Photo: Tyson Fury FB
Tajson Fjuri je i dalje svjetski šampion. I biće jedan od najpriznatijih svjetskih šampiona, ma šta se desilo do kraja njegove bokserske karijere. Čovjek koji u svom CV-u ima jednu neriješenu borbu, u ringu, mnogo izgubljenih, van ringa, čovjek koji je pobijedio Klička, u trilogiji epskih razmjera sa Vajlderom, bokserskom svijetu je vratio čast, ugled i Alijevsku lepršavost. I najljepšu životnu i sportsku priču.

“Došao sam kući i shvatio da me više ništa ne pokreće, nijesam želio da živim, probao sam da izvršim samoubistvo kroz  pijanstvo, ali se ispostavilo da mogu mnogo da popijem. Onda sam se svakodnevno drogirao, bio loš partner svojoj ženi, loš roditelj svojoj djeci. Imao sam 180 kilograma i pravio budalu od sebe.

Godinu dana sam sebe izlagao svim mogućim porocima. Bio sam ruina, emotivna, mentalna, fizička. Uradio sam sve što ste mogli da vidite u filmovima, možda to kamere nijesu snimile, ali ja znam gdje sam bio i šta sam radio, kako sam se osjećao. Želio sam da umrem, odustao sam od života.’’

To nijesu riječi nekog sa margina društvene zajednice, nego šampiona koji je imao problem da kanališe slavu i popularnost. U jednom trenutku, bilo mu je dostupno sve što se našlo pred njegovim očima. I mnogo toga više. Nespreman da vodi borbe na mnogo frontova, da bude dobar partner, roditelj, da zadovolji visoke zahtjeve, nazovimo ih prijatelja, okruženja, našao se u mračnom tunelu, bez zidova i prozora.

‘’Počeo sam da treniram sa 12 godina i u sljedećih 15 nijesam prestajao. Više sam trenirao nego što sam bilo šta drugo radio. Želio sam da postanem britanski šampion, zatim evropski, na kraju da ujedinim sve titule. I uspio sam.” Nakon toga, Tajson Luk Fjuri nije našao dovoljno dobre razloge da živi. Gurao se do limita, na najeskstremnije načine, testirajući svoje tijelo i volju da se samopovrijeđuje. U bolu je tražio spas, jer se samo tako osjećao živim.

Kod kuće ga je čekala griža savjesti, pa se nakon grešaka, kamuflirao, kajao, dok ne padne noć i glava počne da razmišlja o stvarima koje su štetile i njemu i članovima njegove porodice. Redosled, teško djetinjstvo, težak rad, upotreba talenta u ringu, pobjede, slava, popularnost, novac, sve se to poremeti ako umisliš da poslije boravka na vrhu, nema razloga da se ide dalje. Kad imaš sve, a umisliš da nemaš ništa, tanka je linija između života i smrti.

Rođen je tri mjeseca prije termina, ljekari su se borili za njegov život od početka. Imao je samo pola kila, kada je otvorio oči, rođen u porodici Irskih ”putnika”, poznatih po dobroj volji za socijalizacijom, nenaviklih da se ponašaju po uštogljenim društvenim normama. Otac, bokser, sinu je dao ime po, bokseru. Tako je vrlo rano počeo da se bori za život i bio predodređen da se bori protiv svih. Od drugova u školi, do onih sa druge strane ringa.

Rano je shvatio da će borba biti neprestana, jer u njegovom oku mijenjale su se slike o građaninu drugog reda, nepodobnom za mnoge žene iz njegovog okruženja, označenom kao drugačiji. Spas je našao u boksu, udarao je vreće, džakove, kada je dobio priliku, u ljude, starije, opasnije. Od Palčića, postao je džin, ne samo visinom, nego i kilažom, jer je zbog neuzvraćene ljubavi zagrlio frižider. Prejedanje je tek tada počelo.

Kada je počeo da izbacuje boksere iz patika, krenula je da ga prati britanska javnost, postao je magnet za žene i paparace. Branio se kako je mogao, uglavnom sočnim psovkama, koje su bile interesantne, inteligentne, pokazao je da je stvarno drugačiji. Zgodan po fizičkom izgledu, nezgodan po oblačenju, nezgodan na jeziku, imao je sve X faktore, sve preduslove da postane zvijezda. I postao je.

Nakon odlične amaterske karijere, koja je kratko trajala, 31 borba, samo 4 poraza i to redom od starijih boraca, zbog novca se preselio u profi ring. Obećao je ženi i roditeljima, da neće napustiti ovaj svijet dok ih ne namiri da mogu da uživaju i ne zavise od bilo koga, pa i od njega. Za sedam godina prešao je put od mlade nade čudnog karaktera i stila do borbe za titulu sa Vladimirom Kličko. Te noći u Dizeldorfu, jedan Britanac, sa Alijem u sebi, sa Princom, sa Džonsom u venama, plesao je i plesao i dobio titulu kralja maturske večeri. Ništa nema ljepše od pobjede u gostima na poene. Pitajte Usika, uostalom.

