Klub!

Šta je klub?

Nijesam siguran da je iko od nas taman našpanovan da ponudi konačan odgovor jer kad govorimo o klubovima uglavnom se navodi šta sve ne valja i šta sve treba bolje, gađaju nas ego i sujeta previše, svi bi mi da se pitamo nešto, a velika većina ne može. Zato vrludamo tamnim vilajetima prava na mišljenje, gdje su greške isto tako lako moguće kao i kod izvođača radova, trenera i igrača, uprava, upravnih odbora. Dok ne iskočimo iz tog plašta svemogućih i sveznajućih nikako ne možemo da pomognemo, a sa druge strane svi koji već u kolektivima koji se klubovima zovu nijesu spremni da prihvate da je nešto pogrešno u onome što se već radi.

Svako ima mišljenje i svako ima pravo na mišljenje, malo ko želi da se prihvati krivice ili posla, uglavnom se serviraju alibiji i teorije zavjere. Od onih koji nijesu pipnuli loptu za života, odradili trening, preko pobjednika na plemenskim takmičenjima, do iskusnih, prekaljenih internacionalaca, uvijek spremnih da objasne šta i kako i kuda. A i ćute mnogi, da se ne zamjere.

Nije lako ni probati da se ponudi objašnjenje, jer naš sport nikada nije bio poznat po uređenosti, po sistemskom radu, po priznavanju struke, po poštovanju načela i odredbi postavljenih u nekim bitnim dokumentima, nikada nijesmo mislili isto, niti smo isto radili. Kada se osvrnemo malo, sve veliko što smo napravili, bilo je na bazi incidenta, bez podrške, prslih vaterpolo gaća, iz prašnjavih sala, sa okrnjenom opremom, sa lunch paketom u rukama, kao splet čudnih okolnosti pravog spoja ljudi i situacija koje su donijele rezultat. Onda se taj rezultat jaše godinama, veliča, glorifikuje, iako i sami učesnici znaju da ne znaju kako su do njega došli.

Drugovi i drugarice, klub nije predsjednik, niti upravni odbor, niti sportski direktor, niti trener, niti igrači, niti treneri mlađih kategorija, niti mlađe kategorije, tereni, doktori, fizioterapeuti, ekonomi, navijači, čistačice, predstavnici, ljudi zaduženi za bezbjednost, PR-ovi, nijesu klub ni društvene mreže, ni oni što vas hvale, ni oni što vas kude, ni ambiciozni roditelji koji svoju djecu gledaju kao džakove novca. Nije klub ni strategija, ni Evropa, ni sistem igre, ni pravilnik o ponašanju, ni pripremni period.

Klub je sve.

Ako nemate nešto od napisanog, pa još više, nemate klub. Ako ne razmišljate isto, ako ste uhvaćeni u carstvu sopstvenog interesa, potpuno je normalno da vas ‘’nema ni u krste ni u mače’’. To vam je kao da jedete lubenicu prstima, a očekujete da se ne umažete. Klub mora da ima kičmu, koja stoji stabilno. Predsjednik sa ađutantima nalazi sportskog direktora koji odgovara sa trenerom za rezultate i igrački kadar, način igre, ljepotu i lepršavost, udvaranje navijačima koji moraju da se odrede da li pomažu ili odmažu. Ako ih ima. Treneri mlađih kategorija spremaju momke da se nađu u seniorskom timu i igra se na isti način svuda i uvijek, bez obzira na rivala i mjesto odigravanja utakmice.

Ako čistačica govori o stanju u svlačionici i da ovaj ili onaj nije dobar, u problemu ste. Ako treneri ne zbore među sobom, ako gledaju kako će ovaj drugi da kiksne za vikend da se naslađuju, pa da se međusobno isprate, ako PR informaciju o klubu plasira u dvije rečenice, dok god su vaši predsjednici autoritativne ličnosti koje sve o svemu znaju i dok god poslušnici klimaju glavu i ne koriste pravo na drugo mišljenje, vaš klub je u koprivama.

Dok neko ne napiše šta hoćete, šta želite, čemu se nadate i dok taj neko ne počne da praktikuje napisano, da se nalazi u sivoj zoni, ne možete dalje i bolje. Iako dođete do nekog “rezultata” to neće biti vaša zasluga ,nego sportske karme koja će vam dati, da bi vam sve uzela. Karma je ‘’kučka’’, koja će vas uljuljkati, pa vam se nakeziti čim dođete do prve krivine. Zato, umjesto da čekate da vam se opet desi, morate dobro da se pripremite za naredni korak, vježbate lošiju nogu, usvajate nove trikove i na kraju prospete mnogo znoja u teretani i na uglavnom vještačkoj travi.

Do tada, dok onaj sa zapada ne bude kleo one dolje na terenu, dok gledate kako da prekinete utakmicu, umjesto da volite one što vas predstavljaju, da je uspjeh u sportu kao i životu proces i da treba vremena, dok god budete angažovali pogrešne ljude na prava mjesta, dok god budete sastavljali ekipe po ukusu svom, a ne trenera kojeg ste doveli, znate i sami kad će da vas poštuju i vole i cijene i prihvate.

Nikad.

Dok god budete pravili nemoralne dilove sa nemoralnim ljudima, ne nadajte se sportskoj sreći. Trajanje takve manifestacije je sa rokom upotrebe, kao i vi.

Klub je osjećaj pripadnosti, osmjeh i sreća, zadovoljstvo postojanja, ispunjenost, urbana legenda i povod za pravljenje novih. Klub je i prečka i trava i zdrava stolica. I dogovor i razgovor. Klub je stanje uma, nikako pravilno raspoređene floskule o modernom sajtu i novoj opremi, idealnim uslovima. Ne zamarajte se da nam objašnjavate šta ne valja, pokažite nam šta valja, za dvije, tri, osam godina. Kad vidimo da su svi srećni i zadovoljni kad dolaze na “posao”, onda ću vam vjerovati. Kad vidim da se ne “čupaju” oko penala i slobodnjaka, da ne “granaju” rukama i ne objašnjavaju se, onda ću vam vjerovati.

Niko nije veći od kluba.

Niko.