Život je nuspojava naših interesovanja!

Život i četvrtak ujutru. ”Đesto, Vladimire”, ori se iz zvučnika, ako mene pitate, potpuno nepotrebno. Tina je žena, majka dvije lijepe djevojčice, više nego dovoljno lijepa i pametna, da ne mora da se ponaša prenaglašeno, da bi dobila komad pažnje.

Znamo se dvije godine, može se reći da smo prijatelji pola od toga, ali je ona takva, uzme što joj može biti, ne pita može li, pa koliko god čudno zvučalo kad se pročita ili pokuša izgovoriti i asocira vas na nekog brata od tetke koji bi se po čitav dan jakao i takmičio sa vama, ganjajući ego i sujetu, sve je suprotno, može i mora i da se sluša i da se gleda.

Idemo na Žabljak, na BLACKLAKE Xtreme Triathlon Montenegro, drugi po redu, a prvi nas je upoznao. Tamo smo zajedno, nekih pola dana, čekali takmičare da završe, najekstremnije od svih sportskih takmičenja održanih u državi, regionu, ma svijetu.

Tada je njih dvadesetak po mrklom mraku, u pet ujutro, plivalo 3,8 km po Crnom i Malom Jezeru, pa su onda vozili biciklo 185 km po Crnoj Gori, preko Mioske, do Đurđevića Tare i nazad do ispod Savinog kuka, pa su onda trčali, planinarili 42 km po Durmitoru i dolazili kod nas, po mrklom mraku, za svoj komad finišer medalje.

Tog dana, nas četvoro, Tinin brat Ivan, bivši vaterpolista i sada trener, zajednički prijatelj Luka, došli do tih dvije hiljade i kusur metara uz pomoć glave i nogu, opstali do kraja, dočekali gospodu Vabroušeka, Boisgontiera i Cimermana, kuvali čaj, pripremali ćebad, spuštali se žičarom u ponoć, brojali zvijezde i skapirali da iako smo fenomenalno nekompatibilni po milion strana, dovoljno prošli da umijemo da slušamo i pričamo. Ona zna da me nervira kad neće da iskoristi svoj potencijal, nju nervira što su sve moje ambicije da nekog zagrlim i da ga udavim.

Vjerovatno je žena suvozač, Marina, bila jako šokirana slobodom naše konverzacije do Žabljaka, pa se pravila da ne čuje i ne vidi ništa loše, a bilo je svega, od maltretiranja Tininog muzičkog ukusa, koji se sveo na Bajagin opus, do mjerenja temperature iza nekog tunela poslije kojeg po Tini kreće ledeno doba, do pokaznih lekcija iz vožnje, koje se prenose od njenog pretka, izvjesnog Predraga, kojem čestitam odlazak u penziju i zahvaljujem na časovima koji su se sastojali iz lekcija, drži se desno, bolje u bankinu nego u auto ali isto obrati pažnju i na kravu, npr. Zaključujete da nam nije bilo dosadno, a ni Marini koja nas je čuvala od bankina i krava.

Njen brat Ivan, njena sestra Vanja, turistički radnik i njen muž Dejo pomorac i brat od tetke Davor Majer, IT meštar, podizvođači su radova u Multisport Akademiji MAYER koja organizuje sportska takmičenja u Crnoj Gori, uz BLACKLAKE, tu su i Ocean Lava Montenegro, X Waters, Montenegro Business Run, Luštica Bay Aquathlon, a dolazi i Podgorica Millenium Run. Na vrhu su Igor, Tinin brat od tetke, i Marija Majer, koji su pokazali i dokazuju, da se u Crnoj Gori pojam sportskog radnika baš isprao i da ga treba mijenjati. Za nekoliko godina, toliko su podigli nivo kvaliteta, da su došli u situaciju da je teško da sebe same prate na tako visokom nivou.

BLACKLAKE je dio Xtri tura koji je zastupljen u desetak zemalja, uvijek i isključivo na fenomenalnim lokacijama, sa ogromnim izazovima za organizatore i takmičare, a da sve uvijek bude po protokolu i standardima, potrudili su se glavni čovjek tura Stjuart i svjetski poznati fotograd Kai koji su obilazili teren i takmičare.

