Terza!

8
416
Bilo je ljeto, jul mjesec, na nagovor prijatelja iz Sutjeske otišao sam sa snimateljem da ispratim finale srednje regije za pionire, najveći crnogorski derbi, da oprostite i jedini, između Budućnosti i Sutjeske. Nekoliko godina ranije, već sam zabasao u visoku travu praćenja mlađih kategorija kroz Fair Play serijal i to mi je u tom trenutku bio odmor za oči poslije turobnih seniorskih utakmica gdje se išlo sa ciglom u stomaku, jesu li se nešto dogovorili i treba li kome što, a to nije dobar osjećaj, vjerujte na riječ.

Očekivanja su bila velika, već sam tu dolazio, pratio generaciju ’98, prije toga stidljivo pokušavao da izoštrim oko za momenat, ovaj bi mogao, ovaj i ne bi, upijao što mi se govori, upoznavao se sa roditeljima i klincima i tražio motive zašto bi odvojio od generacije, kako kažu Amerikanci, jedan uvijek zna da igra, razumije igru bolje od ostalih, a jedan je uvijek ispred jer to dođe samo od sebe zahvaljujući fizičkim predispozicijama. Inače su utakmice mlađih kategorija poseban gušt, kad čujete svaku riječ aktera, od sudija, igrača, trenera, roditelja, dođete, pretvorite se u sunđer, saznate sve i svašta.

Na terenu igrači generacije ’99 i mlađi, plavo bijeli i bijeli, nekima se sastavljaju štucne i šorc, neki jasno i vidljivo izrasli prije vremena, što će kasnije morati da nadoknade kroz vježbe za koordinaciju, nekima stoji dres, nekima i ne, svi puni želje da pokažu šta znaju i umiju pred respektabilnim brojem gledalaca za ljeto broj 2014 i važnost utakmice. Ono što se sjećam i danas, to je zapisnik, napisan hemijskom olovkom, farmaceutskim stilom, iako je tog dana bilo pakleno, prvi znoj me oblio kada sam morao da pročitam ta imena i prezimena, a da nekome se ne zamjerim u startu.

Budućnost – Danilo Nikčević, Andrej Markišić, Martin Prenkočević, Kujtim Dinoša, Filip Kunčer, Nikola Kumburović, Luka Milanović, Matija Stijepović, Vuk Milačić, Vasilije Terzić, Ognjen Stijepović, Marko Đurković, Pavle Savković, Bogdan Potpara, Petar Vukčević, Dušan Bakić, Lazar Ivanović, Nikola Rašović, Blažo Sekulić, Milić Gomilanović – Janko Miročević i Dejan Jelenić.

Sutjeska – Darko Mićanović, Lazar Ćosović, Zoran Radović, Ivan Tomašević, Aleksandar Kontić, Radule Krulanović, Radovan Bećirović, Vladan Bubanja, Stefan Savićević, Aleksa Marušić, Novica Eraković, Bogić Bulatović, Marko Nikčević, Milan Đikanović, Filip Joković, Živko Nikčević, Milan Čelebić, Petar Vujičić – Slaviša Mirković.

Tada sam prvi put na centru, sa kapitenskom trakom vidio Vasilija Terzića, za glavu je bio manji od kolege iz Sutjeske, sudije Žegarca i pomoćnika Kopitovića, ali kako je krenuo meč, tako sam ja zaboravio da razmišljam o njegovoj visini i uživao u tome kako je Vanja preuzeo kontrolu nad utakmicom kao veliki majstori tog vremena, a prvo mi padaju na glavu dva Španca u dresu nekog katalonskog kluba. Sve što je dohvatio Terzić nogom na toj utakmici bilo je toliko daleko ispred vremena, da sam ja samo uživao i u sebi govorio, ima nade, ovdje će uvijek da se rodi neko toliko fudbalski veliki, da nikada nećemo morati da brinemo da li vrijedi otići na utakmicu.

