Photo: AFOL
Na dan kad se igra finale Lige Šampiona, probudim se sa uspomenama. Valjda to ide sa godinama, kad uđeš u one najbolje, igraš se sa uspomenama, jer dok praviš nove, nalaziš ono najbolje u starim. Umazan sportom od djetinjstva, iz posebnih fioka izvlačiš zaboravljene detalje, skidaš prašinu sa heroja odrastanja, zažmuriš, pa izvrtiš film o tome kako je sve počelo i kako još uvijek traje. Od uspomena se ne živi, sa uspomenama se živi bolje i ljepše, prenose se sa predaka na potomke. Ovo je priča o uspomenama.

Na dan kad se igra finale Lige Šampiona, ja se prvo Deja sjetim. Sjetim se onog loba Zubizareti, onog osmjeha na kraju usana, šeretskog i nemarnog, onog radovanja, kao mora se, jer Dejo je vidio kako ulazi iz najboljeg ugla, njemu se ostvarilo pred očima, ono o čemu smo svi sanjali, maštali, on je bio personifikacija onih najljuđih dječjih snova, da gledaš kako lopta ulazi u gol u jednoj od najvećih utakmica bilo čijeg života.

Dok je ta lopta išla preko zamišljenog Zubizarete, koji je vjerovatno prošao tok misli, ma neće odavde, ma neće ovo u gol, ode ovo u gol, katastrofa, svi mi ostali smo zbog tog loba poželjeli da i neka naša lopta ode u gol, baš tako, preko zamišljenog golmana, ubijeđenog da se nešto neće desiti. Ja sam do te parabole u Atini bio taj isti golman, koji je nalazio stotine načina da zaustavim lopte, ali taj gol, taj momenat sportskog bezobrazluka i lucidnosti, sve je promijenio.

Ima nešto magično u trenutku kada lopta uđe u gol. Prije nego šutneš loptu, sastave ti se pritisci, zapali ti se siva moždana masa, pokušavaš da napraviš idealnu koordinaciju pokreta u odnosu na loptu i rivala, u glavi imaš mnogo scenarija, kako i gdje poslati loptu, uneseš parametre o sposobnostima i kretnjama golmana, kako gestikulira, kakav je atleta, šta je do sada odbranio ili nije. Neko jednostavno samo udari po lopti. Dok leti prema golu, osjećaš se kao da si u romanu Martija Misterije, u nekakvom Matriksu, pokriven silnim superslow kamerama. Onda lopta pređe liniju. Zarije se u mrežu.

Sjetiš se brata, sestre, đeda, babe, majke, oca, ćerke, sina, najboljih drugova, svih koji su govorili da možeš, vjerovali u tebe, svih koji su govorili da ne možeš, da nastaviš da je guraš na školskom igralištu, po betonu i šutu, po makadamu ili livadi. Kad lopta uđe u gol, pokriješ čitav život u flešbekovima, premotavaš na najbrže sve što se desilo i kreneš u maštanje o svemu što će se desiti. I onda neko kaže, to je samo lopta, ona je okrugla, oni se to tamo nešto igraju.

Ili jednostavno, otmeš je od jednog od najboljih defanzivaca tog vremena, podigneš obrvu, vidiš da je golman precijenio svoje i potcijenio tvoje mogućnosti, hitneš je u mrežu, podigneš ruku u vis i kažeš sebi u brk, e, majstore. Zato se uvijek sjetim Deja, jer to sebi, e, majstore, taj momenat kada si svjestan svoje klase i kvaliteta, bez obzira šta ti rekli i kako te podsjećali da možda nijesi, taj trenutak u glavi, vrijedi više od svih motivacionih govornika na gomili.

Zato se uvijek sjetim Deja, pa i kad se sa svojim gabaritima nađem na rekreativnom terminu, gdje bi hitna pomoć trebala da bude ispred sale za svaki slučaj, jer svi smo mi u glavi ostali djeca koja i dalje traže savršeni gol, a tijela nam govore da su naši najbolji dani ostali daleko iza nas. To što nam govori mozak neće ući u ovu priču, jer možda neka djeca čitaju. Zato se uvijek sjetim Deja, jer od majstora kakav je Dejo, sve počinje i sa njim se sve za nas neke završava.

Nije dan finala Lige Šampiona, samo Dejan i gol u Atini pred 70 hiljada. To je i Mađerova peta, pa oni silni odbranjeni penali brka Dukadama, pa ona lakoća postojanja na terenu holandske trojke u dresu Milana, pa tinejdžerska drskost Patrika Klajverta. Onaj sjetni pogled prema lopti Anđela Perucija poslije loba Larsa Rikena, Peđin gol za Real, bez obzira što Real nije naš, ali Peđa jeste. Dan finala Lige Šampiona su i tri minuta Junajteda na kraju, volej Zidana. Slobodnjak Ronalda Kumana, gol glavom Bolija, ples Del Boskeovih Galaktikosa.

