Naše žene – bolje nego vaše žene!

3
231
Naše žene, ženska rukometna reprezentacija Crne Gore, skoro uvijek u isto doba godine, a taman kad je najljepše, pred kraj, kada se svode računi, servira nam nekoliko lekcija, koje su pametnom dosta, a nepametnom putokaz, kuda, kako i koliko.

Žene uglavnom žele da promjene muškarce, svakog dana. Krene se sa onim, ne želim da te mijenjam, želim da te poboljšam, kao da smo neki novi telefon, pa nam treba redovan update. Čim se primaknemo nekoj boljoj konekciji, hoće da nas zakače na punjač i naprave bolju verziju. I tako, često, skoro svakog dana. Ako ne želimo, ostave podsjetnik. Možda bi trebalo češče da ih poslušamo.

Ovaj prostor i ovi ljudi teško pristaju na nametanje, ali im prija guranje, mala ili velika leđa, neka vrsta zaštite, umišljenog samopouzdanja, taj osjećaj da možete da kažete, da, najbolji smo, sjajni smo, odlični smo, pa se za te naj odrednice lako i brzo zakačimo, postanemo zavisni od prvih mjesta i medalja. Zato i volimo naše žene, jer često su tamo gdje ide naj.

Ženska rukometna reprezentacija omogućila nam je da se dugo i uporno zorimo, da se kroz neku igru, kolektivnu, predstavimo kao snažni, hrabri, jaki, nespremni da odustanemo, iako nam se gubi dah, tresu ruke od umora, iako nam fali mnogo svuda, curi na sve strane, one upijaju, sastavljaju, krpe i na kraju, nađu način da nam prijaju, bez obzira na konačan rezultat i osvojeno mjesto.

Ovih dana, nasložile su nam novu, blisku i jasnu priču, u kojoj možemo da poznajemo i prepoznajemo, priznajemo samo borbu, drugovi dragi. Protiv sebe, za sebe, kroz vrijeme sadašnje i buduće. Gdje je obećanje više nego ludog radovanje, Opet su nas okupile žene, pokazale da možemo, da moramo, da vrijedimo, iako sve oko nas govori suprotno. Opet su nam žene zamalo pustile suzu, jer znaju i da se raduju i tuguju, za sve pare, iskreno, od srca.

Taj uzvišeni oblik fanatizma, koji se često može vidjeti samo kod iskrenih navijača, a bez namjere da glorifikujem istoriju i pravim poređenja sa onim što je nekad bilo i sa onim što sada gledamo, vjerovatno je bio inspiracija svih putnika namjernika koji su kročili ovom zemljom i ispisali najljepše redove o nama, pritom ne znajući šta mi mislimo jedni o drugima. Oni su dali sebi za pravo da od onog što vide naprave makar za sebe priču, koja iz tuđih usta ispričana, izgleda još bolje i blistavije, jer takvi smo mi, ne priznajemo nikog iz svog dvorišta, ma kako i koliko dobar bio.

Kažu da je potrebno mnogo vremena da bi shvatili gdje griješimo. Niko da kaže koliko treba vremena da shvatimo kada smo u pravu. A danas jesmo jer imamo prostor da još jednom pričamo o njima, jer su opravdale ono što smo očekivali, izvukle su što su mogle u datom trenutku i svi smo to vidjeli. Ako se uzme u obzir ambijent i dešavanja iz prethodnih godina, sasvim je logično i prije svega sportski očekivano da postoje rezultatski limit i vjerovatno smo ih dotakli

Nakon što smo iz nekoliko puta prebacili zakone sportske realnosti, lagano, u troskoku, bilo je vrijeme da se uozbiljimo, smanjimo očekivanja, shvatimo da nekada djevojčica, pa djevojka, sada žena Majda, ima već 30 godina, da su neke i starije i da je sada na redu ona specifična sportska fraza koju ne koristimo često, a trebalo bi, smjena generacija. Ako smo pametni, a rijetko smo, nikada ne bi trebali da se upoređujemo, pogotovo ne ere i sportiste u svojim najboljim godinama.

Svaka godina donese nešto novo, svaka igra, pa i sportska evoluira, stvaraju se novi sistemi, kreiraju se nove taktike, a na nama je da odlučimo da li ćemo da igramo van svoje pozicije ili ćemo da stvaramo novu. I nelagoda nam je oko srca kada je prazan gol, a napadamo, jer smo često i dugo gledali kako ćemo da se odbranimo. Navike postoje da bi se mijenjale, pa se i mi navikavamo na nova lica, njihove vještine i mogučnosti. Dobro je to, biće i bolje.

Kod nas, to je ozbiljnije duži process nego bilo gdje drugo. Jednostavne, jasne brojke, govore o malom igračkom fondu, koji više nije na jednom mjestu, već rasut i razapet. Nove klinke rastu, razvijaju se, sa ogromnim teretom očekivanja na ramenima. Jednom, samo jednom, ne napravi to što se od tebe očekuje, ‘’počiste’’ te, kao da te nikad nije bilo. Sa tim se štimuješ, oštriš, brusiš, kao dijamant.

Naravno da je pamćenje kraće i od fitilja, kada nam se nečega nije milo sjetiti, ali kada se vratimo na onu naj kategoriju, tu su naše žene prve. Srebro sa Olimpijade, zlato sa Evropskog, trofej Lige Šampiona. Sve naše trijumfalne kapije, nijesu nam otvarali rukometni Ronaldo ili Mesi, nego one, volja, ambicija, posvećenost i onaj fanatizam.

Naše su to žene. Ne bilo čije, nego naše žene. Zato, pa i kad umislimo da je loše, a nije, nego je fusnota da opet kreće ono ka najboljem, treba da izdužimo ramena, ali ne da se isplačemo kako treba svi zajedno, pa da obrnemo list u kalendaru, nego da se nađemo našim ženama, uz jasnu podršku, češkajuću ruku i smiren ton.

Da ne budemo mali, niski i beskorisni. Da se ne zaglavimo u moru fatalizma i da ne posegnemo aluzijama na stara, dobra vremena. Naše žene nas trebaju sada, da ih uvjerimo da su uradile što su mogle, da su zaslužile što su ostvarile, da nijesu ni krive ni sudije, ni loša sreća, ni nestručnost ili manjak kvaliteta. Tamo su gdje trebaju da budu, već u društvu najboljih, a bolje od nekih najboljih. Valjda se i to broji.

I svaki put kad Jovanka krene nazad u odbranu, nakon što je pronašla po ko zna koji put način da matira rivalku, kad joj sijevne iz očiju, sjetite se da su to naše žene, da boljih nemamo i da ne treba da tražimo bolje od njih. Ja ću kao otac, nadam se i kao đed, vazda imati dobru priču o čudesnim crnogorskim rukometašicama. Ne samo za laku noć, nego za najljepši mogući dobar dan. Vazda imale.

3 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име