Jasno je bilo da je štoper Kumburović ispred generacije, kako je on samo lako iznosio loptu do polovine rivala, igrao pas kao da je godinama to radio na mnogo višem nivou, jasno se vidjelo da je Ogi Stijepović spreman da napravi razliku ako mu ostavite metar prostora, sa tim svojim dugim šestar nogama i lijevom koja cijepa kada se dohvati lopte, da je njegov prezimenjak Matija jak i brz, da Bakić ima fudbalski bezobrazluk, hitrinu i egzekuciju, da je Kunčer fudbalski pismen, da je Dinoša spreman da ostavi i krv i znoj i suze tu gdje padne lopta, da Prenkočeviću malo ko može nešto jedan na jedan, da je Milačić lažna devetka a la Firmino.

Bilo je i tada jasno da će snaga i visina Bubanje da donese višak u ekipama gdje igra, da Marušiću ne treba mnogo da pokaže eleganciju i pokret, da Eraković zna fudbala da igra, ali da mu treba da očvrsne, da su Krulanović i Bećirović vihor, sve se to lako vidi, ne moram to da budem ja, sve to nekako samo dođe kako se talože minuti, pa shvatite njihove navike, kvalitete, mane, sve se to nekako slaže po folderima samo, jer kad se nečim bavite, a ja volim da se bavim ljudima, onda se brzo odvoji nešto što vam prija i nešto što neće nikada.

Svi su oni bili dovoljno nevješti za svoj uzrast, ali su isto tako jako podsjećali na neke koji su nam stalno bili pred očima jer volimo da gledamo i da pričamo o fudbalu. Već u petom minutu je bilo jasno da za Vasilija treba platiti kartu gdje god da igrao, duga lopta na desni bok, pa se spusti svaki put da otme loptu od štopera, da im pomogne u kreiranju, pa promjeni ritam i stranu, napravi varku tijelom, kad god je Terzić bio sa loptom u nogama, jednostavno, navikne vas da ćete nešto lijepo i kvalitetno da vidite. Bila je to prilično ravnopravna utakmica dok Terzić nije uzeo loptu, odigrao dupli pas, ušao u kazni prostor, iznudio penal i pogodio sa bijele tačke. Izgledalo je kao je u nekom svom filmu, dok su drugi usporeni, makar za korak.

Od tog trenutka, ja sam bio spreman da uvijek i pred svima govorim, ima jedan mali Terzić, biće čudo, već je. Moj privatni i poslovni život često me vodio ka Starom Aerodromu, blizu je željeznička, pređeš preko šina, zaglaviš na trening kampu Budućnosti ili tada Mladosti, sada Titograda, gledaš djecu kako treniraju, kako rastu i transformišu se. Što sam više znao to dijete, više sam bio svjestan da će imati ozbiljnih problema da se izbori među onima koji skreću pažnju na drugi način, koji su izvikaniji. Vanja je ostao isti, stidljiv, na terenu i van njega, miran, čekao svoju šansu, koja nikada nije došla.

Prolazile su godine, uvijek je bio u grupi onih koji bi mogli da budu nešto, regularan član reprezentativnih selekcija u svim mlađim kategorijama, ali uvijek sa predznakom ali, kao omiljena meta, fali mu, prije nego izgovore, ima to i to, uvijek su bili spremniji da ga limitiraju i stave u kutiju, sakriju, nego da ga poture pred nos svima, da ga izlože i da mu daju šansu. Nije šansa kada ste tu, blizu, pa pola sata, pa čekate da se neko povrijedi, da se dese kartoni, šansa izgleda drugačije. Šansa je kad vas neko pogleda u oči i kaže, sine, imaš deset utakmica, svi ćemo da trpimo, ali poslije deset utakmica ćemo da znamo da li sad možeš ili ne možeš. Često nijesu znali da trpe, da ne pominjem imena.

