Radulović
Photo: Fudbalski Savez Crne Gore FB
Novi dan, nova nafaka, novi ciklus kvalifikacija, krećemo sa meni poznatim imenima, Mijo i Uroš, Miodrag Mijo Radulović i Uroš Đurđević nova su lica našeg nacionalnog fudbalskog tima, ljudi koji će pokušati da poguraju našu reprezentaciju korak naprijed u odnosu na sve ono što smo imali sa prethodnim selektorom Farukom Hadžibegićem i nakon osvojenog prvog mjesta u Ligi Nacija u grupi koja nam je donijela mnogo nervoze i mučenja, a koju smo završili maestralno protiv Kipra.

Jednom sam Branku Brnoviću rekao da je za mene najhrabriji čovjek na svijetu jer je radio na dva mjesta koja su vjerovatno najzahtjevnija u crnogorskom sportu. Biti selektor crnogorske fudbalske reprezentacije nakon Cica Kranjčara je na korak od ludosti, pogotovo za domaćeg trenera, a onda i klupa Budućnosti, pogotovo za nekoga ko je imao impresivnu igračku karijeru, više je nego mač sa dvije oštrice.

Miodrag Mijo Radulović je u grupi tih koji je vodio Budućnost, sa uspjehom, uz titulu, neobičan završetak te epizode jer nije igrao evropske utakmice, a sada je uzeo na sebe vrlo težak zadatak da se izbori sa reprezentacijom od koje se očekuje uvijek mnogo, a pitanje je koliko je to realno po zahtjevima modernog fudbala. Referenca Faruk – Cico je prejaka, ali nije baš javnost bila zadovoljna odlaskom Hadžibegića.

Sreća je često što javnost nema veze sa odlukama na vrhu, pa su čelnici saveza, na iznenađenje mnogih angažovali Radulovića, koji se mjesec dana ranije pojavljivao kao kandidat za klupu Sutjeske nakon nekoliko uspješnih i vrlo zanimljivih iskustava u Aziji, što je za nas polulaike bila realna opcija. Radulović nesporno ima iskustvo, nafilovano epizodama u funkciji pomoćnog trenera. Nikola Rakojević, Željko Petrović, Vladimir Petrović Pižon, Miodrag Grof Božović, ozbiljan temelj za nekoga koga bije glas da je izuzetno vrijedan i temeljan u svom poslu.

Ono što nam je falilo sa Farukom, identitet, da znamo šta igramo i čemu se nadamo, treba da nadogradi Mijo, koji je gledajući i upijajući sve sa strane, mogao da stekne utisak šta to nama nedostaje. Njegov dobar odnos sa medijima, novinarima, sigurno može da mu pomogne, jer je još kao trener Budućnosti bio jako zainteresovan, da čuje i da usvoji glasove koji dolaze od ljudi koji možda nijesu dovoljno stručni, ali formiraju glas javnosti.

Ono što može Radulovića da brine, to je da u glavama navijača i dežurnih kritičara, uvijek ostaje ona poslednja utakmica, a taj meč protiv Kipra odigrali smo na nivou nekih partija koje su obilježile kratku istoriju fudbalske reprezentacije. Golovi poslije prekida i pogotovo nakon tranzicije po osvojenoj lopti, to je recept koji je i ranije donosio rezultate.

Svako će se rado sjetiti kako je savladana Bugarska uz projektil Zverotića, kako je Damjanović kazni Ukrajinu, kako je Jovetić pronašao Bećiraja za velikih 0-1 protiv Danske, koji ostaje nekako upamćen kao najveći trijumf u eri selektora koji se radije ne pominje u ovom dijelu regiona. Taj bedem u defanzivi, kao onomad protiv Engleza na Vembliju, naprijed što se uradi, djeluje kao mantra koju treba ponavljati.

Veliki Dragan Adžić, sigurno najtrofejniji, a pritom i najosporovaniji trener ekipa sa ovog prostora, što je u potpunosti u skladu sa našom percepcijom uspjeha, praktično je to objasnio, mnogo rada i energije se uvijek trošilo na jačanje tog poslednjeg bedema, a u napadu se tražio taj jedan kreator, ”vanzemaljac”, koji je mogao da ubaci koš ili gol, nebitno da li pričamo o košarci, vaterpolu, rukometu.

Mi imamo u genetskom kodu, zahvaljujući istoriji, prostoru, da budemo manipulativni, ali u knjigama je pisalo rad, red, disciplina. U radu sa loptom, finta je prevara, naše je da pronađemo način da prevarimo rivala. Rezultate smo ostvarivali samo kada je bila ogromna doza discipline u igri. Manipulativnost ne možemo da svedemo u neki sistem. Teško je napraviti vrhunsku napadačku ekipu jer nam to ne dozvoljava proces selekcije. Prevedeno, mali smo, da bi imali toliko majstora.

”Ono što mi imamo, ono što krasi naš mentalitet, naših majki, baka, žena i ovih sjajnih lavica, jeste karakter. Nosile su čitavu našu istoriju, iznjedrene iz ovog kamena i ne daju na sebe. Napadom isto može da se ne da na sebe, ali se odbranom remeti taj vrhunski kvalitet protivnika samo ako se oni ne osjećaju komforno.” Žene su nam pokazale kako, najbliži odlasku na veliko takmičenje smo bili kada smo upravo tako koncipirali put do rezultata.

Zato, nakon pokušaja Brnovića da igra dominantnu pas igru, napadački fudbal, brinu riječi Radulovića da mi tako želimo da dođemo do uspjeha u ovim kvalifikacijama, jer osvojiti toliki teren rivalu, pa ga zatim po izgubljenoj lopti braniti ne može da bude lako ni Bajernu, ni crnogorskoj fudbalskoj reprezentaciji. Zato tu treba postaviti znak pitanja iznad planova ili možda samo malog trika selektora prema javnosti pred start kvalifikacija.

