Definicija “modernog visokog igrača” – nestvarna košarkaška inteligencija, pouzdan šut, sjajan osjećaj za pas i igru, solidna defanziva i liderstvo. Veliki prijatelj i omiljeni saigrač preminulog Kobe Bryanta, a to se ne postaje tek tako – već se za zaslužuje predanim i jakim radom. Pau Gasol je čovjek koji je postavio kalup, po kojem će se visoki igrači godinama i decenijama pred nama prilagođavati.
Interesantan je način na koji je nastao ljubavni trougao između njega, košarke i medicine. U novembru 1991. godine, kako i on lično priznaje, bio je u suzama kada je saznao da je njegov idol Earvin “Magic” Johnson ima HIV. Kao i većini klinaca tog vremena, Larry Bird, Magic i Jordan bili su sušta personifikacije i idoli čija su imena glasno vikana nakon svakog šuta u školskom dvorištu. Međutim, nakon što je saznao da njegov idol ima HIV, jedanaestogodišnji Pau je mislio da će uskoro morati da se oprosti od Magica.
‘Mislio sam da će Magic umreti, u to vremen HIV je bio izjednačen sa smrću. Lutao sam po školi i razmišljao samo o tome. Dane sam provodio razmišljajući kako se prenosi ta bolest, ko je sve može dobiti. Sa samo 11 godina to je imalo mnogo uticaja na mene.’
Odgovore na svoja iscrpna pitanja potražio je kod kuće, pošto dolazi iz “doktroske” porodice. Majka Marisa je i sama ljekar, a otac Agusti medicinski brat. Pitanje Paua bilo je kratko “Da li će Magic doživjeti 21. vijek?” Nisu mogli da mu garantuju. Upravo u tim trenucima inspirisan da pomogne i spasi svog idola, Gasol odlučuje šta će biti njegov životni poziv – medicija.
‘Želio sam da pronađem lijek za HIV i spasim Magica. Takođe da pronađem lijek i za druge teške bolesti.’, rekao je Gasol. ‘Kada bi me pitali šta želim da budem, rekao bih doktor. Nauke su mi uvijek dobro išle, u školi sam uživao u biologiji, hemiji, pa čak sam volio i matematiku. San mi je bio da spašavam ljudske živote, tada tačno nisam znao kako… ali to je bilo nešto o čemu sam maštao.’
Fokusirao se na svoje obrazovanje, a uporedo igrao košarku. Međutim, kako je vrijeme prolazilo Pau je naglo izrastao na kraju srednje škole, uz to bio je definitivno najtalentovaniji košarkaš u Barsinom omladinskom pogonu. Međutim, ljubav prema medicini je i dalje bila ogromna. U tom periodu, Pau se našao na raskrsnici – šta dalje, košarka ili medicina? Gasol je pun samopouzdanja rekao – oboje!
U početku je balansirao studije i sport, tako da je preko dana bio redovan student Medicinskog fakulteta u Barseloni, a noću najtelentovaniji centar kojeg Španija, a možda i čitava Evropa imaju u tom momentu. U to vrijeme nije imao svoje auto, pa su mu dani prolazili čekajući javni prevoz od roditeljske kuće do fakulteta, pa ponovo od fakulteta nazad kući, pa od kuće do treninga, pa ponovo nazad.
‘Vožnja autobusom na moju visinu nije bila laka, uvek sam morao da se saginjem. U to vrijeme nisam imao lični život, bio sam posvijećen isključivo medicini i košarci. Moji prijatelji sa fakulteta su slobodno vrijeme od učenja i studija provodili izlazeći i zabavljajući se, moj saigrači sa košarke su izlazili kad god nije bilo treninga. Ja sam samo učio i igrao košarku.’
Tokom prve godina njegov raspored bio je toliko naporan: košarkaški trening u ranim jutarnjim časovima, tri kursa medicine popodne, a zatim kasno uveči individualni treninzi. Najbezbrižnije vrijeme je provodio na utakmicama, znajući da mora nigdje da juri – na njemu je samo da se opusti i igra košarku. Inače je na fakultetu ispod pantalona uvijek nosio Barsin šorc, da ne bi gubio vrijeme koje nije imao u presvlačenju. Prva tri ispita prve godine je odradio odlično i dobija natprosječne ocjene. Izgledalo je kao da su košarka i medicina u paketu mogući…
Problemi dolaze u drugom semestu, jer počinje drugi (udarni) dio sezone, što je značilo duža timska putovanja, napornije i duže treninge. Sve je to dovelo do njegovog odsustva sa predavanja, ali i pored ogromnih teškoća uspjeva da položi većinu ispita.Nakon prve godine, samopouzdanje da će moći da nastavi studije je u njemu i dalje živjelo.
Druga godina je bila paklena. Nastavni plan je zahtjevao dodatne sate prakse u laboratoriji. Tu njegovi termini studija i košarke počinju grubo da se podudaraju. U tom periodu, on je još uvijek bio mladić koji se probija u prvom Barsinom timu i nije bio zvijeda koja može da dolazi na treninge kako mu se prohte.
Nakon prve sezone u Barseloni, tim je bio zadovoljan njegovom igrom i košarkaškom inteligencijom, ali ne i njegovom fizičkom spremom. Fizioterapeuti su Gasolu više puta skretali pažnju da će se manjak vremena u teretani odraziti na njegovu minutažu na terenu. Svaki put kada su ostali igrači nakon grupnog treninga odlazili u teretanu na rad sa tegovima i ostalim spravama, Pau je brže bolje hvatao autobus kako bi što prije stigao kući gdje ga je čekala knjiga.
Jurnjava se konačno završila, Pau je prelomio. Uz blagoslov roditelja, zatražio je sastanak sa dekanom univerziteta kojem je objasnio da će neodređenog pauzirati svoje studije. Pau je izabrao košarku i reklo bi se da nije pogriješio.
Iako je u međuvremenu, na terenu ostvario praktično sve što se može zamisliti. Dva puta NBA šampion, šest puta All Star, Rookie sezone, dva puta MVP Eurobasketa, čak 11 medalja sa reprezentacijom i još mnogo toga. Ali prva ljubav nema zaborava, tako da je i tokom svoje bogate košarkaške karijere, Pau svaki slobodan momenat koristio za čitanje medicinskih časopisa, bio gost medicinskih istraživanja i mnogih medicinskih univerziteta u SAD, a često je u pauzi između sezone bio pokrovitelj UNICEF-ovih medicinskih turneja po Africi.
Nema sumnje da sada kada je nakon 20 godina završio svoje košarkaške obaveze, Pau konačno “u miru” može da se posveti onome što je uvijek bilo njegov san – spasavanje ljudskih života!