Terza je i dalje u Budućnosti, član je mlade reprezentacije, često treneri nijesu znali šta sa njim i kako, da li zadnji vezni, da li centralni vezni, da li tamo gdje je najopasniji, kad uzme tu desetku na terenu, na trideset metara od gola, zavuče pas iza leđa ili kroz uši odbrani ili promijeni stranu. I dalje mu bubnja u ušima svaki put kada odigra sa loptom, jer je svjestan da ga svaka nova greška vodi dalje i daleko od terena. Nije to šansa, niti može da bude. Iza neke djece treba stati, sa obje ruke i noge, postaviti temelj i pustiti im mašti na volju. Terza je takav.

Vanja je prošao u fudbalskoj karijeri već mnogo, vrlo dobro zna kakav je pritisak kada treba ili ne treba potpisivati stipendijski ugovor sa klubom, kako je to kad te razvlače oko troškova za prevoz, kako je to kad ti obećaju u ponedjeljak da u subotu igraš, ali se ipak nešto desi dva sata pred početak utakmice, pa te nema u startnih 11. Zna kako je kad ispred sebe imaš fudbalske gromade, pa si svjestan da ne možeš nikoga da ubijediš da možeš da ih pomjeriš. Momke kao što je Terza trošimo, kao što smo potrošili i neke ranije koje sam gledao, od one gdje su bili Luka i Baka, preko one Cmiljanića i Lončara, pa Banovića, Markovića, Burza ili Gligorovića.

Uvijek se našao neko da kaže da ne mogu, da im nešto fali, da to nije to, kilogrami, centrimetri, frizura, minuti u prvom timu. Našu djecu nikako da sačuvamo i očuvamo, kao da ih tjeramo da odu, da se ne bave time što rade najbolje, što bi moglo da im omogući egzistenciju, da budu uspješni i srećni, makar dok se bave time što su izabrali za profesiju. Stalno im je iznad glava znak pitanja, šta ako sjutra, šta ako ne danas, da li ima smisla ako neko u njih ne vjeruje kako bi trebalo u svakog vjerovati. Proces selekcije je bolan, iznad svih nas je mač, svi mi koji se bavim poslom koji se vidi i može se kritikovati, moramo biti spremni da postoji i bolji i brži, ali neku djecu ili pogrešno savjetujemo ili im ne dozvoljavamo da porastu i odu.

Sa Vanjom i njegovim roditeljima sam često pričao, ne bi bilo tačno reći da sam pomogao ili odmogao, možda sam samo u jednom trenutku stekao pravo da im slobodno iskažem svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo. Iz te razmjene podataka i informacija shvatio sam koliko je teško mladom čovjeku da ovdje izgura što ima, koliko mu nije lako da zapuši usta onima koji znaju bolje, a većinom određuju i njegovu sudbinu kroz ono famozno ukazivanje šanse. Koliko malo treba da se sve godinama odrađeno odbaci i okrene na neku potpuno drugu stranu, da se zapne sa nekog novog starta, za neki novi cilj.

Ako pogledamo generacije Budućnosti koje se prošle ispred mene, od neke ’96 ili ’97, niko od tih momaka nije sada u prvom timu, osim Đuričkovića koji se još jednom vratio u prethodnom prelaznom roku. Niko od generacije ’98 nije u prvom timu, a većina tih kadeta koji su imali 33-0-0 sa Vojom Pejovićem nije ni dobila šansu. Ako pogledamo ’99 Budućnosti, Ogi je u Italiji, Bakić u Bjelorusiji, Kumburović u Iskri, Prenkočević u Dečiću, Dinoša i Matija Stijepović u Jezeru, kojem je Vuk Milačić donio prolaz do Prve lige plej of golom protiv Koma, Savković u Petrovcu. Nekoliko ih je u drugoj ligi, za neke nijesam siguran ni da li igraju fudbal više, Kunčer nije mogao protiv gena, nakon epizode u Srbiji, okrenuo se automobilizmu.

