Šampion!

Šampion! Živimo u godini koju ćemo uvijek pamtiti, ako je preživimo. Pamtićemo je po novim pravilima, posebnim okolnostima, po transformacijama i prilagođavanjima, kompromisima, radu od kuće, ljubavima na daljinu, po vremenu koje smo dobili za sebe i koje smo morali da ga dijelimo sa nekim mimo uobičajenih obrazaca. Sigurno je da u vremenu koje će doći, teško možemo zaboraviti ono što je prošlo, ako budemo dobili priliku da ga se sjećamo.

U ovom periodu navikavali smo se da svoju dokolicu rješavamo na potpuno drugačije načine, jer smo ostali bez nekih alata koji su nam bili pristupačni svakog dana. I mi koji smo sanjali da ćemo uspješni sportisti i oni kojima to nije bio lajtmotiv, provodili smo svoje vrijeme na stadionima, u dvoranama, na terenima za rekreaciju, ispred televizora i gledali, pratili, upijali, pričali i raspravljali o onome što su sportisti radili za nas.

Neko je sport i znanje o sportu koristio da se oproba u igrama na sreću, brojao golove, kornere, žute kartone, nadao se komadu fortune koja navodno prati hrabre, neko je jednostavno navijao, nervirao se, nalazio sredstva za kontrolisanje bjesa tako što je emocije, karakter, temperament i mentalite uložio u posmatranje nekog sportskog događaja, od plemenskih igara do evropskih i svjetskih šampionata. I onda je sve stalo.

Živ se čovjek na sve navikne, je li, pa i na dugme za pauzu, na onu ”cut” opciju koja je navodno iz naših života otela po dva, tri mjeseca sporta i onda negdje udarila ”paste” i u fast forward varijanti pokušala da nadoknadi odgođeno. Ovo je bilo ljeto planirano za evropsko prvenstvo u fudbalu, Olimpijske igre, a toliko uzbudljivih stvari na mnogo polja čekalo nas je kada je tokom marta bilo jasno da ništa neće više biti isto.

Restart sporta se desio, bez ili uz ograničeni broj publike, u ligama koje mirišu na novac i privatne preduzentnike, nije se ni nastavljalo, niti se moralo, nakon dvije trećine okrečenog, neko je opet postavio grafit, ne radi do daljnjeg.

U takvim situacijama uvijek je dosta uvrijeđenih, jer su baš tada planirali da odigraju najbolje što mogu, tempirali formu, znali da je najbitnije kad dođu april, maj i jun. Tako nikada nećemo saznati šta bi bilo kad bi bilo u ABA ili Euroligi, da li je sudbina pokvarila posao Efesu ili nekom od kandidata za titulu u regionalnoj ligi, a nije da ih nije bilo.

Osim u Francuskoj nastavljene su lige petice, od najvažnijeg sporednog značaja za naše živote, u Belgiji i Holandiji su dekretom poništili ili priznali odigrano, advokati, sudovi, komisije, arbitraže imaće mnogo posla. U Crnoj Gori su prekinuti rukomet i odbojka, vaterpolo, pa košarka, neki su korigovali prvobitne odluke, neki su ostali pri njima, naravno, mnogima nije bilo svejedno. Sportisti su morali da pristanu na smanjenja nadoknada, mnogi ih nijesu ni dobili, puj, pike, ne važi, pa se gledamo, kad se stvore uslovi.

Tamo gdje je nastavljeno, završeno je ili se završava po planu. U Bundesligi je Bajern odradio posao, Liverpul nije ni morao, u Primeri su Barselona i Real dobili šansu da pokažu da ih ne dijeli samo gol razlika ili bod, u Primeiri su se Benfika i Porto igrali sa srcima navijača jer je bilo više preokreta nego u latino sapunici, dok momci iz Lisabona nijesu izvršili sportski harakiri uz dva poraza zaredom. U Crnoj Gori Budućnost je bila ubjedljiva. Niko se nije bunio što je dobio dodatnu šansu, mogućnost da ono što je započeo na terenu, završi.

Najveći dobitnik prve sportske post korona ere je Baskonija. Košarkaški klub iz Vitorije, koji vodi sa klupe crnogorski trener Duško Ivanović je u posebnim uslovima, bio bolji od ostalih. Nakon 23 kola ACB Endesa lige Baskonija je bila na osmoj poziciji na tabeli, kada je korona ušetala. Uz 12 pobjeda i 11 poraza bili su daleko u svakoj priči i razmišljanjima onih koji su pravili projekcije o šampionskoj tituli. Ekipa je imala i previše uspona i padova tokom sezone, mijenjala trenera, igrače i bilo je jasno da im je poljuljan i sistem i način razmišljanja, da nije bilo samopouzdanja i što vole da kažu treneri, falilo je karaktera, da se iskažu kada ne ide.

