Photo: Fudbalski savez Crne Gore FB
Kad imate problem, obično se bavite posledicama, rijetko uzrocima, a kad dopustite da imate dovoljno veliki problem, onda je uglavnom kasno. Takav je slučaj i sa fudbalskom reprezentacijom Crne Gore, gdje smo nakon nekoliko godina ubijeđivanja sebe da će biti bolje i da će doći samo od sebe udarili u fudbalski zid i nokautirali se. Iz nekog razloga, crnogorski selektori su uvijek imali problem da sastave najbolji mogući tim, zbog povreda uglavnom, sada imamo problem da naši najbolji fudbaleri ili oni koji su u konkurenciji za reprezentaciju po nekom parametru, ne samo da ne igraju, nego i nemaju klubove.

Dugo i uporno mi se pričinjavalo da je biti selektor dosta lagan posao, gdje se stvari od sebe slažu. Predsjednik saveza zajedno sa upravnim odborom, odredi tog nekog, on dobija određene zadatke, u skladu sa ciljevima i ambicijama, onda se popuni stručni štab, vodi evidenciju o igračima koje imamo pod zastavom, grbom, pasošem. U bilježnice sa svih strana se pišu imena i prezimena, funkcije na terenu, mogućnosti, upisuju se vrline i mane, poput neke tajne službe prave se dosijei kandidata za 23-25, pa za onih 11 na terenu, koji pjevaju ili ne pjevaju himnu, kako se dogovorimo i kako oni to osjećaju.

I to izgleda kao neki birokratski sistem obaveza, administrativno opterećen, kao da popunjavate rupe u nekom sledećem izazovu pokušavajući prije svega da se domognete svega najboljeg što vam je u nekom imaginarnom fudbalskom meniju. Da vidimo golmane, ko bi mogao na bekovske pozicije, da vidimo vezne igrače, nabaci mi nekoliko krila, daj makar dva špica, daj sad da vidimo kako bi mogli da igramo, sa trojicom u poslednjoj liniji, sa dva zadnja vezna, da li se branimo ili napadamo, neka zavisi od nas i rezultata, a nekad i od rivala.

Kad poklopimo sva prazna pola na papiru, vratimo se onim pravima i obavezama sa početka, šta su ciljevi i planovi, jesu li vezani za duge ili kratke staze, volimo li budućnost ili rezultat, pripremamo li mlade za naredne akcije ili se opraštamo od starih, bez obzira koliko i kako mogu da pomognu. Onda taj spisak utežemo i krešemo, radimo poslednji brainstorming, dodajemo gdje fali i visi, odričemo se gdje imamo viška i mogućnosti. Sve u svemu, krojački posao prve kategorije, gdje je najvažnije odabrati najkvalitetniji materijal i odličan kroj, da nam paše, godi i da smo gledni.

Nažalost, sve ovo je crnogorska fudbalska utopija, jer niko od naših fudbalskih krojača, nije imao to što je zamislio, a spisak se vodi kao zabranjena riječ. Kako prolazi vrijeme, tako i raste problem, jer originalni spiskovi su više oni od želja, a sve manje oni od mogućnosti. Kad uporedimo vrijeme i naše fudbalske ere, dovodimo sebe u nezavidan položaj da se sjetno okrećemo bližoj i daljoj prošlosti i vapimo za imenima i prezimenima momaka koji su sada već odavno u fudbalskoj penziji.

Iako se uvijek čini, pogotovo ako ste skloni alibijima, da ne može gore, čini se da je vrijeme da se zamislimo nad našom fudbalskom sudbinom, bez podizanja čela u visine da razmišljamo o fudbalskoj budućnosti. Spisak selektora Radulovića sve je tanji, jer naši fudbaleri su ili povrijeđeni ili se vraćaju u igru iz povreda ili imaju malu minutažu ili nemaju klubove. Ovo poslednje izgleda i tužno i bolno, jer je barem meni kao laiku nepojmljivo da neko od naših standardnih reprezentativaca ne može da pronađe klub u skladu sa svojim kvalitetima.

Jovetić nam je ovog vikenda opet podigao obrvu, naboralo nam se čelo, kad je sjeo na travu i pozvao medicinsku ekipu u pomoć. Điđo se bori sa podmuklom povredom leđa sa kojom nikako nijeste načisto.  Vukan je povrijeđen, Islamović, pa Hočko. Boljević, Bakić i Jovović nemaju klub. Nema ni Luka Đorđević. Ono što je dobro, ovi koji su zdravi i imaju klub, uglavnom igraju i standardni su, a posebno raduje povratak Vešovića nakon duge pauze. Stefan Mugoša će se oporaviti od džet lega tek kad se vrati u Južnu Koreju, negdje za 20 dana. Estebana da ne komentarišemo, to je savez davno trebalo da završi,

Ono što nije dobro, kvalitet i renome klubova u kojima igraju naši reprezentativci u ovom momentu nije na visokom nivou. Onaj Luksemburg koji nas je nadigrao u Ligi Nacija, oba puta, pa smo jednom uz splet okolnosti slavili, oni imaju dvojicu fudbalera u Ligi Šampiona, mi samo jednog. Odlične partije Vujačića, pa pod inekcijama Šćekića u kvalifikacijama za Ligu Konferencija vrijede, ali nijesu dovoljne. Potrebna nam je povreda Lazzarija da počne da igra Marušić.