U Nikšiću, Bubanja, Marušić, Eraković dobijaju šansu u prvom timu, Bećirović i Krulanović su u drugoj ligi, kao i golman Mićanović. Postavlja se pitanje, jesu li bili dobro trenirani, da li su sami dovoljno skrenuli pažnju, kako je moguće da su skoro svi oni bili reprezentativci, a onda se jednog dana ispostavilo da nemaju tu sirovinu koju bi neko rado brusio i njome se bavio. Da li godinama naši klubovi ispuštaju neku djecu kroz svoje ruke, a onda ih proslijeđuju dalje, jer nijesu napunili oko nekom treneru ili sportskom direktoru koji traže jednostavnije, sigurnije varijante u liku rutinera stranaca? Možda su roditelji, možda agenti, ali o tome treba da se priča, da se obrazuju, edukuju, svi oni koji su u procesu, od sportista do njihovih pratnji, ma koju funkciju imali, do momenata kada se klubovi bave njihovim sudbinama na osnovu paušalnih procjena, može, ne može.

Ovo nije samo znak pitanja iznad ljudi koji su se bavili Vanjinom sudbinom, možda on stvarno ne može da igra na crnogorskom prvoligaškom nivou i ja o fudbalu nemam pojma. Ovo je pokušaj da se skrene pažnja da neku djecu ubjedimo da znaju i mogu, a onda im napravimo i previše fudbalskih biznis barijera koji ih sprečavaju da spoje posao i zadovoljstvo. Klinci počinju da treniraju sa 7 godina, na tom putu do seniora, ogadi im se i lopta i zeleni teren, spletke i kombinacije, razočaraju se, sa njima se ne priča, ne razgovara, ne slušaju se. Ovdje još uvijek fali ambijent koji će ”napraviti” igrača, zato sve ono trenutno najbolje crnogorsko fudbalsko, poput Stefana i Stevana, ranije Mirka, našlo je sebi put jer nijesu čekali punoljetstvo na ovim prostorima. Tu je kvaka, zašto, zbog čega i koga, da li su samo oni pravi od hiljada klinaca koji pikaju loptu ili smo još neke prave sakrili ili skrenuli sa puta?

Terza nije zaboravio da igra lopte za ovih šest godina, sad je i kompletniji i bolji i čvršći, namazaniji, ćutljiv i miran i čeka. Protiv Astane u Kazahstanu, postigao je gol koji je Budućnosti donio prolaz dalje. Sve ono što nije radio u toku karijere, jer mu je neko rekao, nemoj, ostani, čekaj, to nije tvoje, protiv Astane jeste, ušao je u kazneni, došao na peterac i zabio tu loptu u gol. Tog dana nijesam gledao Terzu kako postiže gol, ali se na telefonu ukazala notifikacija. Za mene dovoljno da shvatim da sam Terzi na vrijeme dao šansu, a da je on odavno zaslužio. Pristaću da ne gledam utakmicu protiv Sarajeva, po cijenu notifikacije. Valjda, tada, komentator, odradi svoj posao kako treba i prizna da je moguće i da Terzić može da postigne taj gol.

8 KOMENTARI

  1. Koliko dobar tekst , pročitao sam od riječi do riječi , surova istina , izgleda da nema šanse za fudbalere iz naše lige ukoliko ne pređu u neke inostrane klubove prije punoljetstva

  2. Saglasan sa svim , izgeda mi nemamo kadrove da kvalitetno rade na edukaciji , selekciji i afirmaciji i fudbalera i onih koji rade sa njima

  3. U potpunisto se slazem sa svim ,iz dana u dan i vidimo sve vise mladih igraca koji kao i Terzic imaju ogroman potencijal ali nazalost kod nas to niko ne cijeni

  4. Sa li znate koliko je ovakvih talenata propalo? Ja ih znam bar 10, licno. Sad o njima samo kruze price “znas li kakav je fudbaler bio?”; “nije bilo brzeg na terenu od njega”; “kakve je akrobacije sa loptom taj radio,kad krene put gola, niko ga zaustaviti nije mogao” ; “on je sa pola terena uvijek mogao dati gol, kakav je udarac imao…”
    I jos mnogo ovakvih prica… Ti nekadašnji talenti imaju samo ove price, nista drugo.Tako ce i biti dok god se neko ne zauzme za nasu djecu. A iznjedrimo svake godine bar 2 vrsna fudbalera.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име