Nenaštimovani!

23
135

Nikad nijesam bio fan velikih očekivanja. Neko će znati kroz život da mi zalijepi da nijesam ambiciozan i da ne sanjam visoko, nego široko, ali realno je da ne može svako da stoji na vrhu brda, nema previše mjesta, Planinarenjem se ovih dana bave mnogi, možda baš jer im u životima fali visine, makar i nadmorske. Očekivanja zamute objektivnost i realnost, preskačete mnoge maglovite zone na osnovu subjektivnosti, smatranju da vam nešto pripada, bez dokaza i činjenica. Kad se desi, osjećate se dobro, napunite se samopouzdanjem, čekate naredni izazov, kad se ne desi, sva ona gomila euforije, pretopi se u talas melanholije. Obnoviti entuzijazam, teška je rabota, morate biti jako talentovani da trpite, dugo i uporno.

Novi start crnogorske fudbalske reprezentacije vezao sam za dvije meni bitne stvari. Da pobijeđujemo one koji su ispod nas na žrijebu, da imamo neki sistem i stil igre za koji vjerujemo da će nam donijeti rezultat ne samo na sledećoj, nego na svakoj utakmici kasnije. Ono srce na terenu, maksimum, sve od sebe, to ću neiskusno da uzmem zdravo za gotovo, jer mnogi od onih koji igraju za nacionalni tim su ime i prezime napravili u tom dresu. Ako pogledamo istoriju utakmica crnogorske reprezentacije, rezultate, jasno je da smo uvijek bili blizu nekog velikog uspjeha kada smo pobijeđivali one oko sebe, te pobjede sa ekipama iz susjednog šešira na žrijebu, donosile su nam samopouzdanje, pozitivnu energiju, veći broj naroda na tribinama i svakako ono najbitnije, o fudbalu se pričalo, svuda, u medijima, u kafanama, u školama, u bolnici, na ulici, fudbal je bio početna tačka za spajanje i razmišljanje, koliko god bili neuki oko fudbalske strategije, taktike, poznavanja naših i rivala, nije bilo glave koja nije željela da se isprsi mišljenjem.

Crnogorska fudbalska reprezentacija prošla je težak period od obnove nezavisnosti do danas, prepisaću velika očekivanja, dodaću, momenat lako ćemo, valjda navidani na stanje uma u kojem se Dejovi i Peđini nasljednici ređaju na traci. Nije pomoglo što smo imali Mirka koji je vanvremenska klasa, dva mladića ozbiljnog potencijala poput Simona i Jovete, zatim Burza Maradonu. Da je tenis, da je reprezentativni fudbal Dejvis kup, to bi bilo dovoljno za ono što smo očekivali. Da mi ne zamjere teniseri ili bilo koji individualni sportista, svaki kolektivni sport je kompleksniji za broj učesnika koji u jednom trenutku moraju da se pojave na terenu kao tim. Nije lako uklopiti, karakter, kvalitet, temperament, ambicije, da sve klikne, podmaže se i radi kako smo zamislili. Ne može to lako i efikasno ni u klupskom fudbalu, kada su trener i igrači zajedno, skoro svakog dana, sa velikim brojem utakmica, a ne ovako, jednom u dva mjeseca, sedam dana, dvije utakmice.

Ne dajem nikome alibi, svi novi u svijetu reprezentativnog fudbala su prolazili isto, morali su da se suoče sa svim problemima koji su takli nas, samo konstatujem da nikada nijesmo imali grupu koja je ličila na ekipu zrelu završnice velikog takmičenja. Ako uzmemo redom imena i prezimena, klubove, nivo takmičenja u kojem su igrali, pa nadogradimo kroz njihove odnose na terenu i van njega, sve što smo postigli je jako realno i u skladu sa mogućnostima. To što smo zamišljali da možemo više, to je potpuno druga strana medalje. Ono o čemu možemo da pričamo svakako je kako smo izgledali na terenu i kad smo dobijali i kada smo znali da izgubimo i tu je izvjesni Cico Kranjčar ostavio najbolji utisak. Defanzivno smo postavljeni, koristimo hrabrost i srce, gore što napravi Mirko uz par ađutanata i neki prekid da se zakuva u rivalskom kaznenom prostoru. Peković i Drinčić da ne pogriješe nikad ili rijetko, magični Mladen Božović na golu, Baša kao katalizator defanzive kojoj se ne lomi kičma i kad duva sa svih strana. Sve ostalo su bili pokušaji.

Tražili smo napadački fudbal, pa smo primili previše golova, tražili smo pas igru, pa se nijesmo sastavljali sa loptom, prolazile su godine i godine, potrošili smo mnoge, a realna situacija je da nijesmo mogli da to sebi dozvolimo. Jednostavno je, Crna Gora ne može da proizvede toliko kvaliteta u nekoliko generacija da bi se ”pojakala” sa svim tokovima modernog fudbala. Možda je bolja konstrukcija, ne umije ili ne zna, širi spisak reprezentacije daje nam uvijek ista imena, treba da se potroše stari, da bi se dopisali novi, uvozimo igrače, manjak kvaliteta u kvanitetu je vidljiv, primjetan, pogotovo kada za podršku nema sistem i stil igre koji odgovara datoj grupi.

