EP u rukometu – priča sedma!

EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova sedma, posvećena je učenju iz poraza, što bi valjalo da postane crnogorska tradicija. To mi je prva životna lekcija za ćerku, nemoj da učiš na svojim, uči na tatinim greškama. To je prva lekcija za društvo, nauči da sumnjaš, budi bezrezervna podrška, ali traži odgovore, budi kritičan, traži od sebe i drugih da budu bolji. Pobjede nose, uz pobjede letiš, ali prave prepreke, životne raskrnice, rješavaš naučenim iz poraza. Ako ne osjetiš potrebu da budeš bolji, nikad biti nećeš, bolji.

Da se razumijemo, činjenica da sam ponio donjeg veša, dovoljno da ga mijenjam svakog dana prve faze EP u rukometu, govori o mojim proročanskim sposobnostima. Već nakon žrijeba, bilo je jasno, Danska, Slovenija, Sjeverna Makedonija, uz tandem bez kormilara, Lazarov-Lazarov, kao selektor-igrač, to je bilo dovoljno muke za naše momke. Onda se uvukla korona i niko sa malo zdravog razuma u baš potpuno suprotan zdravstveni bilten bi napunio kofere i pripremio se za kraj EP.

Mislim da od Nove godine do odlaska za Beč, 11. januara, nijesam čuo makar jednu lošu vijest vezanu za pripreme rukometne reprezentacije. Svakog dana, otpadali su, jedan za drugim, dolazili su testovi, miješale se informacije, igralo se sve sa našim očekivanjima, ambicijama, ciljevima. Kako su momci ostali čistih glava, nije mi jasno, jer kad okrenete i obrnete, svake dvije godine se dešava šansa, koja za svakog od njih može da bude i poslednja.

Sportski, šanse, dođu i prođu, rijetki i pravi ih uhvate, zgrabe, pretvore u nešto veliko i nastave ka sledećoj stanici. Oni bez dovoljno znanja, vještina, hrabrosti, mudrosti, ali i onog fenomenalnog instinkta, iz stomaka, nekada bez grumena sreće, ne dočekaju šansu ili je ne prepoznaju, a mnoge vozne karte su u jednom pravcu, kao onaj put oko svijeta za 80 dana. Džaba ti čekaš da ti se ona prva javi, to je slična priča. Princ je čeka iz svakog ćoška.

Pobjede su lijepe, svaka ti omogući da se osjećaš lijepo, letiš, svi te vole, svi te cijene, bitan si, mnogo važan. Još ako u tim pobjedama, daš nešto što ti nijesu već vidjeli, upisali, da možeš, onda se pretvaraš u zvijezdu, jer ko je prebacio očekivanja, taj je uvijek bolji nego jeste. Ne postoji ljeoše stvari, nego kad prebaciš normu, pa te uhvate pod svoje, likuju, jesam li vam rekao, a tebi, milo, ne samo oko srca.

Porazi su sjenke. Prate te, podmuklo, uporno, napadaju svaki tvoj pokret, vrzmaju se po glavi. Gdje je ima, glava dozvoli sebi da premota film, da prihvati lekciju od rivala, koji je baš tada, u tom trenutku, bio bolji. Roditeljska lekcija, ocjena, nikad nije pokazatelj znanja, ocjena je pokazatelj trenutnog znanja. Ocjena je samo presjek vremena i prostora u kojem pokažeš koliko ne znaš. Što manje znaš, više možeš da naučiš.

Porazi su tvrdoglavi. Vraćaju se često, dok te ne izbruse dovoljno, da ih pretvoriš u pobjedu. Ako ima jači, tražiš za nijansu slabijeg, dok god ne pronađeš sebi ravnog, pa ga onda pobijediš i napraviš zalet za sledećeg u nizu. I tako, iz poraza u pobjede i nazad, dok ne shvatiš koje mjesto zauzima skup tvojih vještina i mogućnosti. Dovoljno vremena i dovoljno izazova uvijek te stavljaju tamo gdje zaslužiš.

Kako to lijepo sastavi za rođendansku želu Nebojša Simić, da završimo tamo gdje smo zaslužili, misleći na EP. Nije jednostavno ni da se ostvari, niti je jednostavno da se posječe. Niti imaš mogućnosti da igraš sa svima, niti imaš šansu za popravni ako pogriješiš. Zato su pobjede protiv Sjeverne Makedonije i Slovenije, velike, taman kao i porazi protiv Holandije i Francuske. Jasno nam i jedno i drugo pokazuje gdje smo.

Pobjeda protiv Hrvatske je nešto posebno, drugačije, nešto što mora ostati kao primjer, kako, kuda, na koji način, treba da gazi crnogorski rukomet, na osnovu čega treba da mu se omogući da raste i da se rascvjeta. To je utakmica koju treba puštati kao naučno-obrazovni program, često, da bi djeca zavoljela igru, ne samo rukomet, nego bilo koju, da bi što manje odsustvovala sa fizičkog i da bi što prije prihvatila činjenicu da i mi možemo da igramo na obje strane terena, timski,  raspucano, odgovorno u odbrani, da napadamo sa glavom, a da se bacamo na glavu.