Sjećate li se kad je Linke postigao odlučujući gol u penal seriji protiv Valensije? Ni ja. Ali, sjećamo se Dudekove odbrane u produžecima, pa Ševin penal na Old Trafordu protiv Juventusa. Pipovi golovi Liverpulu, Murinjova arogancija u Gelzenkirhenu, crveni karton Lemanu u Parizu, kako je kliznuo Teri pored bijele tačke na Lužnjikiju. Mesi je onda poletio za gol glavom Mančesteru, da se Milito poigrao sa Bajernovom odbranom za slavlje Intera u Madridu.

Kako je samo Barsa razmontirala Junajted na Vembliju, kada je Vilja dao gol, kako je samo Čelsi šokirao Bajern kada je Drogba zabio glavom poslije kornera Mate, peta Riberija, jedva gol Robena za poraz Klopovog Dortmunda, gol Ramosa za rušenje sna Atletika u nadoknadi, kako je Berlin pozdravio Enrikeovu Barsu, a Nejmar stavio tačku na kraju. Svi oni su uklesani u naše pamćenje, svi su dali doprinos zašto danas fudbal nije više od igre, nego komad naših života.

Onda je Real dokazao Atletiku da moraju da vježbaju penale, iako se samo navijači Ćolove ekipe sjećaju da je promašio Huanfran, u Kardifu se protiv Juventusa izigrao Ronaldo, Karius je nabacio rukom loptu na nogu Benzemi, Mane je u ruku napucao Sisoka, Kingsli Koman je glavom presudio svojima. Ostaju fragmenti, ostaju detalji, sjećamo se gdje smo bili i sa kim, kad se desilo. Onda odemo na teren, pa reprodukujemo i pokušavamo da uhvatimo naš mali trenutak slave, za fudbalovačke priče u viber grupama i kafani.

Ja se prvo sjetim Deja, jer koliko god mi je bilo drago što je Pančev promašio golmana Marseja poslije penala i koliko god da se nebo otvorilo i da je stadion eksplodirao u nekom trenutku, zažmurim ponekad i zamislim da sam Dejo, da lopta leti, da je gledam kako ulazi u mrežu i nehajno dižem ruku i govorim sebi, e, majstore. Dan danas, zbog Deja, tog gola, ponekad vrisnem na ovom mom gabaritno veteransko rekreativnom terminu, kad uhvatim taj Dejov momenat u sebi, e, majstore.

Onda krenu slike da naviru, gurnem je isped sebe kao Dejo Ptica Trkačica isped Jirgena Pera Kojot Super Genije Kolera, pa pogodim rašlje kao protiv Kelna, pa se izigram sa svima i sa sobom kao protiv Barija i Parme, pa dam savršeni pas, kao Jugoviću protiv Kolo Kola, pa se sjetim da imam spoljnu, čisto da je gurnem u prostor bilo kome, jer sam to vidio da se može, da nijesam vidio kod Deja, ne bih ni probao. Zato se uvijek sjetim Deja prvo…

Ovogodišnje finale Lige Šampiona me ne dotiče, nijesu to moji ljudi, niti je to fudbal koji ja volim. Ali znam, da će neki klinac večeras, od Engleske, preko Indije do Australije, negdje u Donjoj Sutvari ili pored rijeke Breznice, da gleda, da upija, da nađe nekog svog Deja, zasijaće mu pogled kad se nešto desi na tom terenu, a na terenu se uvijek nešto desi, pa će sjutra uzeti loptu, gledati u nju kao što se gleda u predmet obožavanja, zagrliće je i sanjaće da bude neko, kao što sam ja maštao da budem Dejo.

Maštajmo zato i dalje, poslije ove subote, kao kad meni dođe novi četvrtak, pa petak, kad dođe gabaritni termin i ljudi koje volim i cijenim jer imamo iste snove i ne prestajemo da ih jurimo bez obzira na nemogućnosti. U tih sat vremena damo što možemo, jer smo tako odrastali, to nam se usjeklo u sinapse, bez tog kontakta sa loptom, život nam je siromašniji i manje kvalitetan. Kad bi svako našao svoju loptu i svoj Dejo momenat, svima bi nam bilo ljepše.

3 KOMENTARI

  1. Poklon sa neba za onu generaciju Zvezdepored Deja je i Miodrag Belodedic…Uz dužno poštovanje svih majstora koji su tad igrali u Zvezdi,ključni faktor u toj ekipi…Koliki je značaj takvih igrača se vidi i po Liverpulu bez Van Dajka.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име