Na Cica sam se namjerno vratio, samo iz jednog razloga, ovo što danas ima Hadžibegić najviše liči na ono što je imao Cico. Ova reprezentacija jeste jako dobro startovala u svojoj grupi Lige Nacija, ali u grupi gdje se nijesmo našli slučajno, nego zato što smo ispali iz višeg ranga i našli se među selekcijama koje su u ovom trenutku istog nivoa kao mi. Nema tu previše prostora za presabiranje, ovaj format te stavlja tamo gdje ti je mjesto i ti sad dokaži da si za bolje, jednostavno je. Upisali smo dvije pobjede, nijesmo primili gol, imali smo sreće. Cico indigo Faruk. I mislim da to ne treba da nam smeta bez obzira što smo svjesni da igra nije bila na nivou i da su nam rivali manje Kipar, mnogo više Luksemburg napravili problem. Rezultat je car, ako je rezultat najbitniji, a ovdje svakako jeste.

Činjenica je da je početak sezone, da većina fudbalera nije ni u optimalnom trenažnom, a ne takmičarskom procesu, da smo igrali bez četiri vrlo bitna igrača, da nam ta lijeva strana opet donosi mnogo problema i dilema, da moramo da tražimo alternativna rješenja, jer ova trenutno ne izgledaju dobro. Nije problem da Danska uzme loptu i poništi nas, nije problem ni da to uradi neka Češka, da smo u problemu sa Srbijom, ali bez obzira što fudbal igra svako danas, da su svi napredovali, kako je i zašto junački Luksemburg tako napredovao i bolji je i sa jasnijom idejom u igri od nas. Moramo da nađemo bolji način da sakrijemo naše mane, da do maksimuma koristimo prednosti. Ne možemo, ne smijemo da sakrijemo Marušića, koji uz Savića i Vukčevića jedini ima konstantu u ligama petice, ne možemo da uparimo Hakšabanovića koji nema defanzivu sa Raspopovićem koji ima dodatni problem kao i svi desni bekovi na lijevoj strani, a oni koji nemaju taj problem su svjetska klasa, da se razumijemo. Moramo da nađemo način da iskoristimo Islamovića koji očigledno nema problem da skoči i spusti loptu glavom oko sebe, ali često nema ni kome, kad je to radilo u prvom poluvremenu, imali smo makar one pokušaje Boljevića. Hakšabanović je pokazao klasu sa Kiprom, do sudijskog dodatka se sakrio protiv Luksemburga, ali ako treba da se čeka toliko, čekaćemo, nije penal za pobjedu malo. Osloboditi Marušića u nekoj 3-5-2 formaciji, pokušati da iskoristimo brzinu ili hitrinu kroz transformaciju po oduzetoj lopti izgleda kao potpuno legitiman zadatak za naredni period, jer ove utakmice i treba da služe da se namjestimo za nešto što dolazi.

Bodovi se pamte i pišu, ali ako nam je heroj u Luksemburgu bio golman Mijatović, onda moramo malo i da se zapitamo zašto? Iza nas je užasno težak period u kojem se prethodni selektor više bavio geopolitikom, nego fudbalom, pa je čitav taj proces njegovog odstupanja u najtežem mogućem trenutku ostavio bolne i duboke rane, ne samo zbog manjka rezultata, nego i zbog akumuliranog stresa, potrage za novim, prihvatanjem da nijesmo što smo mislili da jesmo, sve to nam je uzelo i vrijeme i emocije i živce, a strpljenje je ključ procesa, kontinuitet. Hadžibegiću iz prošlog ciklusa zamjeram samo jer je previše koristio iste riječi i fraze, ne možemo da budemo poslednji u grupi, što se na kraju desilo. Tih pet rečenica mora biti pedeset, da se nama kao laicima i polulaicima objasni, ne zbog njegovog alibija, nego zbog opšteg dobra, gdje smo, šta želimo i šta da očekujemo od njega i njegovih saradnika. Vjerujem da ni sam nije mogao da pretpostavi da imamo više problema nego je on mogao da ih vidi na terenu iz Francuske ili Sarajeva. Njegova priča počela je prije deset dana i treba da mu dati i vrijeme i prostor da nas ubijedi da je pravi za vrlo kompleksan posao, da se naštimuje ovo što sada izgleda više kao grupa koja dolazi na drugi sastanak na terenu u Luksemburgu.

23 KOMENTARA

  1. Sinoćni mec je samo pokazao koliko je u losoj formi nas tim. Neuigrani amateri rekao bih da ne znam o kome je rijec. Da ne bi onog penala, neslavno bi zavrsila.

  2. Odlican tekst slazem se sa svakom recenicom.Istina momci stvarno igraju srcem to se vidi ali na terenu uvijek djeluju kao da se nikad prije tog meca sreli nijesu.Mora vise rada da se ulozi

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име