Novak Đoković jeste jedan od najboljih tenisera svijeta i jako je nebitno da li je najbolji ili će možda biti najbolji ili to već jeste. Nije dobro ni pametno upoređivati ere i šampione, velike, jer svaki sport se mijenja, evoluira, napreduje, niko od onih prije 50 godina danas ne bi mogao na crtu novim generacijama, jer sve je jače, brže, više. Promijenio se koncept treninga, optimiziranja treninga, rekuperacija, relaksacija, zagrijavanje, istezanje, opuštanje, sve je drugačije. Zato, Novak i dalje treba da bude Novak, a kako će ga neko tumačiti i na koji način, više će govoriti o autoru, nego o Đokoviću.
Novaka sam prvi put gledao 2005. na US Openu, bilo je to mučenje, u pravom smislu riječi, em vruće, em sparina, em na drugoj strani Gael Monfils. Preko četiri sata da se konačno odredi pobjednik meča jedne tinejdž senzacije, kakav je bio u to vrijeme Monfils, inače godinu stariji i Đokovića, o kojem su već tada mediji pisali bajke. Od starta mi se nije svidio Novak, imao je tu neku čudnu gestikulaciju, mrmljao je u sebi, nijesam mogao da ga definišem, nije mi dao dovoljno razloga da ga zavolim.
Nekako su u tih pet setova obojica pokazali da su i dalje u formativnim godinama, da nijesu sazreli, da su tek na početku puta, sa vremena na vrijeme pokazivajući tu iskru koju nose sa sobom, taj dodir kosmičke prašine, koji izaziva različite emocije u ljudima, bilo da pobijeđuju ili gube mečeve. Monfils je izgledao kao odbojkaš, tijelo u sajlama, forhend koji razbija rivala, nosi ga sa sobom, kao da udarate u džak u teretani, sa druge strane mršavi Đoković se borio sam sa sobom, svojim demonima, sa talentom Monfilsa i koristio sve što se moglo iskoristiti da Francuza izbaci iz igre.
Naravno da su uslovi za igru bili teški, da je njihov boravak na terenu bio sve čudniji i neobičniji kako je vrijeme prolazilo, ali svaki put kada bi Đoković prebacio peškir preko čela i glave, imao sam osjećaj da sam uhvatio pogled koji govori da je sa njegovim tijelom sve u redu, a da glava zna šta radi da bi zaustavila Monfilsa.
To su oni momenti kada se vaše oko pretvori u čitača između redova, nosioca raznih teorija zavjera, kada mozak ne želi da prizna, umoran je, teško diše, bolestan, šta god. I danas dio mene tvrdi da je Đoković držao poker kečeva u rukavu i da ih je vadio po potrebi, a moj glavni osjećaj je bio, kako je ovo dijete namazano.
Četiri godine kasnije, dobio sam jedno pitanje i jedan odgovor, jedan minut sa Novakom, na vrhu upravne zgrade, nekad, SRPC Milan Gale Muškatirović, kasnije Novak Tennis Centra. Vlasnik televizije za koju sam u to vrijeme radio, osim što je otkupio prava prenosa za Serbia Open, otkupio je i moj minut sa Novakom, kojeg smo nahvatali na sto jada, jer je i tada bio zaštićeni svjedok saradnik, od strane bliskih rođaka, članova familije. Zato smo snimatelj i ja dobili prst upozorenja i više puta ponovljeno ono jedan sa vrha pasusa.
Već tada je bilo jasno da je Novak sledeći šampion u novoj eri tenisa, u plakaru je stajao veliki trofej Australian Opena. Zatekli smo ga okrenutog leđima, sa koljenima na nekom modernom trosjedu, okrenutog prema pomoćnim terenima. Neki klinci su igrali tenis, a on je u tome uživao, pritom se onako sa osmjehom nervirao što neko od klinaca nije udario lopticu kako je Novak zamislio. Izgledao je kao neko željan igre, običnih stvari, kao maštar, koji je od tih klinaca u glavi stvarao buduće šampione.
Prišao je, srdačno se javio, bio nasmijan od početka do kraja, što mi je dalo razlog da vjerujem da neće biti jedno pitanje i da neće biti jedan odgovor i jedan minut. I dok je bahati član familije bio užasnut što smo od Novaka oteli tri odgovora i tri i po minuta vremena, on je bio zaigran i razigran, valjda jer smo najmanje pričali o tenisu i turniru, koji je njegova porodica organizovala, o Rolan Garosu koji je kucao na vrata.
