nikola vučević
Photo: Chicago Bulls FB
Nikola Vučević najpriznatiji je crnogorski sportski proizvod u ovom trenutku. Vaterpolisti i rukometašice su donosili medalje, nastupiće na narednim Olimpijskim igrama, fudbaleri sa vremena na vrijeme dobiju svoje mjesto u elitnim klubovima, nekada Mirko, onda Jovetić i Savić, ali niko nikada, pa i u bivšim državama, koje su imale u sastavu Crnu Goru, nije imao platformu i priznanje kakvo danas ima Nikola Vučević. NBA je liga koja se najviše prati od svih na svijetu, svake treće noći si na parketu, a Vučević je sada već jednom godišnje među onih 25 koji dobiju svoju All Star zvijezdicu. Kad takav sportista promijeni klub, dabl-dabl mašina, to je za sve nas tema, od onih koji ga mnogo znaju i prate, gledaju, do onih koji ga vide samo kroz highlightse, statistike, novinske naslove.

U noći između subote i nedjelje, Nikola je debitovao za Čikago. Kao Boldrik, vjerni pratilac Crnog Guje, imao sam lukav plan, da uspavam ćerku, odspavam makar sat vremena prije nego zavibrira alarm, da bi pri čistoj svjesti i savjesti, uz prve utiske njegovog predstavljanja u novom klubu, opaske komentatora i mog doživljaja, napišem ovu kolumnu. Plan je izgledao izvodljiv kada sam u sat i 30 minuta nakon ponoći otvorio lap top, stavio slušalice.

Krenulo je kako treba, desni poluhorog, bam, lijevi poluhorog, ulazi, međutim Bulsi ne izgledaju kako treba nakon prve četvrtine, nakon prvog poluvremena, minus 25, otprilike kao razlika u temperaturi, uslijed subjektivnog osjećaja selidbe iz Diznilenda u vjetroviti grad. Isto su se osjećali i navijači Orlanda kada su shvatili da je menadžment još jednom odlučio da počisti za sobom, rasproda sve što se može i krene još jednom od nule.

U istom danu, otišao je košgeter Evan Furnije, jedan od onih koji voli loptu u rukama kada se odlučuje, Aron Gordon, jedan od onih koji je frustriran stanjem u timu odigrao daleko ispod svog potencijala u prethodne dvije sezone i jedva dočekao da pobjegne i Nikola Vučević, Mr. Lojalnost, Mr. Vjernost, sigurni dabl dabl učinak godinama unazad i jedini nosilac titule All Star igrača iz Orlanda godinama unazad.

I Furnije i Gordon su ostavili svoj pečat u timu koji je znao i za mnogo bolje i za veće zvijeze, nijesu oni ni Šek, ni Peni, ni Dvajt, nijesu ni Denis Skot, Nik Anderson, Horas Grent, nijesu blizu ni Darela Armstronga, nikako nijesu blizu Nikole Vučevića. Mjesecima unazad, bilo je jasno da Orlando sprema metlu, Ajzak i Fulc su se povrijedili, Kol Entoni, interesantan ruki takođe, Orlando se davio u kolotečini sezona koje je na svojim ramenima uglavnom držao crnogorski centar. Dolazili su i odlazili mnogi, guran je i na klupu u eksperimentu gdje su dobijali šansu i Serž Ibaka i Bizmark Bijombo.

Sve je trpio i istrpio, nikada nije uputio ružnu riječ, treneru, menadžmentu, saigračima, kao jedan od rijetkih dobrih ljudi u sportu koji fabrikuje ego iznad svega. U moru nekih koji su u stanju da urade sve da naplate svoje želje i ambicije, od novca do titula, Nikola Vučević je bio jedan od onih koji su ćutali i radili, svjesni da u gomili samoreklamerskih bilborda na NBA autoputevima, postoji i neka kozja staza koja vodi do vrha.

