Photo: RSCG FB
EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova prva, posvećena je putovanju, dugom, kroz Evropu. Od Podgorice, preko Beča, Budimpešte, nekako smo stigli do Debrecina, a kako ćemo se vratiti, ostaje da pripovjedamo, za generacije koje dolaze. Valjda mi budemo poslednja koja će razmišljati o kovid protokolima, testovima ne starijim od 48 ili 72 sata, valjda, neki novi klinci, budu imali mogućnost da osjete vjetar u kosi, kao protivtežu maske na nosu i bradi. Do tada, neka ovo bude naravoučenije, zašto je ostati kući, pametnije, zdravije.

EP u rukometu za muškarce 2022, trebalo je da bude naredna stanica u karijerama naših momaka, koji su kroz jedan težak kvalifikacioni ciklus došli među elitu. A reprezentacije koje učestvuju na turniru u Mađarskoj i Slovačkoj jesu rukometna elita, a ovo takmičenje je po kvalitetu i klasi, teže i zahtjevnije i od SP i OI. Biti dio elite, dovoljan je uspjeh za crnogorske rukometaše, u situaciji kad nemamo SEHA ligaša, niti domaću ligu, koja može da bude polazna tačka za buduće reprezentativce.

EP u rukometu, trebalo je da bude i nagrada za mene, novinarima, reporterima, uvijek je izazov da izvještavaju sa velikih takmičenja, pogotovo sa onih koji imaju reprezentativni šmek, kada se emotivni ulog uvećava i kad želite da ostavite utisak na raju, onu koju pratite kako se bori na parketu, ali i onu koja pored tv ekrana, pokušava da dobije osjećaj kako je to u dvorani, na pola metra od top nivoa.

EP u rukometu, sve je osim gore navedenog. Korona protokoli, testiranja, život u zoni stresa, od danas do sjutra, dešava nam se svima u poslednjih 15 dana, a stalno i uporno raste, kako se odbrojavaju minuti do početka. Jedan pozitivan test mijenja sve. Zamislite samo situaciju, gdje poslije teških i dramatičnih kvalifikacija, nakon dobrih sezona u klubovima,  imate priliku da igrate sa najboljima, a onda se tokom jednog popodnevnog spavanja, probudite sa temperaturom. Tada počinje i tada se sve završava.

Kako se pripremati za takmičenje na koje možda nećete otići, vjerovatno bih od toga mogao da napravim priručnik, ali sve se svodi na to, zamijenjivi ste, ako se desi, desilo se i boljima od vas. Uslov da uopšte izađete iz Crne Gore i odete bilo gdje, jeste negativan PCR test, da bi ušli u Austriju, to mora biti test ne stariji od 72 sata, a pri sebi morate da imate i papira taman toliko kao da se spremate za odlazak u banku na kreditiranje. Pišite, dvije vakcinacije plus buster, sve zajedno sa QR kodom, bez kojeg svaki papir u Evropi, ne vrijedi.

ep,rukomet,priča,prva

Tako vam let u utorak u 15 sati, izgleda dovoljno daleko u ponedjeljak u 17 sati, kada vam je zakazano testiranje. Nije lako procesuirati sve što prolazi kroz glavu, dok razmišljate o konačnim ishodima. Ako ste negativni, slijedi kratak kurs iz pakovanja i brza priprema. Ako ste pozitivni, predajete palicu sledećem u liniji i sve što ste radili, uradili, na sebi, svih ovih dana i godina, parkirate u skromni dom, izolaciju i strpljenje.

Ne smeta mi da radim pod pritiskom, valjda, zato i radim na televiziji i volim onaj osjećaj, kada vam govore, pet, četiri, tri, dva, jedan, ali nekada je taj momenat iščekivanja nerealno bezobrazan i bezobziran, dovoljno mučan i bolan, iscrpljujući, da vas pretvori u svejednoću, sa pravilno raspoređenim tegovima na vašoj životnoj vagi i klackalici. Postaje nebitan u vremenu koje dolazi, postaje potpuno nebitan za vrijeme koje je prošlo u iščekivanju.

Negativan PCR test, dozvolio nam je čekiranje na aerodromu u Podgorici, dok nije krenuo da kida sjever i ljulja čeličnu pticu na pisti, prije nego smo na tečnom njemačkom dobili informaciju o jakom vjetru i mogućim turbulencijama. Dobra stvar kod aviona, već kad ste gore, nema potrebe da paničite, što vas priroda valja kao ljusku, loša stvar, ne mogu baš svi tako da budu smireni i ravnodušni hoće li završiti kao loša vijest u svim dnevnicima svijeta. Rasporen između, ne bi ni krenuli da je loše vrijeme do zašto se ovaj do mene drži za glavu, pokušao sam da namjestim masku dovoljno dobro da izbjegnem kondenzaciju naočara.