Odlukom lige da se odigra završni turnir pod posebnim okolnostima, sa 12 timova u dvije grupe, gdje najbolje dvije dobijaju šansu za polufinale i eventualno finale, nastavljena je sezona u španskoj košarci, a datumi 17-30. jun jasno su govorili o ritmu i tempu, spremnosti i mogućnostima budućeg šampiona. Pet utakmica u grupi, dvije u nokaut fazi, sedam mečeva sa dobrim, vrlo dobrim i odličnim rivalima za 14 dana, sa malo prava na grešku, to je od starta izgledalo kao posebno iskustvo, paklen plan spreman da izdrže samo najbolji.

Grupnu fazu Baskonija je otvorila sa dva trijumfa, zatim izgubila od Barselone. Odlučujući meč odigrali su u četvrtom kolu protiv Unikahe, kada su pobijedili sa 87-86, poslije produžetka, u poslednjoj sekundi dodatka, sa linije slobodnih bacanja, pogodio je Ahile Polonara. Baskonija i Unikaha imali su isti broj pobjeda i poraza u grupnoj fazi, 3-2, pa ih je samo razdvojio taj jedan poen.

Valensija je bila favorit u polufinalu, uz samo poraz od Reala, svakako da je tim našeg Bojana Dubljevića bio na papiru izvikaniji, ali teren je dao drugačiju sliku. Na poluvremenu je Baskonija imala i minus devet, ali je preokret najavljen u trećem periodu. Na kraju su San Emeterio i Lojd probali da izvuku Valensiju, ali nijesu uspjeli, Amerikanac je pokušao za pobjedu uz zvuk sirene iza linije za tri poena, ali novi igrač Crvene Zvezde je i promašio za konačan trijumf Baskonije od 75-73.

Sličan scenario viđen je i u finalu gdje je Barselona bila ogroman favorit. Katalonci su imali prednost, bili u boljem ritmu, obje ekipe su djelovale umorno i rastrzano, dosta griješile, što se moglo očekivati s obzirom na činjenicu da im je to bila sedma utakmica u dvije sedmice. Očekivalo se i da u tom momentu do izražaja dođe individualni kvalitet ekipe Svetislava Pešića, ali se desilo suprotno. Baskonija je ispeglala minus iz prvog dijela i u poslednjih pet minuta nijesmo gledali kvalitetnu košarku, ali jesmo izuzetno neizvjesnu završnicu.

Kada je trebalo da se razdvoji pobjednik od poraženog, izronio je jedan momak, Ahile Polonara, Italijan koji igra na poziciji četvorke, dečko koji ne izgleda kao snažno krilo, učio je da šutira iza linije za tri poena da bi nekako služio u napadu, gdje se oslanjao uglavnom na izuzetne atletske sposobnosti.

To što voli da se baca po terenu za svaku loptu, da skače na obje strane terena i ne štedi se u bilo kom trenutku bio je uvijek plus kod navijača i trenera, pogotovo kad zakuca spektakularno ako se ukaže prilika ili blokira nečiji šut. Smisla za igru mu ne fali, ali ni hrabrosti, pa kada je Baskoniji falilo poena, on je izmislio trojku koja je potpuno preokrenula stanje uma igrača na terenu. Podigao je lijevu ruku visoko, lopta se zakoprcala u mrežici, a nešto kasnije ubacio i slobodno bacanje za jedine poene na utakmici. Četiri ukupno.

Na deset sekundi prije kraja, bilo je neriješeno, 67-67, Baskonija je imala loptu sa strane, izgubila prednost u poslednjoj akciji, sve je izgledalo smušeno i bez koncepta, dok ljevoruki Italijan nije laserskim pasom pronašao Vildozu koji je umakao svom čuvaru i lagano položio loptu, postao meč viner i osvajač trofeja za MVP-a finalnog turnira. Kada je Kori Higins šutnuo preko ruke, iz ćoška, za tri i pobjedu, kada se lopta odbila od obruča, Polonara je istrčao u vrh tribina, sjeo, počeo da plače, jer je osvojio prvi i najveći trofej u svojoj karijeri, na kojem je svojim hrabrim potezima upisao i svoje ime i prezime.

