutra dočekamo klince na ulici da igraju lopte, pa kad se ta lopta nađe u rašljama, da kažu, eto te kao Risto.

Nakon svega što mu se dešavalo, ne samo u ovoj godini, to je bila jedinstvena nagrada za Radunovića, za način na koji je prihvatio obaveze u nacionalnom timu, kako se nosio sa tim da ne igra i da nema minute na terenu, kako se nosio sa tim da je jedna šansa nekad sasvim dovoljno da se uskoči u istoriju. Pamtiće se ovaj gol dugo, jer je došao u momentu kada ističe vrijeme, ako vrijeme ikada može da istekne, kao poslednji udarac ponosa kojeg smo sačuvali negdje za bolje dane.

Protiv Holandije smo prošli u skladu sa očekivanjima, realno, ni kada smo bili jači i brojniji, sa više boljih i spremnijih u rotaciji, nijesmo uspjevali da odigramo dvije utakmice kako treba u kratkom vremenskom periodu. Novi selektor je imao dva treninga da objasni momcima šta želi, neko je to shvatio, neko i nije. Holandija je teška fudbalska artiljerija, nije se stidjela da to i pokaže protiv nas, a mi smo im bili predigra za Turke. Poslije utakmice u Istanbulu, najbitnije je bilo da se ne obrukamo, a taman samo prešli pola tog puta.

Naravno, biće i onih koji će reći, da ga je Mugi dao, sve bi bilo drugačije. Vjerovatno su malo ili neobavezno gledali snimak ili kratak pregled sa utakmice, gdje smo često bili na ivici da fudbalski nastradamo i da budemo obilježeni. Jednostavno, ovaj nacionalni tim ne mora da pobijedi nikog iz fudbalske elite, ali mora da bude što bliže tome, a prvi korak ka pobjedi je da se pristojno odbrani, da zna gdje će sa loptom kad ne ide i ko će nam trošiti to vrijeme koje ne može biti utrošeno, samo upotrebljeno kako treba.

Jasne su mi zato i rotacije, pokušaj da se neki sačuvaju za Letoniju, ali i da se spriječe povrede uslijed potrošnje na prethodnom gostovanja. Da je ušla, kao što nije, bilo bi 3-1 ili 5-1 za Holandiju, taj gol bi sakrio mane ispod tepiha, ali bi i zavarao stručni štab. Ovako, desio nam se sudar sa reprezentacijom A klase prve vrste, koji će pomoći da se sledeći put namjestimo i naštimujemo još bolje. Ništa tu nije bilo nelogično i potpuno pogrešno, samo je pokazalo na kom smo nivou i koliko daleko.

Letonija u Podgorici, svodiće se na istu priču, da je ušla. Mogla je da uđe i kad je Mijatović spriječio pokušaj loba, kad je Mijatović pokupio poslije kornera na gol liniji, mogla je da uđe i u završnici kada samo svi krenuli prema naprijed. Nije, jer je valjda htjela da nas nagradi za sve one pokušaje ka njihovom golu, od kojih nijedan nije bio ogromna šansa, fudbalski zicer, samo plod jedne dobre energije među igračima i u odnosu sa selektorom.

Mislim da je to već sada svima jasno, ovaj selektor i ovi igrači imaju nešto zajedničko, vole se više nego što je to bio slučaj sa prethodnikom. Razloge znaju samo oni. Zato ne treba cijeniti Mijov rad prema onome šta bi se desilo da je neka lopta ušla ili nije, nego mu treba dati šansu da se vidi da li će iz tih dvosmjernih emocija izaći nešto još ljepše i bolje. Kada pogledate kakvo nam je stanje u društvu, kakav smo uspjeli jaz da napravimo na svim poljima, fudbalska reprezentacija igra ne dobar, nego odličan fudbal.  I mnogo se vole, što je lijepo za vidjeti, a osnova je za novi početak.

Ovaj kvalifikacioni ciklus treba gledati samo i isključivo kao polaznu tačku za nešto sledeće. Da vidimo gdje nam je mjesto nakon slavlja zbog pobjeda protiv Azerbejdžana, Kipra i Luksemburga, kojima smo nekako, opet na čudan i prizeman način sebi podigli cijenu i podigli ljestvicu uvijek prevelikih očekivanja. Fudbalska Crna Gora na fudbalskom tržištu vrijedi koliko i svaki minut naših fudbalera u svojim klubovima. Kad sve to stavite na digitron, nabavite neku objektivniju vagu, tačno smo tu gdje jesmo sa razlogom. Samo čini se da se ovog puta nekako više volimo, što je možda preduslov da ona sledeća lopta uđe u gol.

2 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име