A na vrhu ste samo kada iz vas stanu ljudi sa kojima ste sarađivali u prethodnim godinama. A sa Nikolom jesu mnogi, pa su od dana ozvaničenja prelaska u Čikago, do momenta kada je debitovao za novi klub, pisali duga i emotivna pisma, kolumne, eseje, pokušavajući da približe šta su izgubili i šta bi ovi naredni mogli da dobiju, na parketu i pogotovo van njega.

Pisao je i Nikola, toliko nafilovano emocijama, da kada je trebalo da prepriča šta je stalo među redove, nije mogao da sakrije suze, iako već u novoj trenerci, sa drugim grbom, u najavi utakmice novog kluba. Kada su izgovorene riječi nosile novi val suza, kada je bilo jasno da ni čaša ni boca vode ne mogu da ga smire, PR Bulsa prekinuo je video konverzaciju Nikole sa medijima. Nikola to ne bi uradio.

Čikago je sudbina, jasno se to vidjelo, čim su Vučevići u porodičnoj arhivi pronašli Nikolinu predškolsku fotografiju u trenerci Bulsa. Neke stvari se jednostavno dese, koliko god sve ukazivalo na drugačije. Prije desetak godina Nikola Vučević nastupao je za podgoričku Budućnost u Jadranskoj ligi. Trenirao u hladnoj ”Morači”, truckao se u autobusima, igrao po staroj Jugi pokušavajući da upije svaki savjet trenera Radonjića i doda igri malo balkanskog šmeka.

Prije 15 godina, bio je u ”vozu smrti”, koji je iskliznuo iz šina kod Bioča i pretvorio jedan izlet sa košarkaškim prijateljima u dramu koja se ne zaboravlja. Danas ”Vuč” je legitimna zvijezda NBA lige, dovoljno veliki da uskoči, sasvim zasluženo, na vrata na kojima piše, predviđeno za zvijezde. NBA analitičari dugo nijesu imali precizan odgovor u čemu je tajna uspjeha dečka rođenog u Moržeu, u Švajcarskoj.

Neki kažu da je njegov otac imao mekšu ruku od bilo koje jugoslovenske misice, sa tom razlikom što je on rešetao mrežice evropskih velikana igrajući za Bosnu i jugoslovensku reprezentaciju, a ne dinstajući luk i boreći se za mir u svijetu. Borislav je ljubav prema košarci lako prenio na sina, ali osim talenta pobrinuo se da i vaspitanje, obrazovanje, porodične vrijednosti zauzmu visoko mjesto u spektru kvaliteta koje posjeduje Nikola. To se danas jasno ocrtava kroz svaku napisanu kolumnu, od jezera Mičigen do jezera Skadarskog ili Krupca. Njegov odnos prema familiji ide tako daleko da je nosio broj 5 na koledžu Južna Kalifornija jer mu je sestra rođena 5. septembra.

Da je rođen prije pedesetak godina, sa onim što prikazuje na NBA parketima, prije dvadeset pet sigurno bi snimao gomilu reklama. ”Bijelci ne znaju da skaču”, govorili su u tom periodu Vesli Snajps i Vudi Harelson sa filmskog platna, a Nikola bi ih u potpunosti demantovao. Iako mnogi smatraju da boja kože nije bitna za zastupljenost u medijima i popularnost ”Vuč” bi u to vrijeme sa visinom, mekom rukom, osjećajem za skok, fantastično popunjenim kolonama u svim bitnim statističkim kategorijama i svijetlijim tenom od većine centara NBA lige bio tražen kao momci i djevojke sa Interpolove liste.

Na vrijeme je shvatio da prolazi vrijeme klasičnih low post igrača, kojima je nebeska udica glavno oružje u napadu, radio je mnogo da popravi ”range”. Raspon šuta, nerijetko korišćen da se ”raširi” napad, sada postaje opasna igračka u rukama čovjeka kojem ne fali samopouzdanja. Nikola je u Orlando došao kao kusur, bio je dio transfera u kojem su razmjenjene tada veličine poput Haurda, Bajnama, Igoudale. Od trenutka kada je kročio u Orlando svojim učinkom je ”pomeo” sve, napredovao.