Dok su ostali slavili, Polonara je napravio retrospektivu svega onoga što je uradio u karijeri, saigrači nijesu ni primjetili da je jedan od njih, a najzaslužniji ako otmemo tih poslednjih pet minuta meča od ostatka, presabira emocije i iskustva koje mu je donijela prva i nadamo se poslednja post korona sezona.

Junak dana, junak godine, jednog grada i regije, postao je igrač koji je u toku sezone u prosjeku imao svojih 13 minuta na terenu, postizao 5,3 poena po meču, uz odličnih 63% odsto, za dva, 39 % za tri, 75 % sa linije bacanja. Imao je i skoro 3 skoka po meču, a broj blokada, osvojenih lopti i asistencija nije prelazio brojku jedan u prosjeku. A ta jedna, poslednja u sezoni, odlučila je pobjednika.

Duško Ivanović je nakon meča izjavio da je vjerovao da njegova ekipa može da osvoji trofej, iako su imali gubitničku sezoni, uključujući i Euroligu, iako se nijesu plasirali ni u završnicu kup takmičenja u Španiji. Kaže da je na video konferenciji igračima rekao da ih ništa ne može spriječiti da osvoje titulu ukoliko pokažu više želje, volje, motiva od bilo kojeg rivala.

To se upravo i desilo. Uradili su to zbog sebe, zbog onih praznih polja u koloni za trofeje, za kapitena Šengeliju koji je toliko toga dao Baskoniji, koji je odlazio, ali uz mogućnost da se ne pozdravi sa visoko podignutom šakom u znak pobjede.

Tako je Duško Ivanović još jednom pokazao da se i rodiš, ali i nadograđuješ da bi postao šampion. Od Bijelog Polja, Titograda, Splita, do Vitorije, ostavljao je tragove dovoljno duboke i vrijedne da svuda ima pravo na spomenik. Treća titula sa ovim klubom samo je ostavila mogućnost da se gabariti zahvalnosti Ivanoviću od strane ovog kluba, grada i regije uvećaju. Tako je Duško od najgoreg trenera u post Obradovićevoj eri u Panatinaikosu po riječima Dijamantidisa, boldovao status legende na još jednom mjestu. Tako to rade šampioni.

Svako ko je preživio okolnosti u kojima se osvaja bilo kakva titula, zaslužuje ogromno poštovanje. Prilagoditi se situaciji koji još nije viđena u modernom sportu, vratiti timski duh i atmosferu nakon pauze u kojoj se nije moglo ni trenirati na uobičajen način, sklopiti priču od različitog stanja fizičke spreme, psihe, nakon dana i mjeseci neizvjesnosti da li će se uopšte igrati, kako i na koji način, pritom imajući u vidu i mogućnost suočavanja sa pandemijom i bolesti, sve to i još mnogo toga, priču o Baskoniji, Ivanoviću i njegovim momcima stavlja u poseban kontekst.

Iako će navijači Reala, Barselone, Valensije i ostalih koji nijesu osvojili titulu, a nadali su joj se, smatrati da nijesu dobili adekvatnu šansu i mogućnost, mora se shvatiti da je ova Baskonija titulu osvojila tamo gdje treba da se osvoji, na terenu. I koliko god dali razloga da se finalni turnir za košarkaškog prvaka u Španiji razlikovao od dogovorenog na kraju sezone, kapa dolje za šampione, jer su odvojeni od svojih porodica, od svojih dnevnih rutina, od svoje dokolice, od navijača, imali najviše koncentracije, snage i smirenosti kada je bilo najpotrebnije.

Osvajač dva Kupa Šampiona, tri tirule prvaka Jugoslavije, jednog kupa Jugoslavije, najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije, osvajač kupa Koraća, četiri puta kupa Španije, grčkog kupa, lige i kupa Francuske, tri puta osvajač lige Švajcarske, dva puta kupa iste države, upisao je i treću titulu prvaka Španije. Ivanović je mnogo toga uradio u životu, zahvaljujući radu, redu i disciplini. Sada ima prostora da opet pusti kosu i da se nasmije. Do sledećih priprema.  

6 Komentara

    Upravo tako,sve ovo lijepo rečeno!!@

    Odgovori

    Veliko iznenadjenje ali kako su igrali sasvim su zasluzeno prvaci

    Odgovori

    Divan tekst…

    Odgovori

    Veliki trener za velika dijela!!

    Odgovori

    Opravdao je dolazak iako su mnogi sumnjali! Svaka mu cast!!!

    Odgovori

    Volio bi jednog dana neki nas klub da uzme ili reprezentaciju

    Odgovori

Postavi odgovor