Magico - Jorge Alberto González Barillas

Kažu da živimo brzo i da nemamo vremena, osim kad lupnemo glavom o zid i tražimo uzroke, jer su nam se posledice već desile. U toj silnoj brzini prenatrpani smo informacijama koje želimo i ne želimo da čujemo i da vidimo, a istorije se latimo samo kada nam je potrebna da potvrdi našu tezu, teoriju ili priču. Skloni smo da upoređujemo vremena i ere, da se dohvatimo šta bi bilo kad bi bilo faktora, da zagolicamo tuđu maštu svojim saznanjima. Trevba nam jedan “magico”.

Živimo u vremenu koje nam za sagovornike nudi mnogo ljudi koji se nijesu snašli, ne rade na mjestima za koja su se školovali, ljude sa svojim snovima i idealima koji su negdje zalutali na svom putu, nijesu se snašli i nijesu ispunili svoja ili tuđa očekivanja. Oni su tu, oko nas, na ulici, u redu za plaćanje računa, u prodavnici, na tribinama, često roditelji klinaca koji pokušavaju da spoje snove potomka i pretka.

Već je urbana legenda da će u taksiju da vas snađe neko ko je bio bolji od onih koji su došli daleko, do kraja, osvajali titule, sjeli u neke fotelje, sad su visoko i nedodirljivo, a bili su tu, u kraju, u blatu, gulili koljena, znate ih, dok ste vi, oni su gurali tutu oko zgrade, ako ništa, uvijek imate tu priču za naredno koljeno ili prvog do sebe, jer znam ja njega, ja sam za njega bio, ih. Sledeća priča je pola pola, li la, o nekome ko je bio na korak, a skliznuo je svih deset.

Prije nekoliko godina jedna reklama za Pepsi nije ponudila ništa novo na prvi pogled, najbolji fudbaler svijeta u 21. vijeku Lionel Mesi žonglira konzervu, navodeći nas da u prvom hipermarketu pokušamo to isto. Onda neka sijeda starina od pedeset i kusur ljeta, sa minivalom i viškom kilograma prodaje fudbalske fazone na sličan način, a vi naravno nemate kad da razmišljate ko je ovaj čiča i zašto je baš on pored Mesij(e)a?

Naravno, trivijalna i površna reklama koja nudi ono što treba da ponudi, jako poznato i priznato zaštitno lice, ovog puta, ako malo zagrebemo po površini, pogađa suštinu, prikazuje život u pravom smislu te riječi, prikazuje sudbine, naravi, puteve, prikazuje ono što jeste i ono što je moglo biti. Prikazuje dva majstora, sa loptom ili konzervom, svejedno je, jednog što jeste najbolji na svijetu i jednog koji je to odbio da bude.

Jorge Alberto González Barillas ili El Magico Gonzales najbolji je fudbaler El Salvadora svih vremena i jedan od onih u rangu Besta ili Gaskojna koji je svoj talenat radije trošio na besane noći, prave i pogrešne žene, nego na znoj i rad, treninge i usavršavanje. Jer, Magico je bio fudbalski savršen, neko će reći čupav i neugledan, sa manjkom kilograma, a opet napadač sa nevjerovatnom kontrolom lopte, savršenom tehnikom, vanvremenskim vicom u igri, fascinantnim šmekom i neizbježnim masnim minivalom.

Do 1982. i SP u Španiji Gonzales je igrao za timove u domovini koji bi mogli da se nazovu fabričkim, a onda je zadivio gledaoce, stručnjake, a prije svega upravu drugoligaša Kadiza koja ga je bez razmišljanja i dodatnog skautiranja angažovala. Nijesu znali da je Magico, vjerniji kafani i boci, da je željniji flamenka i gitare, nego driblanja i asistiranja. Uprkos varijacijama na istu temu, nesportski život, uspio je u prvoj sezoni da postigne 33 gola i upiše 15 asistencija, praktično bez uobičajenog trenažnog procesa jer Gonzales je spavao po danu, lumpovao noću, kao junak neke pjesme Tome Zdravkovića.

