VAR – crtanje linija ili nerazumijevanje tumačenja pravila!

3
113
Uporno sa ovog mjesta pišem, a vi čitate, sport i fudbal mnogo su se promijenili u prethodnih 20 godina. Ljudi su brži, jači, snažniji, svaka igra sa ljudima, kompleksnija. Možda se pravila ne mijenjaju često, ali promjene tumačenja pravila su pod lupom, izmjenjiva, neke stvari ne znamo, neke nam se ne govore, neke ne možemo da prihvatimo, kao što ne prihvatamo da su naše bebe, sada djeca, odrasli. Čovjek ne voli izlazak iz komforne zone i svaku novinu prima teško i tvrdo. Zato i VAR, taj tehnološki monstrum koji ubija emociju fudbala, a koji zavisi isključivo od čovjeka je tretiran kao osmi putnik, neželjen i neshvaćen.

Sve igre su se mnogo ubrzale, svaka radnja se mnogo puta ponavlja, vježba do perfekcije, teži se savršenosti u igri koja zavisi uglavnom od toga ko napravi manje grešaka.

Stvaraju se simetrične atlete, pokušavaju se napraviti univerzalni vojnici sa mnogo oružja u rukama i nogama, sa skenerom u glavi, fizički i psihološki jaki da izdrže 90 i kusur minuta, dva puta nedjeljno, na najvišem nivou, makar 10 mjeseci u godini. Svaki momenat je bitan, svaka faza igre ključna, da bi opstali na vrhu, nema prostora za prazan hod, slobodan dan, crvena pića na fotkama sa društvenih mreža.

Mjeri se svaki cent, svaki gram, pritisak, puls, masnoća je zabranjena riječ. Morate da bude fit i spremni, da bilo kad, bilo gdje, na bilo kom nivou, na svakom treningu, utakmici, na svakom pojavljivanju u javnosti date maksimum i da se tog nivoa držite dok ne završite, kad god završili sa medijima.

Ulaskom društvenih mreža u naše živote, sve je javno i transparentno, savremeni rijaliti postaje svako od nas, a popularnost zavisi od brojeva pratioca. Profit zavisi od toga kako popularnost koristimo, a neki se baš u tom vrtlogu pravila i tumačenja ne snalaze najbolje.

U fudbalu, na terenu su bile tri ekipe, dva rivala i sudijska trojka, pa četvorka, nekad šestorka, a uvođenjem VAR tehnologije, imamo i još jednu ekipu koja na konačan ishod utiče taman kao i bilo ko od aktera na terenu.

Koncept suđenja se ranije svodio na autoritet, karakter, kroz istoriju su sudije bile birane više nego što su željele da budu uticajne na terenu, bili su to ljudi kojima se vjerovalo, više nego što su morali da imaju znanja o igri, bila je bitna nepristrasnost i pokušaj objektivnosti. Danas je to uglavnom, visoko plaćena profesija, izuzetno zahtjevna i nepoštovana, jer svi mogu da griješe, imaju pravo na grešku, osim sudije.

Nekada je sudija mogao da bude žestoko opomenut u lokalnoj birtiji, da se njegova karijera održava zahvaljujući manjku ili viška poziva za učestvovanje na sportskom događaju, uz određene benefite i honorare, danas je potpuno drugačije. Svaka gestikulacija, svaki izdah u pištaljku, secira se, reže, analizira, šalje na biopsiju, zove se patolog.

Sudijama je bilo lakše ranije, pričamo o visokom nivou, poneki lokalni mediji su se bavili njihovim biografijama, na licu mjesta mogli su da sa par autoritativnih poteza odbiju nezadovoljne, sve priče su se završavale za dan ili dva.

Evolucijom, progresom fudbala, ulaskom televizije, digitalizacijom, željom da se demistifikuje sve, sudija je postao savršen alibi za one koji nijesu mogli da dođu do željenog rezultata. Jednostavno je, sudija je uvijek imao taj neki kriterijum koji nije odgovarao, te neke ničije lopte, dueli, završavali su jednobraznim odlukama, uvijek favorizujući jednu stranu, sudija je jednostavno bio naklonjen, u najmanju ruku, rivalu.

Zahvaljujući, skoro pa, hermetički zatvorenom sistemu, gdje od nadležnih nijesi mogao da dobiješ bilo kakav osvrt na suđenje, sve priče su se završavale na, rekla-kazala, a sudija nije mogao niti sada može da objasni svoje odluke.

