EURO, dan kasnije: Kjelini – Bonući za ponijeti!

EURO je završen, Italija je preselila trofej u Rim, a Rasel Krou više neće biti asocijacija, sinonim, za gladijatore, spremne na sve u borbi za život ili trofej, za tako nešto svijet sada ima Kjelinija i Bonućija. Tandem italijanskih štopera, u najboljim godinama, sa mačem ili bez, sa štitom ili bez, sa osmjehom i zašto ne, osujetio je sve mlade, talentovane, pune potencijala, fizički nadmoćne, brže, lakše, svojim iskustvom, rutinom, uz smirenost javnog izvršitelja ili notara i podsjetili da je u životu najbitnije naći pravog partnera, na terenu ili van njega.

Malo ko je vjerovao u Manćinija kada je preuzimao selektorsku funkciju, ni Italijani, uprkos sjajnoj fudbalskoj karijeri, uprkos trofejnoj klupskoj trenerskoj karijeri. Za Manćinija se govorilo da je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, što je takođe kvalitet. Kada je trebalo, sa Boškovom i Vijalijem u Sampdoriji, kada se moglo i imalo, šakom i kapom u Interu i Sitiju. Falilo mu je riječi kada stvari nijesu išle dobro, pravio je čudne transfere, okupio kumove i drugove oko kasice prasice.

Manćini se tokom trenerske karijere zamjerio mnogima upravo jer je dozvolio ili jako želio da se njegovi naplate, žestoko se baveći transferima, procentima, igračima koje vode njegovi najbliži prijatelji. Vjerovalo mu se zbog rezultata, koji su uglavnom dolazili iz apsolutne dominacije, novcem i budžetima. Onda je neko u Zenitu malo zagrebao ispod površine i shvatio da najezda igrača iz Južne Amerike nije spontana i slučajna.

Manćini je upravo zahvaljujući igrama oko terena dobio još jednu šansu, tamo gdje je trebalo zapeti najviše, nakon posrnuća reprezentacije i nedolaska na svjetsko prvenstvo. Njegov kredibilitet nije mogao biti značajno urušen u slučaju neuspjeha, jer niko nije vidio boljitak čak ni na duže staze. Italijani su izgubili legitimitet na svjetskoj fudbalskoj sceni, liga je bila u rasulu, igralo se staromodno, a od stare doktrine, ostali su samo, štoperi.

Sve ostalo, moralo je da se naštimuje, da se udari fina ruka, uglanca, ispolira, jer to što je Ventura ostavio italijanskom reprezentativnom fudbalu, bilo je negledljivo, neupečatljivo, bez kreacije, ideje, stihijski i u talasima, a jalovo i potpuno neprihvatljivo da može brzo da se promijeni. Ti baraž dueli za SP u Rusiji protiv Švedske bili su kopanje po dnu, nacije koja fudbal obožava i koju je jedino fudbal uspijevao da ujedini, jer njihova podjela na sjever i jug je najsurovija u modernoj eri.

Ali kad krene himna, pa krene lopta, sve podjele se zaborave, statusni simboli, lire i euri, dijalekti i akcenti, moć i siromaštvo, sve stane sa strane, jer igra Italija. Pismo koje je Manćini uputio Italijanima i Italijankama pred početak turnira, bio je poziv u rat, protiv svih, koji su pokušavali da ospore njihov uticaj na fudbal tokom godina. Zato Manćini i nije morao da drži motivacione govore, sami su se pisali među igračima, senatorima.

https://www.youtube.com/watch?v=PoUGzMRrfnw

Manćiniju je jako pomoglo, što je u ligi imao optimalnog saveznika. Serie A više nije ista, onemoćala starica, gdje duel između Bolonje i Kaljarija mogu i moraju da gledaju samo navijači tih ekipa i zainteresovani igrači na sreću koji se nadaju čudu da će u nekom trenutku neko pukim slučajem doći do gola i bodova potrebnih da se promijeni stanje na tabeli. Mečeva bez golova u Italiji skoro da i nema više, a trenerska emancipacija i evolucija, dovela je Serie A na nivo gledljivosti Premijer Lige.

Ekipe poput Atalante, Sasuola, Bolonje, Specije, pa i onih koji nijesu imali previše uspjeha, pa se vraćaju u Serie B uz jo-jo efekat donijele su sadržajnost, smislenost, uzbuđenje, golove. Nikome više nije lako da pobijedi, a i kad to učini, svjestan je da će u nekom trenutku imati problem da sačuva mrežu, da će morati da postigne makar dva gola, jer skoro je sigurno da će primiti jedan, igra se brzo, igra se u tempu koji vam ne dozvoljava pauzu za wc, jer dolazi neka sedmica Atalante, Torinu ili Lećeu, meč pun preokreta Sasuola ili mučenje Juventusa sa Veronom.