Mislio sam da je kovid uradio svoje po pitanju aplauza pri sletanju, ali gospođa je bila egzaltirana, za cijeli avion, što njoj nije vuklo na usamljenost, nego prirodnost i olakšanje, uostalom, ovo je bio samo prvi od tri njena leta za ispunjenje američkog sna. Dugo i uporno smo tražili iz vazduha dvorac Dragane Mirković i vjerovatno smo bili jedini koje je razočarao kontakt točkova sa bečkim asfaltom, jer i pored naše posvećenosti i entuzijazma, nijesmo mogli da dotaknemo prstom avionsko okno i kažemo, to je taj komad istorije.

Od aviona do voza u Beču je kratak put, pa smo uz pomoć Rumuna koji je krenuo ka Gracu, sa aerodroma došli do željezničke. Kolega, to je riječ koju je znao na našem, a naučili su ga Crnogorci, njegovi drugovi sa posla, koji nijesmo otkrili, razdvojeni u različitim vagonima. Kucanje karata na terminalima, plaćanje, nije baš uobičajen proces, pa je sve to prošlo sa mnogo, biti ili ne biti momenata, ali kada smo vidjeli da se na info televizoru, poklapa to što je pisalo na karti, Wien – Budapest Keleti, nekako je lijep osjećaj, zadovoljstva samim sobom.

Za 50 eura, putujete iz Beča u Peštu, brzim vozom, koji na pravini, razvija i 160 km/h. Poslije dva i po sata, dobrog interneta u Austriji i ekstremno lošeg u Mađarskoj, uz nekoliko uzdaha pri prolasku pored MVM Dome-a, koji svijetli u bojama lokalne zastave, pokušavali smo da izračunamo da li će nam se prije ugasiti lap top ili će proći snimljeni materijal na željezničkoj u Beču. Iako smo se namještali da uradimo najavu dok ulazi voz u stanicu, protok informacija, nije nam dao ni šansu.

Još manje nas je volio sistem hotela u kojem smo planirali da prespavamo, jer iako je sve bilo u redu na sajtu servisa preko kojeg smo i rezervisali spavanje, sistem nas je odbacivao, što je za mene uobičajena praksa godinama. Nakon sat vremena, gospođa je na ne baš tečnom engleskom izgovorila, u redu je. Inače, ako želite da razgovarate na engleskom u Mađarskoj, birajte žene. Što je žena ljepša, više je spremna da pomogne, a engleski je napredniji.

Ako želite da pojedete i popijete nešto na brzinu u blizini Budapest Keleti stanice, spremite makar 10 eura za picu i gazirano piće, prije toga promijenite iz u forinte, jer Mađari nijesu fanovi eura, sa papirnim novcem i nekako ih odobrovoljite, od sitnih apoena naprave ekstremno gadljivu facu, a najbolje funkcionišu ako izvučete karticu. Klik, dva, valjda je to ulaznica za svijet poštovanja koje vaši euri, ne mogu da dobiju.

Put od Budimpešte do Debrecina, dovoljno je dug, preko tri sata vozom, da ne mora da bude stresan, da vam ne bude najbolje što može, nekom putniku namjerniku. Kondukteri ne govore engleski, ne zna se da li manje žele da pomognu ili ne znaju da pomognu, kada ih pitate bilo šta, osim gdje je restoran. Očigledno su neke riječi svuda iste i isto ili slično znače. Restoran, do kraja, sa desne strane.

Pogled iz voza je sličan bilo kojem kroz Vojvodinu, npr. Red livada koje se gube na horizontu, red industrijskih zona u predgrađu. Divite se načinu, načinima, kako su sačuvali svoju staru gradnju, visoke plafone, kako su sve nekako probali da poprave, umiju, da sačuvaju, da se sad tamo neki Vlado oduševi, da može i drugačije, nego ovo kao kod nas. Svaka fasada priča priču, svaka je dotjerana kao nevjesta, ništa nije ostavljeno da trune i bode oči.

