Prije desetak godina činilo se da je koncept Mega Vizure vrlo simpatičan i da će u godinama koje dolaze biti lijepo osvježenje u košarkaškom svijetu na Balkanu. Niko nije mogao naslutiti da će produkti ovog sistema biti ozbiljan kadar za NBA ligu, odakle će se vremenom izroditi i veliki šampioni, koji će na svojim rukama nositi prsten namijenjen prvaku ovog takmičenja. Mega je postala istovremeno i manje i više od kluba, specijalizovana adresa na kojoj odrastaju šampioni, jedinstvena sportka priča sa koje bi mnogi kolektivi širom svijeta vrlo rado uzeli ”pelcer”.
Početkom 21. vijeka na Balkanu je postavka stvari bila takva da su se velike sile same po sebi znale i one su ujedno bile adrese gdje mladi košarkaši najradije žele graditi svoju budućnost. Bilo je istinski teško, ali nadasve veoma slatko izboriti se za status prvotimca u kolektivima kakvi su bili Partizan, Crvena Zvezda, Cibona, Budućnost, FMP, Hemofarm, Cedevita ili Olimpija. A onda, nekako tiho i nenametljivo, u veselim bojama i šarenim dresovima, pojavio se novi koncept, Mega Vizura, koja je nekoliko puta mijenjala svoje drugo ime, namijenjeno generalnom sponzoru. U ovom momentu, to je Mega MIS.
Kako je vrijeme prolazilo, Mega je postajala takmičarski sve konkuretnija, iako se čini da njihove ambicije nikada nijesu bile istinski takmičarske. Zbog toga stoji konstatacija u uvodu teksta da je Mega u jednu ruku, manje od kluba. Cjelokupni sistem je podređen procesu stvaranja igrača, kaljenju mladih i potentnih košarkaša, koji za kratko vrijeme boravka u klubu postaju kompetentni da se okušaju u najjačim ligama svijeta. Primjera u neposrednoj prošlosti ima puno, a stiče se utisak da će ih u budućnosti biti još i više.
Jedno lice je potpuno obojilo koncept Mege i dalo mu puni sjaj. To je Nikola Jokić, u ovom momentu vjerovatno i najbolji košarkaš svijeta, za čiji je rast i razvoj ovaj koncept bio posebno važan. Pitanje je da li bi Nikola Jokić postao ovo što jeste da iza sebe nije imao ideju koju nosi Mega, principe na kojima funkcioniše Mega i tu filozofiju da se mladi igrač mora sačekati, istrpjeti, da mu se mora dozvoliti da griješi, rano preuzima odgovornost, ukoliko se kod njega prepozna košarkaški potencijal. U tom vremenu kada je nastupao za Megu, on se nije posebno isticao svojim atleticizmom, snagom, niti bilo kojom drugom karakteristikom koju su imali neki od najpotentnijih domaćih igrača koji su igrali za veće klubove. Ipak, nešto drugo je kliknulo, sloboda koju je imao u Megi je u njemu razvila sve ono što drugi nijesu stigli razviti.
Primjera među Meginim ”zvijezdama” ima mnogo, a od igrača koji su sada šire poznati tu su Vasilije Micić, Timoti Luvavu, Ognjen Jaramaz, Boban Marjanović (koji je revitalizovan u Megi), Filip Petrušev, Goga Bitadze, kao i neki NBA prospekti poput Marka Simonovića, Vlatka Čančara, Nikole Jovića. Njihov put vjerovatno ne bi bio tako blistav da su stasavali u nekom od najjačih beogradskih klubova, gdje je fokus uvijek i samo na pobjedi, koju uglavnom donosi timska igra, bez pretjeranog fokusiranja na to da se bilo šta podredi pojedincu.
U poslednjim danima, ponovo je priča o Meginom sistemu postala aktuelna, obzirom da u ovogodišnjem NBA finalu, ovaj klub ima svoja 3 predstavnika, tačnije 3 igrača koji su nekada nosili ružičasti dres. Takođe, neminovno je i to da će makar jedan od njih uzeti prsten namijenjen prvaku NBA lige. Sa jedne strane, u Denver Nagetsima, prva Megina i prva NBA zvijezda, Nikola Jokić i slovenački reprezentativac Vlatko Čančar, čovjek sa manjom minutažom, ali neko ko je prije par godina osvojio titulu prvaka Evrope sa svojom reprezentacijom. Na drugoj strani, ovogodišnji ruki, jedan od najperspektivnijih mladih košarkaša Evrope, Nikola Jović, braneći boje svog Majami Hita.
Nikola Jokić ili Nikola Jović, Denver Nagetsi ili Majami Hit, uzbudljiva serija će pokazati. Jedno je sigurno, Mega će imati makar jednog NBA šampiona, kao svetionik za generacije koje dolaze.
