Photo: Olympics FB
Olimpijske Igre čekali smo godinu duže nego je planirano, a u Tokiju osim što gledamo takmičenje bez publike, suočavamo se sa epidemijom koja neme veze sa koronom, sportisti se bore protiv očekivanja i pritiska javnosti. Onog trenutka kada je Simone Biles loše doskočila i odustala od nastavka takmičenja, kao najveća zvijezda gimnastike i favorit broj jedan za brojne medalje, pojavile su se dvije grupe komentara, negativni većinom, pozitivni, na ivici cenzusa. U vrijeme u kojem je mržnja u trendu, bilo je očekivano da se oni najbolji među nama, kritikuju bez milosti.

Simone Biles je osvojila 31 medalju na OI i svjetskim prvenstvima u gimnastici. Bila je na vrhu, zna kako se do vrha dolazi, iako je počela na samom dnu, kada je data na usvajanje jer njena majka nije bila u mogućnosti da nekom od četvoro djece stvori preduslove za normalno djetinjstvo. Već osam godina je na velikoj sceni, sa 16 godina je osvojila prvo zlato na SP u Antverpenu, a onda je uslijedila sjajna serija uspjeha krunisana na OI u Riju gdje je osvojila četiri zlatne medalje. Tokio je trebao da bude korak dalje, više, brže, jače, a medalje iz Japana samo potvrda dominacije u ženskoj gimnastici, ne samo u ovom momentru, ili kroz njenu sportsku karijeru, nego svih vremena.

Onda je uslijedio jedan pogrešan doskok, najlošije ocjene u karijeri i nekoliko proširenih rečenica sa trenerom i koleginicama iz ekipe. Simone je klimala glavom lijevo-desno, komentatori su pokušali da pronađu grešku u njenom nastupu, a ona je na grešku naletjela mnogo ranije, sa njom se nosila i borila, dok nije osjetila da je životno ugrožena. U tom trenutku povukla se u svlačionicu, odustala od nastavka takmičenja u timskoj konkurenciji, a dva dana kasnije povukla se sa Igara.

Njena prva izjava djelovala je za većinu komentatora kao nezrelost zbog lošeg nastupa, kao odustajanje u trenutku kada je udarila u svoj prvi veliki zid, iako je Simone kao jedna od najvećih zvijezda američkog nacionalnog tima već mnogo puta bila na toj platformi, gdje se svaka njena riječ mjeri i secira. ”U ovom trenutku, moram da mislim o mom mentalnom zdravlju, imam osjećaj da nosim čitav svijet na ramenima, pritisak je nakon svakog nastupa sve veći.” Tako je žena koja je već jednom napustila gimnastiku, u 2017. da bi se posvetila životu van arene, još jednom osjetila da njena glava nije sposobna da iz tijela izvuče maksimum.

Istog trenutka, krenuli su komentari, uglavnom negativni, da je jedna od najboljih sportistkinja svijeta, slaba. Na društvenim mrežama, raznim platformama, krenula je priča da je priča o mentalnom zdravlju trend, nerealan alibi za sportiste koji nijesu spremni da se bore sa očekivanjima javnosti. Neko je jednom rekao da pritisak u sportu ne postoji, da je pritisak veći na glavi porodice koji mora svakog dana da obezbjedi hranu za članove familije, a da su sportisti često samo preplaćeni korisnici privilegija koje od njih prave mekane zvjezdice koje se raspadaju na prvom velikom testu.

Tako je žena koja je operisana više puta, zbog raznih povreda, loma kostiju, povrede ramena, kamena u bubrezima, kojoj je zvanična dijagnoza ADHD, odnosno hiperaktivnost i poremećaj pažnje, koja je testirana skoro svake godine na najvišem nivou protiv najboljih na svijetu, proglašena slabom, nejakom, nedovoljno spremnom, nezahvalnom, starom, uz hiljadu ne i po koju riječ podrške, saosjećanja, empatije. U društvu u kojem živimo, svaka hejt riječ je prihvatljivija, svaka fora bolja, ako promoviše mržnju i poništavanje nečije vrijednosti.