Debrecin je na oko, kombinacija Novog Sada, Jagodine i Nikšića. Ima i zoo vrt, ako se pitate, otkud sad Jagodina. Svaki Podgoričanin bi zaćutao da vidi muke žitelja Debrecina sa saobraćajnom infrastrukturom, raskopanim asfaltnim površinama, neravninama, iza svakog ćoška dolazi nova zagonetka, sa koje strane rupu zaobići ili preskočiti. Nakon sat vremena čekanja da lokalni internet provajder proda i najnoviji tip telefona starijoj gospođi, potpuno smo spremni za sledeći korak, akreditacije.

Da znate, PCR test u EU, bez QR koda, može da prođe, jedino ako imate lijepe oči. Ljubazne domaćice objasnile su nam, džaba vam momci, sve, ako nemate negativan PCR test, ne stariji od 48 sati, vaše akreditacije ostaju ispod piksle, da čame čekajući. A u plavom kontejneru, scene iz naučno-fantastičnih filmova, gdje je najlošije od svega saznanje da 103 eura cijena koju moraš da platiš da bio nastavio da širiš sopstvo po turniru.

Ako ništa, Dancu bez maske KN95, poklonili smo jednu, pa je mogao da nastavi da se bavi novinarskim pozivom uz prisustvo kolega, a njegova žuta kapa i crvena maska, pojavno su ga asocirale na domaću životinju od koje se najčešće sjećamo bataka. Danci su tu, sa oreolom svjetskog šampiona, pokazali zavidan nivo, kvaliteta i kvantiteta, velika kamera, mnogo svijetla, studio na terenu i van njega, ekipa od petoro ljudi, glavni baja u studiju, plava gospođa na terenu, za poštovanje kako čuvaju svoj nacionalni sportski proizvod i kako ga šire.

Elio i Nebojša su nam objasnili kako sistem funkcioniše, šta možemo, šta ne možemo, ali kad dođete do hale, miks zone, već je sve drugačije. Zadovoljstvo raste, tu ste, tamo gdje treba da budete, bez obzira što vam je pola sata ranije, crvenobradi kostimirani gospodin tražio grešku na putu od početka do kraja nosne duplje. Proći će, sve, istina je, ali flešbekovi su tu, u glavi, vrte rupu, buše, dok ih ne popuniš nekim boljim senzacijama. A kad su došli naši, onako, izmučeni, dolaze te neke nove.

Iako smo se mi mučili da se dočepamo Debrecina, ima neko ko je morao i više i jače. Let od Podgorice do Beograda, pretvorio se u osam sati autobusa do Debrecina, uz promjenu hotela od strane organizatora zbog navodno velikog broja pozitivnih u našem taboru. Kao da nam sve ovo nije bilo dovoljno surovo, sa grupom u kojoj imamo i Dansku i Sloveniju, nego treba još, jače, da se testiramo, na svim mogućim nivoima.

Osim selektora koji se testira svakodnevno, da bi se što prije priključio ekipi, osjećaj da se mora bez Vaska, Stevana, Miloša, Mila, stvarno budi potpuno pogrešne emocije. One prave se dese kada na terenu vidite petoricu debitanata, kojima je EP prije nekoliko mjeseci izgledalo visoko kao škure od Zlatokose. Oni su zaslužili svoju šansu, bilo je samo pitanje vremena, a ovo ih je pomazilo i došlo je na naplatu sve, mnogo ranije.

I dok razmišljali kako će Kiril da uzima tajmaut dok bude na terenu, kao čudno selektor-igrač makedonsko rješenje, prije i poslije uključenja u dnevnik, nijesmo dali sebi za pravo da razmišljamo, šta ako sjutra budemo pozitivni. Jer, kad i ako već dođete, televizijski posao stvarno ima tu snagu, da vam omogući da zaboravite na sve loše što vam se dešava, da upumpa adrenalin i da vas gura da izgurate sledeći dan.

Zato je ovaj tekst nastao u dva ujutru, dok Vašington pokazuje Orlandu da ima talenta i dok Šarlot i Filadelfija igraju za koš više. Nije lako, ali je uvijek lijepo raditi na televiziji, kao što je uvijek lijepo, a često nije lako navijati za nacionalni tim, čak i kada igra sa boljim od sebe. Sjetite se toga, kad rukometaši budu iskočili na teren protiv Danaca. Uvijek je lijepo staviti ruku na srce, pjevati himnu, uvijek je lijepo, a često nije lako biti lojalan i vjeran, svom na svome. Sjetite se toga, uvijek.

ep,rukomet,priča,prva

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име