Nešto ranije, to ”I will survive” obišlo je svijet jer smo vidjeli nekog Đokovića na drugi način, kako napada mikrofon, kako pjeva uz strast rok zvijezde, kako skida majicu i dobija pažnju na potpuno drugi, zabavniji način, od onoga što pokazivao na terenu. Kažu pametniji, jedno je privlačiti pažnju, potpuno drugo privući pažnju. Tada je Novak lako dolazio i prolazio kroz obje varijante. Poslije ”I will survive” sve je bilo lakše, to najbolje znaju oni koji su preživjeli.
O statističkim kategorijama, broju osvojenih turnira, sedmicama na poziciji broj 1, to je najlakši način da se govori o Novaku. Sve što je napravio od tog prvog AO, do danas, dokumentovano je kroz brojeve. O Đokoviću su govorili mnogi, analizirali i pričali, pisali, bavili se njegovim navikama i rutinama, među prvima je donio do nas termin gluten, među prvima je donio do nas termin autofagija, zbog Novaka smo guglali i čitali, bavili se uzrocima i posledicama. Velike je lako svojatati, pa smo i to radili, uporno i često.
Koliko je Đoković uradio za razvoj tenisa na ovim prostorima, upitno je, ali ono što je sigurno, nije bilo kuće ni doma, gdje se nije tenis gledao svih ovih godina, sa razumijevanjem, navijali ili ne navijali za njega. Jednom sam se vraćao sa posla, rano popodne, ljeto, vrelo i sparina, svi prozori otvoreni na Starom Aerodromu, iz svake kuće, stana, čuje se glas komentatora koji prenosi Novakov meč. Ako ništa drugo, Đoković nas je natjerao da imamo finu dokolicu i zdrav hobi, sa emocijama.
Ako pogledate pet minuta tenisa protiv Monfilsa iz 2005. i bilo koji kadar protiv Nadala 2011. vidite i sami da to nije isti Đoković u teniskom smislu. Monfils je ostao atleta i zabavljač i meni najmiliji lik u tenisu danas, Novak je postao šampion, jer je i sa onih sedam godina to želio da bude ili mu je nametnuto. Ništa nije moglo da ga zaustavi na tom putu, nijedna druga strast, nijedna drugačija avantura, nijedan pogled ka nečemu drugom osim tenisa.
Sve nuspojave, od grljenja drveća, do prelaska u vegane, preko analiziranja raznih dijeta, filosofija, vjerovanja, traženja sebe, sve je to bilo isključivo za upotrebu da se na terenu, u nekom terminu, protiv bilo kog rivala, bude na pobjedničkoj strani.
Zato je on već veliki, kao što su bili mnogi kroz istoriju sporta, jer nijesu dozvoljavali da se na tom putu odrastanja i sportskog sazrijevanja ispriječi bilo kakvo, ali… Novak je postao sportska stijena, od koje su se svi odbijali, a mnogi su željeli da se na tu stijenu naslone i orube je, da nabace neku koroziju i eroziju, da je speru sa svim mogućim sredstvima, ali on je nekako našao i nalazio načine da se pod pritiskom pretvori u dijamant.
Ono što brine, pogotovo u poslednjih nekoliko godina, to je njegovo mentalno stanje. Iako je gomila trofeja ušla u taj šampionski plakar, njegovo ponašanje, pogotovo na terenu, očitava talasne dužine po kojima vidite da nešto nije u redu. Izlivi bijesa, kontrasti emocija, lomljenje reketa, svađe i psovke, razračunavanja sa publikom, sve to izgleda kao dio one namazane igre, sa početka, koja prerasta u nešto drugo.
Stanje ponosa i prkosa, onaj inat koji nas sve pomjera pretvorio se u zakrvavljene oči, bik Ferdinand više ne miriše cvijeće nego juri toreadora po koridi, od finog momka, onog što bi ga za zeta svaka kuća poželjela, transformiše se u besciljnu masu koja kao da traži izlaz iz nekog lavirinta koji je samonapravljen i samo postoji u toj glavi. Sve oko Đokovića sugeriše da je on apsolutno u redu, sve u nekom trenutku izgleda kao da apsolutno nije.
Njegovo stanje na Olimpijskim igrama je igra kontrasta kakvu moderni sport nije zabilježio. Đoković je bio jedini sportista u Tokiju koji je mogao da privuče pažnju svih, na način na koji je to radio Bolt ranije. I dao je pažnju svima, ponašajući se kao guru, motivacioni govornik, uživao u šetnjama i razgovorima, u navijanju za svoje sunarodnike, izgledao je kao ono dijete, zaigrano, razigrano, veselo i svjesno da uživa. Onda se vraćao na teren, ocrtavao patnju i bol likova iz dijela ruskih klasika.