U narednim danima, Simone je morala da objavljuje detalje sa treninga gdje se jasno vidi da nešto nije u redu. Njeni padovi, bolne grimase, neprirodne gestikulacije, pokazivale su da je nemogućnost da se fokusira na izuzetnost u areni, na svim gimnastičkim spravama, jača od dobre volje i maksimalnog treninga.

Reakcija javnosti se okrenula na stranu ljudskosti, sapatnje, ali kako neko lijepo protumači, dok ne pokažeš krv, dok ne krene da lipti na sve strane i prikažeš sebe kao žrtvu u procesu, niko nije spreman da vjeruje da boli, spolja i iznutra. Tako je Simone, kao i Naomi Osaka na Rolan Garosu, postala druga velika žena sporta koja je skrenula pažnju da nije sve gladac, da ima i jadac dio.

I tu nije kraj, tek je počelo. Najveća zvijezda Igara, Novak Đoković je u jednom danu izgubio dva polufinala. U singlu je igrao kao dobro podmazana mašina, set i po se šalio sa Zverevom i onda se raspao. Iako je na najboljem mogućem putu da postane najbolji svih vremena, iako igra najbolju sezonu u karijeri, iako je lagano i bez problema došao na korak od zlata na Igrama, u jednom trenutku, glava je otkazala saradnju. Sve te priče kako se Novak bori protiv svih, da je mentalno jači od rivala, sve se to urušilo pred našim očima, a bilo je bolno gledati kako Đoković traži razloge poraza kroz poglede ka tribinama, uz vrisak prema svojim najbližim saradnicima.

Pritisak očekivanja, onog koji nametneš sebi kao sportista, da osvojiš sve što se osvojiti može i onog što se bilda kroz sve te silne pobjede i podrazumijevanja da si najbolji i da je ostalo samo da se pokupi to što si zaradio na svim tim treninzima i odricanjima, uvuče se pod kožu i počne da rovari sa pitanjima, a šta ako ne pobijedim danas, šta dolazi sjutra? Od najboljeg svih vremena, nedostižnog i nedodirljivog, Đoković se u jednom danu pretvorio u osjetljivog, istrošenog, umornog, nesposobnog da iz sebe izvuče ono nešto što ga gura kroz sito i rešeto sportske karijere vrijedne više dokumentarnih filmova.

Ono da um caruje, snaga klade valja, a da jedno bez drugog ne ide na putu do sportskog vrha, bila je pokazna vježba na Novakovom slučaju koji će vjerovatno uticati na njegove igre do kraja sezone. Poraz u borbi za bronzu protiv igrača koji bi mu u nekom drugom okruženju i drugim okolnostima uzeo maksimalno šest gemova, pa kasnije i odustajanje od borbe za medalju u miksu, dokaz je da posledice mentalne istrošenosti itekako utiču na percepciju stvarnosti i subjektivan osjećaj da li se nešto i koliko može fizički istrpjeti.

Iako su mnogi Đokovića uvjeravali da OI nijesu mjesto na kojem bi trebao da bude u ovom trenutku, nakon brojnih izazova u ovoj sezoni, želja da se dođe do zlata za svoju zemlju i da se uveća ogroman CV bili su jači.

Iako će prosječan ljubitelj sporta i tenisa uglavnom govoriti o tome kako je Novakova mentalna snaga možda odlučujući element u njegovoj igri, malo ko će uzeti u obzir da se i ta i takva snaga troši i da može biti preoterećenje u brojnim dokazivanjima. Put do vrha je lijep, ali život na vrhu je usamljen, stalno dokazuješ ono što si već postigao, a svaki poraz je skidanje krune sa glave, što nekima teže pada. Zato će borba za mentalno zdravlje svakog sportiste biti imperativ za one koji se bore za brži, jači, viši, ali i zdraviji sport.

