liga nacija - Fudbalska reprezentacija Crne Gore
Liga Nacija je za nas bila fudbalsko čistilište, ona tanka linija koja nam nije dala za pravo da razmišljamo da smo za bolje dok se nije završila. Dugo i uporno smo se mučili, tražili, lutali po mraku, dok se na Gradskom stadionu u Podgorici još jednom nije ukazao ”no-look” Joveta sa svojim saborcima i dokazao da nijesmo mi za baciti, ma kako ponekad izgledali na terenu.

Nijesu ovo bile fudbalske godine koje su nam nudile poetski kutak, da nam je lijepo i kad izgubimo, da se lako ispjevava ”Goro moja” sa tribina, kao onomad protiv Čeha, kad je bilo lijepo i u porazu jer si svjestan da si dao sve od sebe, na terenu i pored njega, ma koliko možda bio nepametan i nekvalitetan da preskočiš tu poslednju prepreku. Jeste, za fudbalsku reprezentaciju nas vežu neke divne uspomene, ali bilo je tu i socioloških perverzija i eksperimenata koje smo usvojili iz ove neke tranzicije iz koje nikako da izađemo.

Sa reprezentacijama je uvijek ista priča, imamo ogromna očekivanja, nabacamo to na one koji nas predstavljaju, valjda iz najboljih namjera, ali nesvjesni da im tako stvaramo pritisak sa kojim se nekada teško nositi. I kad se uzme medalja, malo je ako nije zlatna, ako se plasiraš, što nijesi uzeo medalju, ako se ne plasiraš, pojma nemaš, sastave se centripetalne i centrifugalne i sve sile svemira i gravitacije, krenu kletve i omalovažavanja, kao da postoji recept, rukopis, tradicija, pravilo, zakon i ukaz da moramo biti među najboljima.

Nije lako, niti se može, pogotovo u fudbalu, sportu kojem jesmo dali velika imena, ali kada se on igrao na drugačiji, poseban način, sporiji, manje naučan i analitičan, kada se nije razmišljalo o svakom gramu, svakom zalogaju, svakom trzaju i svakoj situaciji na terenu, kada je sve to bilo ležernije i uljuljkanije, romantizovano, u drugom sistemu, državi, kada nije sve bilo do nas, kada nijesmo mi birali, nego smo mi birani.

Fudbal je danas potpuno novi sport u odnosu na to vrijeme, postoje potpuno nova pravila, nema vremena niti prostora da se improvizuje, osim nekada na terenu, gdje bi trebalo da smo majstori da iz ničega napravimo nešto, ali i tu su nam sposobnosti umanjene, jer se naša djeca sve manje igraju, a sve više gledaju kao džakovi novca i ispunjenja tuđih kompleksa iz djetinjstva.

Danas, danas je mnogo teško biti u fudbalskom vrhu, to je ozbiljna privilegija koja ne može da se kupi na reprezentativnom nivou, mora da se zaradi, da se čuva pozicija, da se brani, nema da se trepće, gleda u prošlost i da se sjetno sjeća, eh, kako je bilo lijepo, nemate kada da se počešete, vozovi prolaze, o tugo jesenja, ako se ne ukrcate na vrijeme, slijedi mučenje dok se ne iskopaju novi rovovi i naprave novi temelji.

Malo nam je trebalo, ali valjda smo naučili neke lekcije. Nema prostora za alibi, sport je jedinstven jer svima nudi isto, kako radiš, tako ti se i vrati, na kraju, kad svodiš račune, pregledaš ono kako si prošao, pobjedio, izgubio. Nekad lopta završi sa one ili ove strane stative, ali ako ne shvatiš zašto se odbila na bilo koju stranu, nego sve podvedeš pod sreću, izgubljen si na mnogaja ljeta, jer to jednostavno tako ne funkcioniše.

Istina je da smo se i u ovoj konkurenciji mučili, da nekada nijesmo mogli da napišemo i kažemo nešto previše lijepo i nadahnuto, da su te neke pobjede dolazile više kao nesposobnost onih drugih nego kao sublimiranje naših vještina, ali kada je trebalo, da se otarasimo balasta kalkulacija, bacili smo digitron u Moraču i pokazali da znamo da igramo lopte, bez obzira ko je selektor, ko igra, ko fali, da li smo pozitivni ili negativni na korona testu.

Istina je da nama rijetko šta dolazi lako i bez mučenja, to je neki indigo sa ovih prostora, ali dok nas ne udari po glavi, rijetko zagrebemo i još rijeđe razmišljamo o uzrocima, prije nego nas dočekaju posledice. Nije lako biti navijač, naše fudbalske reprezentacije, ali je uvijek lijepo. To su momci koje znamo, nema nas milijardu da nemamo pojma ko su i šta su, gdje su se podizali, šta su radili, kako su se mučili da dođu do vještina koje su ih dogurale do pozicija da nas predstavljaju.

