Osmjeh!

4
33

Nekada davno, u nikšićkom bioskopu, ruka na kokicama, oči prema platnu, glava u mislima. Košmar za svakog građevinskog preduzimača, neman izlazi iz mora i kreće na turneju. Onako nespretan i neshvaćen, glavni junak priče, skida čatmu, ravnu kartu, briše lagano detaljni urbanistički plan, ostavlja prostor za nove parkove i igrališta. Djeca se raduju šutu, pripremaju kantice i lopatice za igru u pjesku, šahte lete kao šurikeni, taksisti mijenjaju profesiju i okreću se religiji.

Manje glavni lik, trči, stane, sakrije se iza nekog ugla, uhvati vazduh, sjeti se familije, rodnog mjesta, zelene trave i proplanka, zaboravlja na karijeru, bolje radno mjesto, uvijek je za dlaku ispred ili iza, zaustavlja vrijeme, ako vrijeme ne zaustavlja njega, dobije superslow moći usred adrenalinske groznice. Izgleda umorno, neveselo, zabrinuto, flešbekovi pomjeraju njegovo stanje uma i svijesti dok se glava suočava sa novim opcijama i nivoima.

Danas, dok gledam plejof, proleti mi često ta misao, kako je tanka linija između glavnog i odgovornog junaka i sporedne epizodne uloge, kako se transformacija iz manje glavnog lika u košarkašku Godzilu dešava upravo u trenutku kada dobitnik Oskara za sporednu ulogu uđe u reket i onda frejm po frejm, rastura postavljenu sportsku i košarkašku doktrinu, mlad si za kohabitaciju za rijetkim zvijerkama u NBA blokbasteru.

Sve što radi Luka Dončić od momenta dolaska među najbolje košarkaške majstore prkosi zakonima već viđenim i postavljenim. Nije se dešavalo da igrač iz Evrope koji je vidio i uradio sve, osvojio sve, dobije šansu da uzme loptu, pređe centar i da se postavi, ajde da vidimo šta umijete. Sve što su radili njegovi prethodnici, putari za ove nove evropske generacije, on radi bolje i ljepše. Nema nebitnih minuta, nema čekanja šanse u ćošku, nema, mlad je, naučiće.

Svaki put kada uzme loptu u ruke, on se pretvara u neman, izlazi na prostor koji je bolje popunjen od tržnog centra u vrijeme sniženja, redom obilazi namrgođene momke iz obezbjeđenja i uzima glavnu nagradu, koš. Uz faul. Osmjeh. Svaki put kada vidite Luku Dončića kako zavrti pik i krene prema reketu, budite svjesni da je došlo vrijeme koje ne možete novcem da kupite, da ovaj košarkaški Van God, Dali, pred vama, baš u tom trenutku, dokazuje da se sve može, ako imaš znanja i vještine i čeličnih živaca.

Ne volim da upoređujem ljude, ere, da uđem u tamne lavirinte izbora najboljih, ali ovo dijete je tako lijepo gledati, da nema potrebe da se dodaje epitet uz njega, da mu ne treba naj pored imena i prezimena, da njegove brojke jednostavno ne znače toliko, kao osjećaj da ste prisustvovali nečemu vanvremenskom, neponovljivom, da uvijek želite još i više, da postajete nezasiti i zavisni. Nekada su govorili, ne da gledaju Budućnost i Zvezdu, nego Deja, ne da gledaju NBA, nego Jokića, a onda nam je došao Luka.

Kad već udaram po poređenjima, Dončić mi je u nekom crossoveru junaka iz stripa i sa filma, kao da je od svih pozajmio nešto, to uklopio u svoje, pa ga usavršio i samo ako ste baš zaludni i o čemu drugo da mislite u njemu prepoznajete to nečije. Danima sam pokušavao da razotkrijem uticaje, vrtio opet Bodirogine najbolje poteze, upoređivao stepbekove, način vođenja lopte, periferne poglede i asistencije, stil šuta, ali sam shvatio da nije potrebno, da se pred našim očima odvija nešto novo, rađa se univerzalni košarkaški vojnik, koji osim blagog pogleda ima i široki osmjeh.

Osmjeh, radost, sreća, ne opis vještina, u mojoj glavi su od Medžika napravili bitnim, ne oni Džordanovi letovi, hladan pogled i meka ruka Lerija Birda, nikako LeBronova ili Šekova snaga, našim igrama fali osmjeha, a Luka ima danas najveći od svih, tamo gdje osmjeha često nema, poslije svakog koša pojavi se kao duga. Ne znam šta su Divac i ostali generalni menadžeri gledali, zašto su birali druge, vjerovatno je svako od njih imao svoje razloge, jasno mi je i zašto su ti silni analitičari pogriješili, jednostavno je. Nijesu imali vremena.

Ko god da je odvojio vremena za Dončića, lako je shvatao kakvu košarkašku moć ima to dijete u rukama, nogama, glavi. Sa minimalno, malo godina. Tesao se i brusio, laktali su, primao je udarce, dizao se, nije bježao od lopte u svojim rukama u tijesnim završnicama, koš mu se pred očima od lavora i kade pretvarao u olimpijski bazen, stvarao se meč viner, strpljivo i sa mjerom. Prelaskom preko velike vode, dobio je odriješene ruke, zaigralo se dijete.

Zato danas imamo košarkašku Godzilu koja je prešla put od manje glavnog lika do glavnog. Svaki put kada se Luka nasloni na veće i više od sebe, odbije se od njih, iskoristi ih za bolju koordinaciju, provuče se između onog koji mu otvara i onog koji da mu blokira put, svaki put kada lopta dotakne dno mreže ili se nađe u rukama saigrača u boljoj poziciji, razvucite taj osmjeh, budite srećni jer imamo legitimnog kandidata za beskonačno gomilanje seratonina u godinama koje dolaze.

Luka je jedan od vrste, jedini, kombinacija čuvara košarkaškog vremena i prostora u reketu i modernog Robin Huda koji pozajmljuje naše vrijeme od onih koji su imali više aduta u rukama i blagorodno nam daje na korišćenje taj osjećaj, tu privilegiju, da pripadamo generaciji koja ima i kada nema. Kada sat otkucava, dok se sirena ne oglasi, crveno pregori na semaforu, taj momenat dok lopta leti i ulazi, ta transformacija iz našeg, neće nas do onda krene i hoće, bolje je od bilo kojeg motivacionog govornika i psih korektora.

Košarkaški Don je stigao. Raskomotio se. Došao po svoje. Bez desne ruke, bez konsiljerea, vlada. Nema problem sa vilicom, ne mazi mačku, ne postoji samo u polumraku i sijeni. Ne razdvaja slova i teške riječi, misli, ali ima sposobnost Mojsija da razvuče reket po potrebi. Obožava velika svijetla i najveće pozornice. Volite Luku, jer Luka sigurno voli vas, oprostite mu i diskutabilni muzički ukus, manjak sluha, lošu tercu, pogrešnu intonaciju, zaljubi se i King Kong.

4 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име