Odlazi kao veliki čovjek i veliki igrač, zadužen za rekorde, kao legitimni kandidat za povlačenje dresa sa njegovim prezimenom i brojem pod svodove dvorane. Kada je protiv Majamija u prvoj noći 2013. uspio da meč završi sa 20 ubačenih poena i 29 skokova, i tako nadmašio po uhvaćenim loptama poslije promašaja rivala, sebe i saigrača, čak i slavnog Šeka, koji je držao rekord Orlanda sa 28, znalo se da je samo taj svod limit.

Taj rekord svojevremeno nije mogao da obori ni četvorostruki najbolji skakač lige, šest puta učesnik All Stara, nekadašnji centarski broj 1 u NBA ligi Dvajt Hauard. Tako je momak koji je 2011. izabran kao 16. pik na NBA draftu, a privremeno igrao u ABA ligi zbog lokauta, godinu dana kasnije umalo odveo Orlando do pobjede nad NBA šampionom, iako je njegov tim igrao bez dva ključna startera, drugog strijelca ekipe Glena Dejvisa i četvrtog, pleja Džamira Nelsona, jednog od rijetkih koji se više od Vučevića zadržao u Orlandu.

Od tog momenta do danas, Nikola je gurao svojom kozjom stazom, često pod ručnom, saplitan okruženjem koje nije znalo i umjelo da uz njega napravi tim vrijedan da se zavrti bolja priča od povremenog ulaska u plej of. Dokazanu nemoć potpisali su u noći kada su sve Nikoline talente, a nije ih malo, proslijedili u Čikago za neki novi početak. U noći između subote i nedjelje, do rano ujutro, čekao sam da Nikola uradi svoje, da budem prvi koji je napisao dabl dabl Vučevića u dresu Čikaga, ali sam shvatio da bih tako samo pokazao nepoštovanje prema liku i djelu momka koji je makar svakog trećeg jutra prva informacija koju ćemo dobiti u našim životima.

Oko četiri ujutru, shvatio sam da dvostruko dvostruko nikad neće dovoljno dobro opisati njegov uticaj na mnoge živote, u Orlandu, u Crnoj Gori, od ovih dana i u Čikagu. Trojke sa lijeve strane po 45 stepeni, koš faul, tri asistencije, repertoar poteza koji su uprkos ubjedljivom porazu natjerali navijače Bulsa da se nadaju. Lavin, Vajt, Markanen, Jang, Vilijams, dobili su saigrača za sledeći nivo, Arturas Karnišovas prvu veliku ribu u svojoj mreži novog generalnog menadžera Čikaga.

Ja sam dobio lekciju, crnogorski centar je role model za sve naše mlade sportiste, nezrelo je ugurati ga u neke cifre, ma kakve one bile, pa makar i 21 poen uz 9 skokova u prvoj utakmici sa neznancima. Zato je te noći u ubjedljivoj pobjedi San Antonija, kao znak odnekud, falio jedan skok za dabl dabl Vučevića, kao dokaz da život piše romane, a da se za naslove svi mi moramo malo više potruditi.

4 KOMENTARI

  1. Dobar terejd za Nikolu,u svakom slucaju Cikago je kvalitetniji tim od Orlanda… Mozda je mogao u neku konkurentniju ekipu ali dobro…. Iz Cikaga moji,znas ti dobro koji. 😀😀👍👍

  2. Izuzetno skroman ,vrijedan,odmjeren …Zasluzio je sve sta sada dozivljava ,sta ima ,a ima cime da se ponosi ,…
    Neka sluzi kao primjer nasoj omladini da za sve uspjehe treba puno ,puno rada ,odricanja ,uz nesporni talent … Srecno Nikola !!

  3. Sta reci o ovom momku sto vec nije receno? Na najbolji moguci nacin predstavlja sebe i svoju zemlju u najjacoj ligi na svijetu. Njegovi rezultati su za veliko postovanje !

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име