Photo: Privatna arhiva
EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova druga, posvećena je veličanju poraza, što je crnogorska tradicija. Zadojeni mitovima, urbanism legendama, naviknuti na sve moguće alibije i olakšavajuće okolnosti, uvijek spremni da prihvatimo iskaz svjedoka saradnika, ali samo i isključivo ako je u našu korist. Ovog puta je malo drugačije, jer nije sramota izgubiti od boljeg, kvalitetnijeg, klasnijeg, najboljeg na svijetu, trenutno, uz onaj osjećaj zadovoljstva, uradili smo što smo znali i mogli, griješili smo jer smo mnogo željeli, a nikako jer nam je bilo svejedno.

Ljubav prema rukometu vučem iz osnovne škole, nastavnica Bosiljka Zeković je našla način da i ove sa ravnim tabanima, sa izuzećem, pa i one kojima je znoj nuspojava napora da popamte sve likove iz romana Dostojevskog, natjera da uzmu loptu u ruke i pokušaju. Bilo je tu svega, čudnih padova, slomljenih naočara, ali, nije moglo da se ne pokuša, nijesi mogao da se sakriješ u ćošak i da čekaš da prođe.

Kada imaš takvog animatora u sportskom školskom sistemu, onda je lako zavoljeti sport, ne meni, ja sam to već nekako uspio i ranije, ali zato jeste, ostalima. Kao klinac sam dobro branio, najlakše je bilo da ostanem na golu, ali volio sam i da je čekam u ćošku, na krilu, volio sam i da razigram pivota, sa srednjeg beka, da bi krenuo naprijed, vjerovatno me spriječilo to što sam imao nedovoljno jak udarac, ali prije svega, jednom golman, vazda golman.

Na sportskom putu, uzeo me futsal, ali na životnom, bila mi je čast i zadovoljstvo da pratim Rada Mijatovića, od momenta kada nije mogao da dohvati prečku Čelikovog fudbalskog gola, do dresa prvog golmana i kapitena crnogorske rukometne reprezentacije. Koliko god da je Rade bio dobar golman, još bolji je prijatelj, znaće to makar oni koji su ga upoznali tokom godina. Od Sutjeske preko Vojvodine, gola španskih prvoligaša, Meškov Bresta, nagledao sam se rukometa, isključivo zbog njega. Sad mi je žao što ne mogu sa njim na pecanje, gledao bih ga i tada.

Rade Mijatović Džordž je kriv što i danas znam ponešto o rukometu, makar da procijenim ko ima smisla, a ko ne, što je uz osnovno znanje pravila, sasvim dovoljno. Još od nekog Bara i priprema za EP kada sam pričao i sa njim i sa Vaskom, Petrom, tadašnjim selektorom Ljubom Obradovićem, nijesam bio na terenu. Šteta. Ima nešto magično, kada učestvujete u procesu, vidite kako ekipa diše, kako se raste i razvija, kako usvaja savjete, sugestije.

Ima i ona druga priča, o umoru, stresu, o razbijenim navikama, o neizvjesnosti. A sve se to moglo osjetiti, zgrabiti na treningu crnogorskih rukometaša pred meč sa Danskom. Draško je bio nervozan jer su Vasko i Mile ušli u autobus, pa su ih izbacivali, jer je nastao kuršlus u vezama između EHF-a i EHF-a, Simović se pridružio, ali nije dobio šansu zbog novog pozitivnog testa, Čavor takođe, a onda se negdje zagubio i test Branka Vujovića.

Branko je uvijek bio čudo od djeteta, njegova lijeva ruka je zlata vrijedna, sav u žilama, kao sajla, teško ga je uhvatiti, kao onomad Alena Muratovića, kojem se još ne bataljuje rukomet, iako je dvije godine mlađi od mene. Branko je majstor, mogao je vjerovatno da bude vrhunski fudbaler, taj dečko je tako talentovan, da mu se lopta lijepi za nogu, vidi svakog saigrača na terenu, podijeli asistenciju, uživa u fudbalskim eksperimentima, pa je lako zaključiti zašto i kako pravi razliku i u rukometnoj igri.