Takav talenat ne može biti neprimjećen, pa su u Valjadolidu smatrali da mogu da kanališu njegove niske strasti. Nijesu uspjeli iako je trener Huaret angažovao i telohranitelja koji je pazio šta Magico jede, pije, sa kim se druži. Nije mu to odgovaralo, ta omča oko vrata, stezala je više nego bankarska kravata, odbijao je i da igra i da trenira, svaki put navodeći čudesniji razlog za eskiviranje radne fudbalske obaveze. Vratio se u Kadiz, iao su ga tražili i PSŽ, Fiorentina, Sampdoria.

Gomila karaktera mogla bi biti ispisana o tome šta je sve propustio da uradi u svojoj karijeri Gonzales, mada je stigao da napravi četiri potomka sa tri različite žene, koje mu nijesu žene, nego prijateljice na životnom putu. Ona prva, jedina, prava, legalna, Ana Ruano i danas odbija da progovori neku lošu za čovjeka širokog srca, ogromne duše, koji je volio život i fudbal, zajedno i odvojeno. Nije želio da ga sputavaju norme, ograničenja, nije volio limite i obaveze. Hrlio je strastveno u zagrljaj svakom istomišljeniku, istomišljenici, bez namjere da se osvrne na ono što je bilo, na ono što ga čeka, što dolazi.

Nakon Pelea, došao je Maradona, a između njih uskočio je Krojf. Da je želio, Magico bi se ugurao među njima, bez problema, jer talenat vam niko ne može oduzeti, niko talenat ne može spriječiti da se pokaže. Jedan je od prvih koji su plaćani po utakmici, jer nikada nijeste bili sigurni da li će se pojaviti. Tako su od njega napravili honorarca, nadničara, koji je igrao kada je morao, da bi zadovoljio svoje prioritete van terena. Igrao se kada je morao je vjerovatno tačnije.

Upravo je Maradona otvorio dušu o svom  fudbalskom sazrijevanju i među njegovih deset najboljih ikada našao se El Magico. Govorio je Maradona o tome kako su u Argentini pokušavali da urade na treninzima ono što su vidjeli da je Gonzales radio na utakmicama. Kaže El Pibe da nijesu uspijevali, vjerovatno je zato ostao u duši, srcu i pamćenju. Horhe Alberto je imao sve, mršav i tanak, sa nogama kao štanglama, jak na lopti, vihor, odličan sa obje noge, kreativan i lucidan, mogao je da igra na svim pozicijama u veznom redu i napadu, na oba krila, kao plejmejker, špic, gdje god je trebalo iskoristiti viziju i periferni pogled ili završnicu u kojoj treba mirnoće i koncentracije kao za pisanje rečnika engleskog jezika sa sinonimima. A Maradona i EL Magico igrali su zajedno, dijelili tu jednu loptu kojoj sigurno nije bilo lako, kao ni rivalima.

Danas, u suncem okupanom Kadizu, sa lanenom košuljom na sebi, sjede kose, sa nešto boljim minivalom, Gonzalesu ne treba nijedan euro da bi živio kako želi, u ovom gradu, sve mu je besplatno. Kao i u domovini, gdje nacionalni stadion nosi njegovo ime i prezime. Da je bio Argentinac ili Brazilac, vjerovatno bi se o njemu čulo i ranije i bučnije. Ovako, sasvim je dovoljna i jedna reklama da ne zaboravimo šta jeste i šta je moglo biti.

11 Komentara

    Svaka čast na tekst ledi krv u žilama

    Odgovori

    Kakav tekst .. auuu .. svaka cast

    Odgovori

    Sve receno u tekstu .. zivot danasnjeg vremena

    Odgovori

    Nije jedini koji je svoj talenat protracio na pogresan nacin ..

    Odgovori

    Kakav zivot i igrac…

    Odgovori

    U njegovo vrijeme zivio je mozda i najbolji zivot…

    Odgovori

    Kratko receno – LEGENDA!

    Odgovori

    Vrijedilo je pročitati, zaista. Dobar i dug ali zanimljiv tekst, održao mi je pažnju i sa uživanjem sam došao do kraja.

    Odgovori

    El Magico je kao magija, pamtim kad mi je tata pričao o njemu, sasvim zasluženo je dobio ovakav tekst, a vama bravo i hvala na ovom tekstu.

    Odgovori

    Jedan od boljih tekstova koje sam procitao u poslednje vreme. Svaka cast

    Odgovori

    Toliko toga nisam znao o njemu. Odusvljen sam tekstom. Prelijepo napisano za veliku legendu

    Odgovori

Postavi odgovor