Da bi se to uradilo u svijetu boksa, morate da budete duplo bolji. Sudiji domaćin obezbjedi hotel, mini bar, izlete, poklone za gospođu i djecu, poene u gostima, sve što možete da zamislite, nekad i dobijete kao bokserski sudija, kažu, ovi bolje upućeni, a ja im vjerujem. Taj meč sa Kličkom najviše je čekala njegova žena, jer joj je obećao da je to kraj njegove bokserske karijere, da će da napiše memoare i postane dosadni otac svojoj djeci. Bio je na vrhu brda: WBA, IBF, WBO, IBO šampion.

U tom procjepu, gdje je svijet dobio šampiona kojeg je dugo čekao, jer realno braća Kličko su obesmislila boks svojim pobjedama istim, dosadnim stilom, Fjuri se nije snašao. Kroz njegovu krv je tekao alkohol, plovila droga, niske strasti i magnovenje. Mladi sportski penzioner nije našao svoj folder. Počeo je da bulazni pred medijima u bestežinskim stanjima, vrijeđa ljude. Ostao je na naslovnim strana, ali iz pogrešnih razloga. Znao je da može bolje, ali mračna strana je uvijek nalazila način da uđe pod kožu.

Sve dok Fjuri, razočaran svojim obrisima u ogledalu, nije stavio kapuljaču na glavu i počeo da trči uz brdo. Trčao, šetao, puzio. Svjestan da može mnogo više, da daje ono najgore od sebe svijetu i širi mržnju, umjesto ljubavi, na čemu je odrastao. Njegov DNK je jednostavno drugačiji, nema maski, iskren je i ogoljen, ne igra igrice, ne bira riječi, pjeva kad mu se pjeva, viče kad mu se viče, raznosi mudrostima kada ima dovoljno fokusa da ih izbaci iz sebe.

Teretana, džak, sparing, svakog dana malo, pa onda još više, recept je koji se Fjuri vratio u ring, u život. Dokolicu je rješavao umaranjem, a ne pretjerivanjem. Počeo je da spava mirno i bez crnih misli i griže savjesti. Obećao je sebi i drugima da će svoja oruđa i oružja, a nije ih malo, koristiti samo u prave svrhe. Postao je junak onog sloja ljudi koji su imali problem da se uhvate u borbu sa svojim, problemima. Odjednom je postao lider jednog pokreta kojem je trebao lider.

Trilogija sa Vajlderom zapečatila je njegovu ulogu u našim životima, njegovo mjesto u svijetu boksa. Taj prvi meč, kada je zabluranog vida uspio da se podigne poslije bombe Amerikanca i da ga na kraju prebije, lekcija je koju nam je ostavio, da gledamo i da se divimo. To što su tamo neke sudije taj meč vidjele kao neriješen ishod, ostaje kao dokaz da nekad pravda zaluta tamnim hodnicima, ali da ljudi iz stomaka znaju ko je bolji i ko je pravi.

Uostalom, taj drugi meč je dokazao ko je ko u svijetu boksa, koga je to najljepše i gledati i slušati, iako njegovo tijelo govori drugačije. Fotografije Tajsona Fjurija neće vam otkriti da je on vjerovatno najveći bokserski šampion svih vremena. To će vam otkriti njegovi rivali, to će vam saopštiti treneri momaka koji su mu izašli na crtu. Protiv Fjurija nema dovoljno dobre taktike, jer on uvijek može da nađe rupu u vašem sistemu. Duge ruke, fenomenalna percepcija poteza rivala, eskivaže, direkt u bradu kad se najmanje nadate, kroše da vam razveže patike.

Pobjeda u trećem meču protiv Vajldera, kao da je napisana rukom nekoga ko voli da se bavi dramom. Opet na ivici nokauta, opet ustajanje sa znojavog ringa. Opet pogled prema sudiji i rivalu, opet spašavanje života, svog, ali i onih koji u Fjuriju vide sebe. Iza Tajsonovih mečeva uvijek ostaje onaj lijepi osjećaj da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima. A pobjeda na dan mentalnog zdravlja, pobjeda je za sve one koji se bore protiv sebe, poslije svakog ogledala.

Nije samo boks sa Fjurijem dobio mnogo, dobili smo svi. Pogotovo mi koji nijesmo voljeli sebe i nijesmo znali kako sa tim da se nosimo. U Fjuriju smo dobili podsticaj da ima nade čak i ako se oliže dno, sa glavom i rukama i nogama u živom blatu. Iza Fjurija ostaje priča da je neko uspio da ode, da je uspio da se vrati, da je ono napušteno, opet uzeo pod svoje.

Iza Fjurija ostaje priča o ljubavi koja spašava ovaj svijet. Ljubavi prema životu i prvom do sebe. Ljubavi prema zagrljaju i poštovanju. Ljubavi prema sočnoj psovki koja je ništa drugo, nego pravo ispoljavanje emocija. Ljubavi prema iskrenosti i ogoljenosti, ljubavi prema istini koja će vas spasiti, iako će vas prvo iznervirati. Priča o Fjuriju je idealna za holivudski blokbaster, ali je problem naći pravog glumca. Ljubav nikad ne može da se odglumi.

P.S. Gospođa u crvenom je životni partner Tajsona Fjurija, majka šestoro djece. To što se klip završava uz AC/DC ”Thunderstruck” ima simbolike. U originalu, pjesma se završava sa, it's allright, we are doing fine, prevedeno, sve je u redu, sve ide kako treba…

3 KOMENTARI

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име