Novak je sigurno najveća sportska zvijezda u ovom momentu, što su dokazale OI. Njegov boravak u selu, dokazao je koliko je cijenjen, voljen, koliko su sportisti oko njega spremni da upijaju svaku njegovu riječ i savjet. Gomila video snimaka i fotografija ostaće kao fantastične uspomene za mnoge koji su se našli na njegovim relaks šetnjama, a koje su služile da skrenu misli sa takmičenja. Kada ljubav koju je Novak primio svih ovih dana nije pomogla, onda sigurno ne bi ni bilo šta drugo, jer ne postoji jači stimulans i sredstvo za rekuperaciju od ljubavi.  

Ni Novaku ni Simone niko ne može oduzeti ono što jesu, ali su njihovi primjeri dovoljno jaki da nam dokažu da i prema najboljim treba biti suptilan u komentarima i kritikama. I najbolji među nama su ranjivi i labilni, nijesu kamen, stijena, već ljudi od krvi i mesa koji imaju svoja bolna mjesta. Nekoga zateže primicač, nekoga loža, udeblja se tetiva, nekome se poremeti tok misli i bude žrtva overthinkinga. Ne postoje dovoljno dobre riječi da bi se opisalo stanje uma u kojem ti se čini da si ništa iako si nešto veliko ili na vrhu.

Koliko god da si zaradio novca, koliko god da si popularan, sledećeg jutra moraš da se pojaviš na treningu, da se pokažeš i dokažeš da i sjutra imaš svoje mjesto na terenu ili borilištu. Svakog dana, sa druge strane te čeka neki mladi ili iskusni lav, željan da uzme ono što je danas tvoje. Ukoliko nijesi sposoban da se boriš sa svojom glavom i svojim tijelom, teško da ćeš moći da savladaš onog preko puta.

Stvaranje preduslova da se sportista uputi ka tom treningu sa osmijehom i da se sa njega vrati na isti način, jedini je pravi put do uspjeha. Kad se završi sportska karijera, pored novca i slave, a bez osmijeha, ostaje samo glava u oblacima, koja nije spremna da se suoči sa realnostima života van terena. Simone i Novak su svako na svoj način skrenuli pažnju da i na najvišim nivoima postoje problemi koji su realni i opipljivi.

Ono što brine je da se na njihovim primjerima vidi koliko smo spremni da ne prihvatimo njihov slab dan, odsustvo empatije, saosjećanja, vrijednosti koje su nas do prije neki dan razlikovale od robota. Šteta što se svima nama, makar jednog dana ne dopusti da učestvujemo na OI, da pokažemo koliko ne možemo, ne znamo i ne umijemo i ostavimo se na milost i nemilost nama samima na društvenim mrežama.

Možda bi tako brže naučili neke važne životne lekcije o poniznosti i poštovanju uspjeha i rezultata i to boljih od sebe. Ovako, kritikujemo superljude i superžene najprizemnijim epitetima i umjesto da im se zahvalimo što nas predstavljaju bolje nego što bi mi sami sebe, pokušavamo da se izigramo sa njihovim glavama i ostavljamo ih da liječe kako znaju i umiju kada ih iskoristimo za veličanje svog genetskog materijala i podneblja iz kojeg dolazimo.

2 KOMENTARI

  1. Aj hvala Bogu da smo mirni od tih Olimpiskih igara naredne 3 godine. Sad se fino moze posvetiti samo Slemovima, onome sto je stvarno i jedino bitno u tenisu. Na Gren Slemovima se postaje besmrtan, tu postajes teniska legenda!

  2. Nole je najbolji teniser svijeta koji igra pod zastavom Srbije…. Tacka …On nije supermen i ne moze da osvaja sve sto mi zamislimo….U zelji da za Srbiju osvoji i Olimpijsko zlato,a posle dva uzastopna Gran Slema, Nole je puko i to je u sportu normalno . Hvala ti Nole .

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име