Igor i Marija/Maja, mjesecima prave planove, dogovaraju se sa takmičarima, pronalaze rješenja kada nalete problemi. Ove godine je to bila korona, pa je umjesto 50 do Žabljaka došlo 15 takmičara. Među njima i prošlogodišnji drugoplasirani Francuz Boisgontier sa gospođom i suport timom, Italijan Mikele Petrone koji fantastično liči na onu zlicu iz Lijenog grada, a uopšte nije, Aleksandar Đaković, čovjek od malo riječi, ali čvrstog duha i tijela, Dragana Tabaković, koja je zauzela opet za ženski dio takmičenja, Majkl Gej, Amerikanac kojem Crna Gora nije daleko iz Hong Konga, pa njegov pratila Rušir, Indijac koji živi i radi u Poljskoj.

Tu su i Novljani, njihov Marko Butulija je prošle godine volontirao, ovog puta i upisao se u istoriju kao prvi Crnogorac koji je završio BLACKLAKE, a oko njega, Luka, Jelena, Marko, Vito, Darja. Tu je Dino Belakušić iz Hrvatske sa svojim timom i prinovom koja samo što nije, tu su Kotorani Dragan, Mladen, Krsto, Igorovi i Majini drugovi i prijatelji, zaposleni, kojima ja uvijek učim i imena i uvijek me sramota da ih kažem, jer nijesam siguran da nešto neću pogriješiti.

Tu su i dvojac bez kormilara, Mugoša i Ivandija, koje bi otišle i na kraj svijeta da postave zastavicu za markiranje staze, ako to tako treba, familija Junčaj, tu je Francuz zaljubljen u Britanku i obratno, Mađar sa gospođom, Italija sa pratnjom, Irac koji je stalno online sa svojom gospođom Ritom.

Tu je Gorska služba spašavanja, hitna, zaposleni u restoranu pored Jezera, tu je Lazar iz nacionalnog parka koji me upozorava da ne vičem i tražim eho, da ne bi uznemirio divokoze i sove, tu je foto i video ekipa, Šajo, Nemanja, Bojan, Marko… i ekipa iz NVO Naša akcija, Bešo, Slavo,  Filip, mladalačke neobuzdanosti, ali toliko ozbiljni kad se radi, da bi njima i moju Ivu ostavio na čuvanje, u bilo kojoj situaciji. Na Žabljaku je sjajna ekipa, sve kako treba, vjerujte mi, nijesam ni zagrebao.

Igora sam upoznao prije nekoliko godina, moja radoznalost je bacala prema njegovim triatlon počecima i šta to čovjeka tjera da odvoji toliko vremena za plivanje, biciklo, trčanje, želio sam da znam uzroke i posledice. Igor je jedan od onih koji je želio da bude u koži takmičara, da bi bolji organizator, podigao user experience, pa zato danas Michele, advokat, kaže, svuda na svijetu, mi takmičari smo samo broj, dio pravilnika, ovdje na Žabljaku smo prvo ljudi, onda i bitni, zato sam ovdje, zato ću uvijek biti ovdje. I onda ti srce puno, jer znaš da ti čovjek govori što misli i što jeste tačno.

Volontiranje je lijepa obaveza, dobiješ svoj set zadataka, pa peglaš redom, rješavaš jedan po jedan, nekad koristiš mišiće, nekad glavu, nekad je dovoljan osmjeh i dobra volja, a naučiš toliko, da sjutra imaš i da pričaš priče i da budeš zadovoljan što si bio nečega što je veliko i što raste. Jedne godine si na vrhu Crne Gore, drugi put u ofisu iznad Crnog Jezera, sakupljaš podatke, fotke, video materijal, rezultate, osjećaš kako sve pulsira i giba se iako si tu u svoja četiri zida sa najljepšim pogledom sa terase. Volontiranje je i čekanje takmičara dok prolaze neki checkpoint, informacija koja treba da se prenese, aplauz kada treba da se podrži, da se kaže bravo i pohvali, jer svi oni to i zaslužuju.

Let me tell you a story je slogan takmičenja nakon kojeg ti se priča i o kojem slušaš, kako čoban nudi hladnu Coca Colu na vrhu planine, kako su se udružili Irac i Italijan, pa Irac i Mađar, kako u cilj zajedno ulaze Čeh i Amerikanac, kako boli, kako si umoran, pa ne osjećaš ništa, kako je neko pojeo sve što je mogao, kako je nekome otkazao stomak, pa ništa jeo nije, ali je stisnuo petlju i završio, to što je započeo.