Dug pogled prema klupi praviće u svakom trenutku selektor Radulović jer ima vjerovatno najteži zadatak u svojoj karijeri. Da sa malom grupom igrača koji su dostupni, zdravi, igraju u svojim klubovima, što znači i da su umorni, na samom startu sezone je to potpuno očekivano, odigramo tri utakmice u sedam dana. Sa dva rivala koja su učestvovala na EURU, sa dva rivala koja znaju da mogu bolje i da su mogla bolje na EP i jedva čekaju da to i dokažu.

Da li ova grupa igrača to može u ovom trenutku? Šta može? Čemu se nadamo? Da li postoji onaj momenat da damo naš maksimum kada ne možemo da imamo ni blizu bilo kakav pojam o mogućnostima, uz dva treninga sa malim brojem fudbalera na okupu i jednog sa većim brojem? Ono što možda najviše predstavlja problem, o kojem se moramo dogovoriti sa Hjustonom iz neke naše vasione, šta želimo od ove reprezentacije ili od svake sledeće.

Narativ da nas je sve manje u velikim klubovima i gradovima, da sve manje uspješno utičemo na fudbalski svijet postoji odavno. Sporno je da smo iz procesa stagnacije preuzeli negativni narativ kao nešto što je novo normalno. Uspjesi, rezultati, igre mlađih selekcija ili pojedinačni primjeri ne navode nas na pomisao da će sjutra ili za dvije godine Radulović ili neko drugi imati kolektiv sa 30 fudbalera spremnih da odgovore zadatku ispunjavanja naših očekivanja.

Mijov ugovor je kratak, na određeno, bez pokazatelja da se bilo šta gleda i može planirati. Njegovo visočanstvo rezultat donosi nam neizvjesnost dva užasno teška gostovanja, sa jednom domaćom utakmicom gdje ćemo se pojaviti na stadionu sa bremenom rezultata, ali i umorom iz prethodnih, kada treba zapeti da se dobije rival kojeg smo upisali kao poraženog prije nego smo i razmišljali o konačnom stanju u našoj grupi. Svako novo reprezentativno okupljanje i mečevi jednostavno liče samo i isključivo na savladavanje prve sledeće krivine prije nego uskočimo da platimo autoput.

Ono što je najporaznije u ovom trenutku, pojavio se problem svejednoće. U našem društvu, sport više ne nosi sa sobom emocije ni euforije ni oduševljenja ni melanoholije ni tuge. Nijesmo više nabaždareni da slavimo pobjede, one rijetke, niti smo ponešeni da se bavimo porazima, da biramo teške, ali ubjedljive riječi kada nas neko ne predstavi u sportskom smislu kako smo mi na marginama terena očekivali. Ko je na spisku, svejedno je, ko je van spiska, svejedno je, ko je selektor, svejedno je, ko je predsjednik saveza, svejedno je.

Sve što se može uraditi ili obaviti uz kratak status na društvenim mrežama ili kao komentar na portalima zadovoljava našu potrebu za sportom ovih dana. Ne tražimo uzroke, vrlo kratko se bavimo posledicama, nemamo ni knjigu, ni libar, ni onu svesku ispod kase, za veresiju, niti obavezu da pokušamo da promijenimo nešto našim angažovanim stavom, mislima, riječima, ma koliko i kako pogrešne bile. Uzimamo zdravo za gotovo ono što nam se servira, ubijeđeni da se ništa neće promijeniti.

Znam da u Crnoj Gori ovih dana postoje i druge, bitnije, identitetske, egzistencijalne teme, ali moramo da rješavamo i ove koje nam hrane dušu na nivou vjerovanja da nečemu pripadamo i da mu želimo najbolje. Da ne moramo da izgovaramo teške riječi, pominjemo krv, znoj i suze, ali da se radujemo više nego da nas nešto tišti, da zamišljamo i maštamo, više nego da ostavljamo sa strane i da nas se ne tiče. Sudbina fudbalske reprezentacije nije sudbina Crne Gore, niti donosi ni hljeb ni prsten na sto, ali jeste stvar emocije, ponosa i prkosa.

Ovih dana, trebalo bi da je jako važno zašto niko ili rijetko ko iz mlade reprezentacije ne može da igra u seniorskoj, zašto nam se ne dešavaju transferi u veće klubove, zašto nam je transfer iz ove lige u bilo koju ligu, pa i ove iz regiona, prelazak na mnogo viši nivo i zašto nema doslednosti u našim pokušajima da se nešto promijeni. Novo sportsko normalno nije da samo sliježemo ramenima i da nas ne zanima, da je došlo takvo vrijeme i da nam je svejedno. Meni nije, mnogo sam srećan zbog Meldina i Draška. A vi? Je li vama svejedno kad igra reprezentacija?

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име