Vjerujem da su u savezu mnogo realniji od javnosti, da je vrijeme da se stabilizuje nacionalni tim, da je cilj da se bude bolji od Letonije i Gibraltara, da se porvamo sa realno, na papiru boljima od sebe, Norveškom, Turskom, Holandijom. Znak pitanja je kratak ugovor koji Radulović ima ispred sebe, ali nijesmo poznati po tome da dajemo apsolutno povjerenje nikome na duže staze, tako da to možda i nije neko iznenađenje.

Sa te strane Radulović će svakako imati podršku ukoliko se napravi pomak u igri, da imamo glavu i rep, jasno postavljen sistem, neku vrstu fine trenerske ruke koja je falila kod prethodnika gdje je sve izgledalo kao da je koncipirano na dobrom ili manje dobrom danu pojedinca ili pojedinaca. Na kraju je to izgledalo kao da su senatori u svlačionici preuzeli kormilo, neka ne zamjeri Faruk. Tu Radulović neće imati mnogo problema, jer je očigledno da je i svlačionica u tom smislu tražila promjenu.

Osim Radulovića, novo lice u nacionalnom timu, Uroš Đurđević, sigurno je igrač koji može da pomogne. Iako će na prvu loptu svi gurnuti u prvi plan da Đurđević igra u drugoj španskoj ligi, to je liga u kojoj imate mnogo izuzetnih klubova i mnogo izuzetnih fudbalera. Španski klupski fudbal jednostavno ima mnogo više klasnih fudbalera nego su potrebe Primere, pa su oni jačeg karaktera, uz želju da se izigraju često završavali u drugoj ligi.

Više od dvije trećine lige u ovom trenutku su timovi koji su nekada bili članovi Primere, a u prošloj i pretprošloj sezoni taj procenat je bio i veći. U takvim okolnostima, igrati za Majorku, Espanjol, Almeriju, Leganjes ili Sporting iz Hihona gdje je sada Đurđević nikako nije minus u karijeri. Sa 20 golova on je prvi strijelac lige gdje su golovi skupi, a ispred jednog Raula De Tomasa, koji je mastor kaznenog prostora ili Sadika kojeg bolje znaju navijači Partizana.

Ako se na to doda i da je Hihon postigao 33 gola, jasno je da je taj tim skoro isključivo zahvaljujući ”Đuki” u borbi za Primeru, odnosno realnije, za plej of koji bi mogao da ih dovede do prve lige. Glavni Đurđevićev kvalitet je što zna put do gola, na različite načine. Nekad je to udarac sa distance, a to nam fali, nekad je to umješnost da se na malom prostoru, iz ničega, lopta stvori u mreži. To je kvalitet koji treba poštovati.

Njegov dolazak isto tako znači da u ovom trenutku Radulović i savez ne vide da bi Đorđević, Krstović mogli da pomognu ili da se na njih ozbiljno računa, što je problem, jer su to fudbaleri koji su prošli kroz mlađe kategorije. To su stvari o kojima se vrijedi baviti u nekom drugom tekstu, jer naši najmlađi fudbaleri koji će dobiti šansu u prvom timu, ne računajući Vuljaja i Zečevića, koji su pozvani, ali vjerovatno neće dobiti priliku, za razliku od Boljevića sa 25, pa Jovovića, Kosovića, Lagatora sa 26 godina koji su prošli filter naših selektora i mlađih kategorija.

To nije problem za selektora, sada, ali jeste za savez, jer u ovom trenutku imamo rupu od četiri godine između generacije koja je izašla iz poslednjeg ciklusa i generacije koja može da pomogne, a da je, ponavljam, prošla filter našeg klupskog fudbala, naših selektora mlađih kategorija, naše lige, većinom. To isto brine, ali ne sada, ne u ovom trenutku, kada se pripremamo za novi ciklus sa kojim ovaj postojeći kadar mora/može da izgura kvalifikacije.

Problem za selektora bi mogao biti i nepozivanje Draška Božovića u kamp reprezentacije, jer rijetko će neko reći da to Draško nije zaslužio u prethodnim godinama. To su odluke sa kojima će morati da se nosi, makar dok ne zabilježi prvi trijumf, a on nije daleko, već u srijedu uveče. Ta pobjeda, skida teret sa ramena, diže glavu, otvara pluća, stvara preduslove za zakon akcije i reakcije, da se opet nadamo.

Za kraj, iako znam da će mi mnogi zamjeriti što pravim ovu paralelu, ali osim što želim uspjeh reprezentacije kao član naroda i narodnosti ovog prostora kojem bilo kakav uspjeh prija i godi, želim uspjeh Radulovićima, ocu Miju i sinu Urošu. Ovaj drugi je svojim dolaskom u redove reprezentacije sportskih novinara, golovima i titulom najboljeg strijelca donio nam i titulu najbolje ekipe jednog lijepog turnira održanog u Hrvatskoj, koji se ticao naše profesije u jugoistočnoj Evropi.

Ako golovi Đurđevića za crnogorsku reprezentaciju budu imali isti uticaj kao što su golovi mlađanog Radulovića bili bitni za selekciju sportskih novinara, onda smo na dobrom putu. Jasno je da Miju neće biti lako, ali vjerujem i da je bio svjestan toga i prije nego je prihvatio poziv Dejana Savićevića. Prva stanica, Riga, Letonija, da se zaokruži, onda idemo redom, da predstavimo sve ostale izazove i rivale na kvalifikacionom putu.

Srećno!

2 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име