I nikada ovdje neće faliti vještina, nema šanse da ćemo mi zaboraviti da se kalimo kroz igru, bilo kakvu, da probamo da prodamo foru ili fazon, da se suočimo sa starijima, boljima, da se izbrusimo, koliko postoji šansa da ćemo nekada da se uljuljkamo da smo najbolji, da nam se ne može ništa i da će doći sve samo od sebe, jer smo samobitni i samodovoljni. Tada nam obično puca sa svih strana, oko ušiju, tada smo na brisanom i izginemo za treptaj.

Noć prije utakmice sa Kiprom, na kraju radnog dana, 15 minuta prije lockdowna, pod kesama i dioptrijom, sa jedne strane Blažovog mosta, ja, pod uticajem farova, a uz osjećaj londonske magle, a na drugoj strani, siluete četiri naša fudbalska reprezentativca. Toliko sam ih gledao ispred sebe, da mi ni dioptrija ni osjećaj uperene lampe u oči kao kod istražnog sudije nije mogao smanjiti doživljaj niti spriječiti da ih prepoznam.

Aleksandar Šćekić, Marko Bakić, Fatos Bećiraj, Stevan Jovetić, u šetnji pred odlazak u hotel, sa rukama u džepovima, uz gestikulacije koje označavaju ozbiljnost, namjeru, fokusirano stanje uma, vjerovatno su sakupljali utiska poslije poslednjeg treninga i prije poslednje utakmice u Ligi Nacija. Ništa od onog uobičajenog fudbalskog kikotanja, ništa, ni obris, samo posvećenost, samo koncentracija, pokušaj da se pronađu prave riječi.

Šćeku sam ”snimio” još dok je bio u Bokelju, kao Guliver, a projektant prostora i vremena oko sebe, Baka mi je uvijek bio poseban, još dok je dijelio lekcije po Lugovima na onoj krtolovoj dolini ili dok ga je mučio Ventura da uči italijanski, Joveta je znao da dođe i na štakama da se ispriča, gledao sam ga kako natapa šuškavac po Starom, sa onom najnevinijom frizurom na svijetu, protezom, Bećo, kakav je to samo bio pogled, koja želja, kada je odigrao tu prvu prijateljsku utakmicu, kada je probao da ostane i opstane kao igrač Budućnosti.

Svi smo mi bili tu nekada, za nekoga od njih, nije mogao niko od njih da nam utekne, da se sakrije ispod tepiha i da se odjednom pojavi na spisku. Mali smo, sve vidimo, sve znamo, sve upijamo, sve želimo da prenesemo. Ja sam samo imao sreće da ih vidim takve, te večeri, da im kažem dobro veče i da pitam Baku kako gura roditeljstvo, ništa više i ništa posebno.

Meni dovoljno da znam da su u pravom stanju uma, da ne moram da ”brinem”, da će sve biti u redu, da će se proći Kipar lako i bez problema, jer kad smo takvi, složni, kad ne damo na sebe, kad smo svjesni da treba i da se mora, a svakako se može, onda sve dođe. I golovi i asistencije i svejedno je ko igra i ko gdje stoji na terenu, sve dolazi iz stomaka, iz instinkta, pogurano ogromnim samopouzdanjem koje kulja kao lava.

Liga Nacija C nije za nas. U ovom trenutku, B je prava naša mjera, da se uhvatimo i sa boljima od sebe, jer samo tako možemo i mi biti bolji, da uvijek bude isti tretman za sve, kao što je bio Šćekin, Bakin, Bećov, Jovetin, te večeri na Blažovom mostu, 15 minuta prije lockdowna, noć prije utakmice. Takvi smo najbolji, sa nama takvima, nikome neće biti lako.  

A to je nekako sasvim dovoljno i u okviru naših očekivanja, da opučite svakoga i da nas se plaše, da opet govore kako smo nepredvidivi i zagonetni, misteriozni, kako smo spremni da podvalimo foru i fazon, pas bez gledanja, ubitačnu kontru, da probacimo kroz noge i da se odbranimo kao da nam život zavisi od jedne lopte i jednog gola.

Nama, koji ne možemo da igramo umjesto vas, jer ne znamo bolje od vas, nama koji vam šaljemo bezuslovnu ljubav, bez obzira u kojem ste rangu bez obzira koje lige kojih nacija, to će biti sasvim dovoljno.

4 KOMENTARI

  1. Okrecemo novi list , idemo u nove pobjede , samo kad je ekipa zdrava i motivisana … Sinoć sam sa uživanjem pratio , svaki put srce puno kad reprezentacija slavi .

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име