Manćini je Italiju redefinisao na fudbalskoj mapi, ne rezultatski, nego arsenalom stilova, gdje je onaj, napadački, uz visok presing i savršeno uigrane linije na početku turnira kupio neutralne ljubitelje fudbala, one koji bi da gledaju utakmice u kojima se nešto dešava. Italijani su okrenuli opšti utisak o sebi kroz tri meča grupne faze i natjerali ljude da stavljaju podsjetnike, kada će sledeći put biti na terenu, bez obzira protiv koga.

https://www.youtube.com/watch?v=NKxK4B0tiLI

Nije sve do kraja njihovog turnira bilo idealno, mučenje sa Austrijom moglo je da se pretvori u noćnu moru da Arnautović nije ušao u centimetarski ofsajd, ali nakon toga su preskočili Belgiju i nikome nije smetalo što su stavili katanac ili barem pokušali protiv Španije i Engleske. Pobjeda nakon penala nije stvar sreće, ni lutrije, nego kvaliteta, fudbalski elementi su i udarac sa bijele tačke i odbrana golmana, ali i fokusiranost da se u najvažnijem momentu meča odvažiš da prevariš onoga preko puta sebe, kada se sastavljaju pritisci.

I pored umješnosti Manćinija i pored tog italijanskog šarma koji je osim EURA osvojio i Evroviziju, tog zabačenog sakoa preko ramena, ruke koja prolazi kroz kosu i nonšalancije naslednika Rimskog carstva koje je civilizaciji dalo mnogo više od precrtavanja granica i osvajanja, trebalo je napraviti proći kroz turnir uz muke i probleme bez posledica, izranjavani, ali ne i slomljeni. Borbeni duh na maksimumu, želja na granici izvoljivog.

Povrijedio je Florenci u prvoj, Kjelini u drugoj, Spinacola u petoj, bez Imobilea su igrali skoro čitavo vrijeme, reći će kritičari, ali gdje ima volje ima i načina, a upravo su načini na koje je Manćini prilagođavao sebe i svoje rivalu, podstakli na razmišljanje da trenerski, odnosno selektorski posao nije samo igra brojki i analitike, nego živa materija, gdje nakon 15 minuta dogovorenog imaš snage da priznaš sebi da si pogriješio da se prebaciš na drugi plan i druga podešavanja.

Najvažniji dio svakog italijanskog plana bili su golman i štoperi. I dok se za Donarumu moglo naslutiti da će igrati na visokom nivou, za senatore Bonućija i Kjelinija, nije baš. Teška sezona, čemera u klubu, izvučena u poslednjem kolu, česti napadi panike zbog njihovih godina, zategnute kilometar sajle, navodno upitnih sposobnosti da se još jednom adaptiraju na nove bekove, na novi vezni red, na novo sve, jer od Italije koja se branila, trebalo je napraviti Italiju koja igra sa loptom.

I svaki put kada su rivali Kjelinija ostavljali sa loptom, imali ste dvije mogućnosti za predskazivanje budućnosti, poslaće je njima ili u aut ili će se onako nezgrapan provući i donijeti loptu svojima za napad koji obećava. Neko će reći da je realizacija tih ideja bila 50/50, ali i to je bilo sasvim dovoljno da se vidi da i ljudi u najboljim fudbalskim godinama mogu da mijenjaju sebe i svoje osobine u odnosu na ono što tim od njih traži.

Sve što je tim tražio, tim je dobio, dva velika, debela osmjeha, uz uobičajeni meni krvi, znoja i suza. Iz njihovih tijela je isijavalo, poštovanje, požrtvovanje, smjelost, gordost, sposobnost da se bori protiv predrasuda, da se potegne penal kada je najvažnije ili da se nasmije rivalu kada je najzategnutije, da se uloži sve, pa makar se bacale i kletve, da bi se tim dogurao do trofeja.

Ono što je dobro za fudbal, Bonući i Kjelini su dokazali, da nije bitno koliko godina imaš, nego koliko voliš, cijeniš, razumiješ, koliko si usklađen sa partnerom. Jedan bez drugog, sigurno su mnogo manje nego sa bilo kim drugim, što nam daje jako bitnu lekciju i za one koji imaju život i van terena. Pronaći parnjaka, nekoga koji je spreman da ispuni vaše mane i sakrije ih, nekoga ko je sposoban da istakne vaše kvalitete i da ih učini vidljivim, težak je i mukotrpan proces. Ali, kad se desi, nema nazad, samo pravo u legendu.

Bonući i Kjelini pokazali su da nije bitno kakav si individualac, koliko si lijep i pametan, koliko si vješt i sposoban, nego kako funkcionišeš sa prvim do sebe, koliko zajedno možete, u kolektivnom sportu, koji je uvijek najlakše porediti sa životom. Spojeni ožiljci ovih heroja nacije daće vam jasnu sliku koliko je bitno da se kroz ono žitno polje sa starta teksta, koliko je bitno da se u nekoj areni, imate na koga nasloniti, da pregurate kada je najgore. Italijani su to imali, zato su danas šampioni Evrope.

2 Komentara

    Najzasluzniji za Evropsku krunu Italije .

    Odgovori

    Kako je meni ovaj covjek simpatican haha

    Odgovori

Postavi odgovor