Srećna Nova 2022 – da budete kao Marija Vuković!

Srećna Nova 2022, pa da u njoj budete makar kao Marija Vuković u 2021. Marija Vuković je ne samo sportska ličnost godine koja nam odlazi. Nije Mariju za ovu nagradu preporučilo deveto mjesto u finalu OI niti novi lični i nacionalni rekord u skoku u vis, koliko osobina da nas je jednog dugog, toplog ljeta, ujedinila, da smo konačno našli, svi, jednu osobu, za koju nijesmo mogli da kažemo nešto loše ili pogrešno. Takle su nas tada i njena sreća, njena radost, ali i njene suze, koje su na najbolji način dokazale da je i Marija svjesna, najbolje tek dolazi.

Još od 2009. Mariju Vuković guramo na velika vrata, da nas predstavlja u dalekom svijetu, da možemo da je svojatamo i da govorimo, ova naša, ona skače, ona preskače. Mogao sam i ja, nego me nije interesovalo. Marija nam je još od te titule vicešampionke Evrope u juniorskoj konkurenciji valjala da se isprsimo i govorimo, evo, mi smo sportska nacija, u kraljici sportova, imamo curu za primjer.

Godinu dana kasnije, Marija je u Monktonu prigrabila i titulu svjetske šampionke, krenula su tapšanja po ramenu i mjerenja procenta masti, našoj Mari mjerio se svaki gram, a niko nije razmišljao o njenoj glavi. Kriza koja je uslijedila tada, bila je posledica nemara za njeno opšte dobro, prebirali smo joj sa kim se druži, šta jede, kome se ispovjeda. Nijesmo joj našli pristojnog vodiča kroz težak i naporan, opasan bodljikavom žicom, put, od juniorke do seniorke.

Upirali smo prstom, precrtavali je, zamišljali je kao čudo od jednog dana, okretali leđa, pokušavali da je promijenimo, iz sitnih i krupnih interesa, ali realno, Marija nam više nije bila interesantna, jer nije dio svjetske elite. Nije ona sama u našem društvu, našem sportu, ali je poslednji i najbolji primjer, kako prežvaćemo, pa ispljunemo, okoristimo se, pa nastavimo dalje, bez prebrojavanja žrtava.

Marija je u svojoj sivoj zoni, godinama, uporno, preslišavala sebe, tražeći uzroke, listajući svoje grijehe, uz nadu da će se pojaviti neka iskra, koja će pokrenuti neko drugačije stanje uma. Dokolicu je skraćivala razmišljajući gdje griješi, a ne gdje je u pravu. Traženje odgovora je surov proces u kojem je lako skrenuti sa pravog puta, a uglavnom se to desi, kada u sebi vidite, onako samokritički isključivo, problem, a ne rješenje.

Upisivanjem fakulteta, onemogućavanjem lutajućih misli o preslikavanju njenih rezultata i dovođenjem u vezu sa njenim ljudskim vrijednostima u dužim vremenskim periodima, Marija je obogatila svoj život sadržajem koji je raširio već bogatu formu. Novi ljudi, nova energija, novi specifičan podstrek izgurao je do novih visina. Nije nam bilo komotno, kada je 2016. preskočila normu za OI, još smo bili i ljuti na nju, jer zakasniti 10-15 dana, to je bio ogroman udarac za naša očekivanja.

Ono što smo tada zanemarili, što nam nije bilo bitno, Mara nam je poslala znak, da se vratila. Nijesmo taj znak shvatili ozbiljno i dovoljno jako, nijesmo prihvatili taj momenat i zagrlili ga, taman kao što nijesmo zagrilili dovoljno jako ni nju, kada joj je trebalo. A Mariji zagrljaj uvijek treba, od njega se hrani i vuče energiju, ne za svaki skok, nego za svaki dan. Sjetite se da nas Marija ima svuda i taj zagrljaj ne troši, nego nosi u neki novi lijepi momenat.

Luksemburg, Švedska, prije toga Srbija, Bugarska, bile su destinacije koje Mariju nijesu odvele, kao što svi putevi vode, u Rim, nego u Atinu, u staru Grčku, koja je baš takva, kako Marija voli da kaže. Usporena, svoja, u ritmu koji joj odgovara, gdje se ima dovoljno strpljenja, ali i razumijevanja. Gdje su rad, red i disciplina poželjni, gdje je, lako ćemo, bliže nego, moramo.

U takvoj sredini, Marija i njena trenerica, polako, ali sigurno napravili su tvrđavu zidanu od dogovora, razgovora, crnogorsko-grčki pakt o napadanju visina uz napomenu da se ništa ne mora, ali da se mnogo može. Dvije divne žene, uložile su talenat i znanje, dobru volju i odricanje, gurale po centimetar mogućnosti, dok tog dana u Smederevu, kada je sa zvučnika odzvanjalo ”Jovano, Jovanke”, Marija nije odskočila do Tokija.

I dok su naši ostali sportisti ušli u Japanu u zonu očekivanja i maksimalno nas razočarali, jer mi smo željeli medalju više i od njih, Marija je ostala kao slamka za hladnu limunadu, tog dugog toplog ljeta. Možda nijesmo znali kada skače u kvalifikacijama, ali poslije ulaska u finale, suza radosnica, prebiranja po njenom genskom i genetskom materijalu, izjavama, shvatili smo da je Marija naša više nego bilo ko u datom trenutku.

Tog subotnjeg podneva, nijesam progovorio ni riječ tokom finala, ali znam da sam napisao mnogo gluposti na društvenim mrežama. Znam i da sam se gicnuo svaki put na fotelji, pokušavajući da joj pomognem da zajedno preskočimo svaki sledeći centimetar. I znam da nijesam bio sam, svi smo to radili. Zato je Marijino deveto mjesto na OI samo podsjećanje, fusnota, za sve ono što je Marija uradila za nas tih i ovih dana.

Marija Vuković nam je dokazala da možemo da budemo jedno, da razmišljamo samo o jednom i da je najbitnije ono što dolazi sledeće, da imamo mogućnosti da nekoga volimo, taman koliko imamo snage da nekoga i ne volimo, da ne napišem, mrzimo. Mariju smo voljeli i voljećemo je i dalje, jer nas je dokazno-pokaznom vježbom ubijedila da nema mnogo boljeg od nje na ovom kršu i kroz ove drače. Živjela, hiljadu godina! I vi, svi, sa njom i uz nju. Naša djeca su dobila role modela za vjekove, nije malo.

6 Komentara

    Marija da tako malo godina postigla je nesto sto mnogi mogu da sanjaju. Svaka joj cast!

    Odgovori

    Marija kraljica👍💪

    Odgovori

    Maki najbolja 👏👍

    Odgovori

    Ako budemo imali i pola uspjesnu godinu kao ona bice dobro.

    Odgovori

    mnogo dobar tekst ! 👏👏👏👏

    Odgovori

    zdravlje prije svega pa cemo za ostalo lako

    Odgovori

Postavi odgovor