Njegove mečeve i reakcije će bolje i kvalitetnije objašnjavati specijalizovana, stručna lica, neko ko se bolje bavi psihologijom od mene, ali taj karakterističan govor tijela, ti signali neverbalne komunikacije, taj vapaj za pomoć, jasan je ko se ikada našao u sličnoj situaciji, od muke pogledao ogledalo, kao i onima koji su se bilo kad u životu bavili problemima svojih najbližih. Neke stvari ne možete sakriti, a ako je Đoković toliko dobar glumac, šteta je što nije otišao u Holivud, a ne kod Nikole Pilića.
Đoković ne mora ništa nikome da dokazuje i pokazuje, ne mora ni sebi, uradio je što nije uradio niko ili malo ko, što je već dovoljno, a svaki sledeći korak u njegovoj karijeri biće mnogo težak. Koliko god bio umoran od tenisa, čini se da je najbolji kada je fokusiran samo na tenis, kada nema vremena za odmor, more i zabavu. Našpanovan je na težak, posvećen rad, niko ga nikad ništa u životu nije častio, niti mu učinio uslugu. Njegov svaki sledeći dan bez reketa i terena biće težak kamen na leđima kada se na teren vrati.
Đoković sada izgleda kao neko ko je svjestan da ima mnogo toga ispred sebe, ali kao da se uželio neke drugačije uloge, da zagrli djecu, da se cijelodnevno zeza i uživa, da iskoristi konačno priliku da glavu okrene od loptice i mreže. I svaki dan van tenisa i posvećen onim normalnim stvarima, roditeljskim obavezama, prijaće mu više nego ranije i nikako neće prijati njegovom tenisu.
Zato najava Đokovića da želi dug i uporan odmor, da želi oporavak i renensansu, da želi harmoniju, komoditet, jod i sunce, da želi da uživa i da se rehabilituje, zvuči jako lijepo i jako opasno za sve one koji se nadaju novim slemovima, brojevima jedan i ulogom najvećeg svih vremena. Malo ko se vratio poslije pauze bolji i posvećeniji u tim godinama, a jedina prava komparacija bi mogao biti Džordan, ali je njegov reset bio drastičan i apsolutno drugačiji.
Mnogo toga se zamjeralo Đokoviću tokom ovih godina, zamjerao je i on, prije svega, nije našao mir u tome da publika u njemu ne vidi idola poput Federera i Nadala. Nikako nije mogao da prihvati da se za njega ne navija, da ga se ne voli, kao njegove arhirivale. Nezrelo je prihvatio tu borbu sa onima koji uz plaćenu ulaznicu, imaju privilegiju da navijaju za koga oni žele, u pokušaju da neki majstori tenisa ostanu duže na sceni, odupirući se novim snagama.
To isto čeka i Novaka, kako vrijeme bude prolazilo, aplauza će biti više i biće češći, biće ovacija i uzajamnog poštovanja, koje će za razliku od ranije biti opipljivo, svako normalan poštuje šampiona, bez obzira za koga navija. Teniski svijet će tek sada dati Đokoviću ljubavi koliko i zaslužuje. Nije isto sa njim i bez njega na terenu, a to će najbolje pokazati vrijeme. Vrijeme koje će Novaku donijeti i odgovore da li i kako u blisku budućnost.
Poraz od Medvedeva nije smak svijeta, niti sublimacija pritisaka koji su se pojavili sa GOAT nagovještajima. Novak mora da se dogovori sa sobom, da li je to ili nije, to će biti ozbiljan temelj za sve što ga očekuje. Kad pređe tu prepreku, tog određenog dana, na nekom terenu, neće ga pobijediti u tom trenutku bolji teniser, kao što su bili Rus ili Zverev u Tokiju. Da je jedini način da opstane, krv, znoj i suze, jer tako je došao do svega u karijeri. Povratak na fabrička podešavanja.
Bato
Sigurno mu je mnogo tesko. U to nema sumnje. Mislim da svi koji pratimo Novaka i koji smo gledali mec protiv Medvedeva mozemo barem da naslutimo njegov trenutni osjecaj. Nadam se da ce se sto prije vratiti u normalu, zaboraviti pomenuti neslavni mec i krenuti dalje u nove pobjede