Osjećate se bolje dok gledate to, za mene, uvijek dijete, kako uživa u onome što je i u onome što tek treba da bude. Široki osmjeh, nikšićki mangupluk, umotan u lijepu oblandu poštovanja i vaspitanja, valjda je zato i povrijeđen čekao nekoliko minuta, kada je trebalo da se uključimo u program TV Crne Gore. Prije toga je pet i po minuta čekao i Vasko, kapiten, kojeg su toliko iznervirali propisi i pravila, razna tumačenja parametara kovid protokola, da je morao da piše saopštenje na dvije strane, čisto da izduši i da prevari deset dana izolacije i kreveta. Čak je i Anton Kleson, zadužen za fizičku pripremu naših momaka, vrtio pedale, prepričavao detalje tražeći odgovore koje niko nema.

ep,rukomet,priča,druga

U tom momentu se pojavila teta iz EHF-a, pokušala da nam objasni da ne možemo da budemo na terenu, nego samo na tribinama, dokazivala da postoje protokoli, koje nijesmo znali, na kraju se poslije titraja nervoze, pojavio i osmjeh, jer je na njeno, samo još ovo, došlo moje, znam, evo vam moj broj telefona. Smijali se jesmo, što je uvijek mnogo bolje, nego da dižemo obrve i boramo čela. Sa ljudima je obično lako, slušaš, kažeš, opet slušaš, kažeš, sve završeno, gdje ima ljudi.

Blizak kontakt sa reprezentacijom, mogućnost je da upoznaš i nove nade, momke koji tek dolaze, a jedan od njih je svakako Radojica Čepić. Upoznali smo se prije dva mjeseca, tada je ličio na klinca, kojem nije potrebna medijska pažnja, suviše stidljiv i skroman. Sumnjao je u svoje mogućnosti pred kamerom i mikrofonom, ali lako se osjeti kada je neko dobro čeljade, koje ima i što da kaže i zna, samo mu treba malo vremena da prihvati ulogu i postane dio procesa.

Dva mjeseca kasnije, bilo je zadovoljstvo potpuno, sa njim razgovarati o njegovom rukometnom putu, koji je tek počeo, a već je na stanici na kojoj piše evropsko prvenstvo. Naše oružje ispod radara, za vrijeme koje dolazi, snaga, posvećenost, fanatičan rad i vjera da će svakim danom biti bolji, lider koji raste, koji nosi lopte kao najmlađi, koji lako i uvjerljivo prihvata šalu na svoj račun. Lako se prepozna dobro dijete, dok je tako, zadovoljan sam koliko i kako znam sa ljudima.

Prije treninga produžili smo naš rok trajanja na turniru, uz saznanje da smo pobijedili prvi PCR test. Predrag Perović je snimatelj, ogromnog iskustva i kvaliteta, pa smo zajedno podijelili taj osjećaj zadovoljstva, kada su nam udarili stikere 13 i 14 koji znače da smo makar toliko poželjni u Debrecinu. A ovaj drugi po važnosti mađarski grad, sada, ali pogotovo kroz istoriju, nijesmo ni vidjeli kako treba. Kažu da imaju neke termalne vode i spa, ali jurenja za karticom na mađarske tablice, uz traženje jeftinijeg PCR testiranja, nije nam pomoglo.

ep,rukomet,priča,druga

Mogao bih da vam prepišem podatke sa wikipedije o Debrecinu, ali neću da vas vrijeđam, pišem što sam vidio i osjetio, uz veliku mogućnost da griješim. Meni Debrecin liči na tranzitnu zonu od nekog istoka ka nekom zapadu, studentski centar, ponosan na svoju istoriju, sa spomenikom na svakom ćošku ili podjećanjem na neku važnu ličnost, umjetnika, na svakoj trećoj klupi. Mnogo je momaka i djevojaka iz Afrike, što donosi neku posebnu ljepotu, miriše na velegrad, iako možda gabaritima i nije.

Ljudi su srdačni, uglavnom, tanki sa engleskim jezikom i ponavljam, jako gadljivi na eure. Očigledno je da forinta u rukama i dalje donosi i snagu i sigurnost i osjećaj patriotizma, ali i mogućnost da se u nekoj razmjeni zaradi i uštine više nego se mislilo. Taksi je čist i brz, uz veliki broj aplikacija koje su vješto napravljene, transparentne, tačne. Ako piše da dolazi Atila po vas, onda stvarno dolazi Atila, a ne zamjena. Teško ih je nagovoriti na vožnju van grada, ali moraćemo, jer su naši na tačno 24 km od našeg hotela, a skoro na 30 km od centra.

ep,rukomet,priča,druga

Marketi su na nivou naših, sa tim da je kod nas ponuda raznorodnija i raznovrsnija, cijene u egalu, što se ne poklapa sa našim i mađarskim standardom. Lokalno pivo je kažu, dobro, lokalni slatkiši, vjerujte na riječ, odlični. Fenomenalno se uklapaju u moje poimanje slatkog života. Kad sam vidio tamnoputog studenta kako lako i uvjerljivo slaže note poznatog hita Vitni Hjuston, pomislio sam, moglo bi se ovdje i živjeti, uprkos nekom sjeveru koji je tjerao oblake i vjerovatnoću za snijeg.