Ta utakmica je sve što jedan sportista u kolektivnom sportu, može sebi da dosanja. Da ima prvog do sebe, kao najbolju kariku u lancu, da prihvati sebe, kao najbolju kariku u lancu, da shvati da sve zavisi od njega i onog pored njega. Tom meču, treba da se radujemo, samo kad pomislimo na rukomet kao sport. To je bila magija, koja se desila, jer su je momci zaradili, po hotelima, po sobama, u izolaciji, u viber grupama, između testova.

Ovo što se dešava sad, rukometna je i životna realnost. Četiri utakmice su taman za našu grupu, isisanu i izmučenu poremećenim pripremama, jakim rivalima, varijacijama između euforije i melanholije. Niko više ne može da pogleda u loptu, da joj se raduje, da je prihvati kao predmet obožavanja. Iscrpljenost, kao oreol, stoji nad glavama tih momaka, koji su gurali glavu kroz zid, dok u njega nijesu udarili. Zato ispadaju lopte, zato idu u ruke rivalu.

Zato, selektore, laički savjet za večeras, bez treninga sjutra, pa onda šetnja pored Dunava prije nego pogledamo u oči Island, jer treba tu loptu ponekad i pomaziti, treba je se nekad i uželjeti, prije nego u tom pasivno-agresivnom odnosu, ne odlučimo da je pošaljemo u gol. Kakva je samo sport prevara, to što voliš, moraš da odbaciš, da bi se radovao, pa onda sve uradiš, da bi je vratio, pa onda sve tako, u krug, dok ne dođe kraj. Lopta je čudo.

Zoran Roganović ima najteži od svih zadataka, da uvjeri momke da nije svako za 60 minuta, da je nečije i 30 sekundi, onaj baš jedan napad, dovoljno bitan kao i ono vrijeme kada nije na terenu. Ovo je borba da se sahrani ego i reputacija, da se ne broji koliko je ko lopti šutnuo i kada, koliko je ko puta pogriješio i kako. Ko god se bavi sportom, lako će vam saopštiti, statistika se mnogo bolje i preciznije secira kada se izgubi. Onda se sve vidi i sve osjeti i svega se sjećaš, a najviše grešaka.

Ako Zoran u tome uspije, biće zvijezda vodilja za svakog sledećeg u crnogorskom kolektivnom sportu, ne samo rukometu. Upiraćemo prstom u njega, govorićemo u hvalospjevima, jer je na malom uzorku uspio, da promijeni i karakter i mentalitet, kako je to već uradio sa sobom, igrajući godinama, pa učeći život u Švedskoj. Zamislite samo taj savršeni spoj uzavrele krvi Balkana, sa odmjerenom, disciplinovanom, radno savršenom Skandinavijom. Ko god je pomislio na Zlatana Ibrahimovića, ima tri bambija.

U kolonama sa pobjedama i porazima, ovi momci su na kraju najviše popunili onu, sa komorama i pretkomorama. Od njih su nam srca uvećana, postali smo ljubavniji, ponosniji, imamo šta da isprsimo nekoj raji što nas ne shvata i ne razumije. Taman kad smo umislili da ništa kod nas ne valja, da smo sebi najveći neprijatelji, okupila se grupa momaka koja slično razmišlja na terenu, daje svoje što ima, dobije što zaslužuje. Zato ih treba slaviti, pa i kad ta lopta ne završi gdje smo i gdje su zamislili.

Zajedništvo i homogenost nijesu odlike timova sa ovih prostora. MVP je važnija titula od kapitena tima. Kad naučimo djecu da razmišljaju potpuno drugačije, imaćemo mnogo kapitena, koji će znati da vuku svoj tim, bolje nego bilo koji MVP. Zato, treba cijeniti ovo što Zoran pokušava i treba se radovati svakom presjeku ocjena njegovog tima. Da li će na kraju uspjeti, pokazaće vrijeme, više nego bilo kakvo gledanje u pasulj. Ostaviti vremenu da sudi, nije odlika naroda sa ovih prostora.

Ono što će ga razdvajati od ostalih, to će biti činjenica, je li uradio dobar kasting, pogodio oko glavnih i epizodnih uloga. Ko će imati više replika, da li će neko zaraditi Oskara, zavisi mnogo od glumca, ali isto tako i od scenariste, dramaturga, režisera, direktora fotografije, specijalnih efekata. Roganoviću za početak ostaje da se pobrine za ketering, dosta tečnosti i što manje treninga, za sledeći ispit, Island. Ne poslednji, sledeći.

P.S. Uvijek je lijepo otići negdje gdje vas ne znaju. Svaki bulevar je širi, svaka ulica slobodnija, svaka gestikulacija prirodnija. Putujte što više možete, nađite način da putujete sa nekim koga volite. Da utisak bude potpuniji. Budimpešta je lijepa i ispod nule. Uz malo ljubavi, Risan je isto tako lijep.

Postavi odgovor