Došao je i period kada je fudbal postao jednostavno prebrz, nekad i za kamere, fizički savršeni sportski jednorozi galopiraju sa strane na stranu, njih makar 22 ometu teren milion puta, a usred svega toga, sudija i njegovi pomoćnici morali su da pohvataju sve, uvijek budu blizu i uvijek budu na visini zadatka.

Apsolutno nemoguća misija, trajala je dvadesetak godina, dok se neko nije odvažio da sudijama dodijeli i pomoć, prvo kroz gol tehnologiju i onaj sat na ruci koji im makar donosi sigurnost da li je lopta prešla prečnikom gol liniju ili ne, a zatim kroz implementiranje VAR-a kao ultimativnog sudijskog pomoćnika, kao Robina Betmenu.

Svi oni koji su voljeli da zaskoče sudiju, spreme mu prigodnu pjesmicu za srećan put, bili su oštri protivnici uvođenja dodatnog osjećaja pravde u fudbalski život. Koliko god smo smatrali da nije u redu da je neko oštećen, više nas je nervirala i pomisao da nam je oduzeta emocija kod proslave gola, ta popularna navijačka erupcija, energija koja nosi i ne zaboravlja se.

Pravda, koga interesuje pravda, život je brutalan, rane postoje da bi se lizale, da se jača karakter. Danas nikoga ne interesuje da li je donesena ispravna odluka, bitnije je kako je interpretirana, na koji način se došlo do nje i ko je bio manje ili više dosledan u donošenju odluke.

Danas je VAR rašomonijada tumačenja propisa, koji su neusaglašeni sa onim postulatima fudbalske igre koji su godinama bili ispred i oko nas, a krivi su svi, prije svega te snažne i ogromne sudijske organizacije koje ne čine previše koraka ka otvaranju i objašnjavanju odluka koje sudije donose, što ne prikazuju kako funkcioniše lanac i zbog čega.

Linije su jasne, milimetar gore ili dolje pravi razliku, ali treba objasniti gdje počinje rame, kad se stopira snimak kada se lopta odbija od noge asistenta gola koji je poništen zbog ofsajda.

Fali nam transparentnost, fali nam da neko bude tu, pomogne komentatoru, da razjašnjava i objašnjava kako su i na koji način pravila igre opstala, a kako su se tumačenja pravila igre promijenila, treba nam svakodnevni update, jer fudbal za nas koji sport volimo nije samo igra na dva gola, nešto što se prikazuje na televiziji i mi eto čekiramo neke pobjednike i neke manje uspješne.

Fudbal je naša priča sa kolegama, u kafani, zborno mjesto, neovičeno funkcijama, profesijama, partijama, treba nam da znamo zašto se nešto dešava i da to nešto komentarišemo i da učimo, da se razmećemo iz poznavanja onoga što volimo.

Zato, sve ono što se desilo i juče, kad je frajer svirao dva penala na utakmici Milan – Roma, a komentator zapomagao jer mu nije jasno, pa sve ono što se desilo na meču Liverpula i Evertona, pa svi ti neki crveni kartoni u francuskom fudbalu koji služe da se zaštite igrač i igra, sve to nama treba neko da objasni, da bi imali i više razumijevanja i za sudije i za odluke i za igru.

Da to opet bude frajer sa autoritetom, da ga poštujemo, da shvatimo koliko je teška svaka njegova odluka poslije istrčanog sprinta od 70 metara i jurnjave za Mbapeom.

VAR nije sukob čovjeka sa tehnologijom, VAR je sukob čovjeka sa čovjekom, onaj tanak sloj ega i sujete koji nam ne dozvoljava da imamo bolju, ljepšu, čistiju i pravedniju igru. VAR je dokaz da ako budemo ovako tretirali tehnologiju, vrlo brzo ćemo izumrijeti kao vrsta, jer nijesmo željeli da je koristimo kako treba, stalno smišljajući izgovore za tuđe odluke koje su uticale na naše živote.

Sudija treba da bude iznad svih učesnika događaja, jer sa njim počinje i sa njim završava igra, ali ne može da bude i glavni igrač, jer onda igra gubi smisao. Na nama je da im pružimo šansu, da ih shvatimo, da ih podržimo, a to jedino možemo ako oni počnu da pričaju šta vide i šta osjećaju dok se nalaze na terenu.

3 KOMENTARI

  1. Ovaj VAR je stvarno napravio dar mar u fudbalu. Svi radimo i griješimo, sad nema više greški od strane sudije, sve se promatra, poništavaju se golovi. Tako da smo i mi kladioničari zakinuti, dosta puta čekam gol i 3 puta mi ga poništavaju. Možda nekad i ima dobru ulogu….

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име