Sada već davne 2006. godine na Mundijalu u Njemačkoj se desilo nekoliko momenata za pamćenje. Debitovalo je more mladih nada, a najmlađa među njima Teo Volkot. Naravno da nije istorijski značajniji od debitanta Lea Mesija, ali Teo je tada oborio rekord Gordog Albiona kao najmlađi debitant u istoriji prvenstava (freško navršenih 17 godina). Predviđala se, kao što to obično biva, karijera za pamćenje. To je bilo ujedno i poslednje prvenstvo svijeta za reprezentaciju bivše zajednice Srbije i Crne Gore, Zidan je okončao karijeru udarcem glavom u grudi Marka Materacija, Fabio Groso je prvo u polufinalu ispratio domaćine turnira Njemce, a onda u penal seriji u finalu i Francuze.
17 godina kasnije, u svojoj 34. godini, Teo Volkot je objavio da završava svoju igračku karijeru. Prerano čini se, za mladića koji i dalje ima izraz lica dječaka i još uvijek mekan, hitar korak. Kada se podvuče crta, solidna karijera, ali daleko od najavljivanog. Kao što sam naslov teksta kaže, munja bez elektriciteta. Potencijal koji je postojao nije valorizovan ni blizu svog maksimuma. Krive su povrede, kažu analitičari, ali čini se da Teo nikada nije imao tu mentalnu oštrinu i odlučnost da postane najveći ili jedan od njih.
Nego, krenimo redom. Njegova seniorska karijera je počela veoma rano, sa 16 godina u redovima Sautemptona, koji je u tom periodu igrao u Čempionšipu. Solidna sezona, sa 5 postignutih golova na 23 odigrane utakmice. Takve performanse tog tinejdžera je prije svih pratio i vidio Arsen Venger koji je bio poznat po sjajnom skautingu i transferima adolescenata, skoro pa bez greške. Arsenal je tog ljeta 2006. godine postao jači za najveću nadu engleskog fudbala. Bilo bi lijepo da i u današnjem vremenu, postoje klubovi i treneri kakvi su tada bili Arsen Venger i Arsenal, koji su po pravilu oblikovali mlade talente i stvarali od njih klasne igrače.
Ovo je važan momenat za analizu, ne samo u karijeri Tea Volkota, već i u životima svih sportista kojima se kao vrlo mladima okači to breme posebnosti, koje sa sobom donese prevelika očekivanja. Ispunjenje tih očekivanja često postane najvažnija misija, pa se zaboravi na razvoj, rast, igru, sreću i sve ono što je esencija fudbala.
Teo Volkot je trebalo da bude novi Tijeri Anri. Čak je u jednom periodu svog boravka u Arsenalu nosio broj 14, broj kome je čuveni Titi dao besmrtnost. Statistika koja je neumoljiva u ovakvim slučajevima kaže da je Volkot za 12 sezona, koliko je proveo na Hajberiju i Emirejtsu, odigrao 397 i postigao 108 golova. Ne može se reći da je statistika mršava, ali je svakako mogla biti i ubjedljivija obzirom da je igrao na pozicijama desnog krila, ali i centarfora.
Kada je već postalo jasno da Teo nema kapacitet lidera koji stvara promjene u timu, vuče ekipu i donosi trofeje, uslijedio je transfer u Everton. U gradu Bitlsa je proveo 4 sezone, odigrao 85 utakmica i postigao 11 pogodaka. Već to nije bio taj igrač, bio je manje ubojit i produktivan i brzo je postalo jasno da Arsenal nije pogriješio što se relativno lako odrekao legende kluba. 2020. godine prelazi u Sautempton koji postaje njegova poslednja igračka stanica. Statistika na kraju te trogodišnje epizode glasi 59 utakmica i 5 golova. Dakle, na mjestu gdje je sve počelo se i završilo. 5 golova u sezoni na početku karijere i 5 golova u tri poslednje sezone u crveno bijelom dresu Sautemptona. Valjda i taj podatak dovoljno govori u prilog tezi da se Teu nije igrao fudbal kao ranije.
Za Gordi Albion je igrao od 2006. do 2016. pri čemu je upisao 47 nastupa i 8 golova. Najveća specifičnost Teove karijere je u tome što za svo ovo vrijeme nije osvojio niti jedan veći trofej, niti na klupskom niti na reprezentativnom nivou. Sve što je uspio osvojiti vrijedno pažnje jeste nekoliko trofeja u FA kupu i Komjuniti Šildu, a na reprezentativnom nivou je Engleska bila jako daleko u tom periodu od bilo kakve titule.
Ovih dana je zvanično počela penzija Tea Volkota. Svima koji su simpatisali ovog brzonogog fudbalera ostaje žal zbog toga što nije dao više, ali ujedno i nada da će u nekoj drugoj ulozi vratiti dio duga koji duguje sebi i fudbalu. Ostatku fudbalskog svijeta lekcija, ko hoće da vidi, da su prerana i prevelika očekivanja nešto što zna usporiti, a ne ubrazti razvoj jednog sportiste.
Možda je trebao još malo igrati.Rano je za penziju.