Ova trka priča priču, o nama, o našim nadanjima i ambicijama, snovima, svi mi imamo naš ekstremni triatlon, neko trči, pedala, pliva, neko traži svoj komad sreće i zadovoljstva na druge načine, ali svi mi imamo tu ”tamnu” stranu, koju želimo da osvjetlimo.

Žabljak volim jer sam tamo bitan, jer me usvoje Majeri, Petrovići i Bjelobrkovići, pa sam drug član familije, dio ekipe iz kućice broj 6, pa mogu i da lupim i da budem pametan, imam pravo na stav i mišljenje, mogu da prođem u jednom danu da budem fotograf, da mi se smije lijepa žena, da nosim vodu, da namještam tepih, da pričam sa nekim novim ljudima, da me neko tapne po ramenu i kaže, bravo, dobri ste, dobar si, odlično je ovo, što nekako fali nama u ovom dijelu svijeta, nekako nam ništa nije dobro i ništa nam ne valja.

BLACKLAKE valja, jer izgubiš četiri kila iako jedeš i piješ koliko možeš i treba, jer se vratiš pun utisaka, jer naučiš toliko toga, da sjutra, sve i da hoćeš, ne možeš biti gori čovjek. A ja svake godine baš mnogo naučim, jer gledam ljude kako se ponašaju i pod stresom i u lijepim i u teškim situacijama, kako padaju maske i kako se na kraju ogoli, dođe do suštine, u 24 sata, koliko traje taj naš radni zadatak. A onda kad se presabereš, kad dočekaš i ispratiš goste, sa onom istom ekipom sa kojom si krenuo u akciju, dobro ti dođe da kažeš sebi, nijesam ja loš, nije ovo loše, ispoliraš ego, izranjavan od svakodnevnice.

Kad se sve završi, kad se popakuju blicevi, ostaje gomila emocija, da se rasturi po folderima, slijedi taloženje uspomena i stvaranje memorijskih razglednica, na put šaljemo sve one divne fotke i video ostvarenja o jednom komadu prostora, na kojem žive neki dobri i lijepi ljudi koji znaju zašto žive.

Pogledam desno, vidim kako se vole Igor i Maja, lijevo, Dejo i Vanja, poslije protoka vremena, svog i zajedničkog, pa kažem sebi, hoću i ja tako, pa trebalo bi svi tako da se volimo. Te nedjelje je i tužno i sjetno, ali opet srećno, jer se svi vraćaju negdje, u svoje komforne zone, gdje čekaju djeca, partneri, izvođači ljubavnih radova, posao, sve po zaslugama minulog rada.

Te nedjelje, osjećaš se kao lik iz pjesme Easy koji raskida sa djevojkom, svjestan da je uradio što se moglo, ali nije išlo. Nekad pomaže i burek sa sirom, koji se izmigolji niz bradu do krila, čisto da podsjeti da se manjak koncentracije i greške ne praštaju i da moraš bolje. Te nedjelje osjećaš se ispunjeno, jer su i Gijom, pa svi redom, Mikele, Dino, Marko, Janoš, Vladimir, Demijan, do kraja, svjesni da su na Žabljaku stekli nove prijatelje, vidjeli i osjetili nešto posebno i drugačije, što nema ni kući, jer da ima, ne bi bili ovdje.

To je jednačina. Život je nuspojava vaših interesovanja. Zato jedva čekam taj 11. septembar 2021. da sjednem sa Tinom u auto, da odemo do Žabljaka, da bacimo ispred sebe svu ironiju i sarkazam koji smo sakupljali tokom godine, da se ispričamo i odslušamo, jer to svima nama fali, da ima taj neko ko bi slušao i kad mu se ne sluša, taj neko koga nije teško slušati dok priča.

Život je ekstremni triatlon, treba gomila ljubavi, razumijevanja, kompromisa i strpljenja da bi se završio kako treba i ne treba se stidjeti da se okružiš ljudima koji ti prijaju, pa makar na tri dana. Onda neko desno, neko lijevo, neko pravo, po potrebi i željama, ambicijama, mogućnostima, sve do nekog novog Žabljaka koji uvijek ima šta da kaže i zaslužuje da se sluša.

Postavi odgovor