Ulazak u dvoranu pred meč uveličao je gabaritni pripadnik obezbjeđenja kojeg smo upoznali tog jutra, na nama je vježbao mogućnosti aparata za bezbjednosnu kontrolu, pa smo mu se učinili kao dovoljno druželjubivi I za šalu. Na njegovu opasku da se u mom rancu nalazi nešto nalik seksualnom pomagalu, ja sam se nagnuo prema ekranu, u želji da mu potvrdim navode, što je shvatio kako treba i još bolji štos od njegovog, pa smo već na startu uzeli neke bodove u gostima. Ljudi volje kad se šalite na svoj račun, tvrdim.

Nakon uključenja u dnevnik, odlučili smo da u media centru pratimo utakmicu. Makedonski novinar je zviždao našu himnu, ne izviždao, nego zviždukao, u tonalitetu, što je uvijek lijep osjećaj, ona fina toplina vas obuzme, baš je lijepo. Nakon toga smo se i preznojili kada smo primili dva brza laka gola, ali ostaviću vas da utisak o utakmici sami formirate. Ostaje da potvrdim, nijesu porazi pobjede, ali jesu sredstva da se ide dalje, da se bude bolji, da se raste, razvija. Nekad, više nego dovoljno, ako ste čista srca.

ep,rukomet,priča,druga

Uključenja u tv program su uvijek smješa stresa i zadovoljstva, stres dok ne počne, zadovoljstvo kada se završi. Vasku i Branku još jednom hvala, bili su strpljivi u specifičnim okolnostima, ti moment sa njima su dragocijeni, saznate mnogo više nego u uobičajenim izjavama i kada je oficijelno, jeste, čovjek se uči, svuda, samo ako hoće i želi. Draško je otišao na pres, pa smo ga čekali, ali i dočekali. Mrvaljević je svoje naučio odavno, sada je samo fina ruka.

Nakon desetak minuta sa nama, zamoljen je da još jednom stane pred kamere momcima koji su kao i ja, bili u miks zoni. Nema problema, naravno, a onda i ono što razoružava, hoćete li da govorim na njemačkom, engleskom, kako god vama odgovara, otvaraju se tako polja mogućnosti da se svijetu predstavimo vjerovatno i bolji nego jesmo. Uvijek savjet mladima, pogotovo sportistima, jezik je moćno oružje, uvijek, svuda, pogotovo kada možete i morate da ostvarite kontakt sa medijima, a ta vrsta prednosti, uvijek će vam pomoći, vrlo rijetko odmoći.

Dug dan, trebao je da završi kolumnom, ali kako sam oko one prve ostao do tri ujutru, shvatio sam da adrenalin zbog svega, nekada i odmaže, pogotovo kada treba da se odmara, da bi se imalo snage za dalje. Zato pišem sada, kada se utisci poslože, emocije defragmentiraju. Život je skup malih pobjeda, svakodnevnih, oni bolji i veći, nakupe ih toliko, da mogu da ih ne sabiraju, nego pomnože, pa su vidljivije i na oko važnije. Sa druge strane, ove naše, malo, vrijedne su taman toliko, da guraju da budemo bolji, svakog dana.

ep,rukomet,priča,druga

Zato neke poraze, ne treba veličati kao pobjede, ali ih treba prihvatiti kao dio puta. Naučiti iz grešaka, razumijeti da se dešavaju i najboljima. Nemanja Grbović je godinama najkonstantniji igrač naše reprezentacije, a protiv Danske je bio neprepoznatljiv. Ređali su se promašaji, neke odluke koje ne liče na njega, ali poslije njegovog drugog gola, prišao mu je Draško zagrlio ga, nasmijali su se zajedno, svjesni, to je samo jedan dan u kalendaru, dugom i napornom.

Taj osjećaj, kada vidite da neko prihvata tuđe greške, bude spreman da ih shvati, zagrli, to je ogromna sila koja može samo da vuče naprijed, uprkos svim trenjima na putu. Mogućnost da pronađete baš takvog partnera na svom životnom putu, nemjerljiva je u procentima, na nivou statističke greške, ali u životu postoji. Zato grlite vaše najbliže, volite ih u pobjedi i porazu, a dugo i uporno ih grlite kada im ne ide. Tako je i sa ovom reprezentacijom, ove momke morate da grlite, ne samo što iz punog glasa pjevaju himnu. Nego što osjećaju to što pjevaju.  

P.S. Svaki put kada vidite tramvaj kako prolazi pored mene, nije slučajno. To mi sa televizije, radimo, čekamo tramvaje da uđu u kadar.

ep,rukomet,priča,druga

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име