U moru sličnih, istorija obično zapamti one igrače koji su bili jedinstveni, nekog drugačijeg genetskog materijala. One koji su bili posebni, teško ponovljivi, one koji su smješteni izvan kalupa. Definitvno je takav bio Filipo Inzagi, čuveni Super Pipo, devetka Juventusa, Milana, reprezentacije Italije, igrač kakav se rodio tada i ko zna kad će opet. Poslije njega, nijedan nije priprijetio da mu zaliči.
Svi veliki ljudi na ovom svijetu imaju identitet. Nešto što ih odvaja, razlikuje iz mase. Identitet Filipa Inzagija je bio najprostiji mogući. Njegov identitet je bio gol. Lijevom, desnom, koljenom, kukom, ramenom, glavom, iz izgledne šanse, iz poluprilike, iz odbitka, iz peterca, samo da je gol. Vjerovatno nikada niko nije kotrljao bubamaru sa takvim instinktom za gol. Bilo je mnogo boljih, efikasnijih, snažnijih, onih za kojima se više uzdisalo, ali je malo ko znao ušunjati loptu iza gol linije, kao što je to radio Pipo Inzagi.
Poslije par epizoda u klubovima nižeg ranga, stiže prva velika seniorska sezona u Parmi (1995 / 1996), koja je tada igrala značajnu ulogu u prvenstvu Italije, ali i na Evro sceni. Iz Parme se seli za Atalantu, gdje provodi sezonu 1996 / 1997, i to je bila uvertira za sezone i partije života, koje su u kontinuitetu trajale do 2012. Na jesen 1997. dolazi na tadašnji Dele Alpi, zadužuje opremu Juventusa, a u Staroj dami je ostao sve do 2001. godine, gdje je odigrao 120 utakmica i postigao 57 golova, što znači da je u prosjeku postizao po jedan pogodak na svakoj drugoj utakmici, što je sjajna statistika za to vrijeme, kada se odbrana igrala mnogo tvrđe nego danas.
U Juventusu je igrao sjajno, činio fenomenalan tandem sa Aleksandrom Del Pijerom, iza kojih su igrali klasni igrači poput Zinedina Zidana, Didijea Dešamfa, Edgara Davidsa. U tim sezonama, Juve je osvojio 1 Skudeto, a sjajne partije u crno-bijelom dresu su preporučile Inzagija reprezentaciji Italije. U tom mandatu u Juventusu su izostali trofeji na evropskoj sceni. Činilo se da je karijera Pipa Inzagija bila u zenitu u Juventusu, a niko nije slutio da će pravi korak napraviti prelaskom na sjever Italije, u redove velikog rivala, Milana.
Filipo Inzagi je u Milanu bio od 2001. do 2012., jedan je od najuticajnijih igrača u istoriji ovog evropskog giganta, i trenutno najbolji strijelac u istoriji Milana na Evro sceni. U tom periodu je osvojio 2 puta Skudeto i 2 puta Ligu Šampiona (2003. i 2007.). Posebno se pamti to finale sa Liverpulom iz 2007. gdje je Super Pipo, u svom stilu, 2 puta ušunjao loptu u mrežu crvenih sa Enfild Rouda i osigurao titulu prvaka Evrope svom timu.
Sa reprezentacijom Italije je odigrao 57 mečeva, u njima postigao 25 golova, a bio je dio tima koji se 2006. popeo na krov svijeta. U tim godinama, imati Filipa Inzagija u svom timu je značilo skoro pa sigurno da ćete biti najbolji na svijetu. To su znali i prepoznali najbolji treneri svijeta, poput Karla Anćelotija i Marćela Lipija.
Nakon igračke, Super Pipo je otpočeo i trenersku karijeru, koja za sada nije na nekom posebno velikom nivou. U tom domenu, prilično je bolji njegov brat Simone, koji je najveći dio igračke karijere proveo u Laciju. Razlog zbog koga Filipo nije ostvario veći uspjeh kao trener, pa čak i u svom Milanelu je taj što je danas malo igrača poput njega, iz njegovog najboljeg vremena. Malo je onih kojima je u glavi samo gol, onih koji neće birati sredstva da dođu do njega i onih koji neće umirati u ljepoti da bi ostvarili svoje ciljeve. Malo je onih koji su u stanju čekati svojih par sekundi svih 90 minuta, čekati na trenutak slabosti svog protivnika, a onda biti pravi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme.
Jer to je bio Filipo Inzagi, čovjek savršenog tajminga, sa genetskim kodom golgetera.
