Život sa Nikolom!

3
161

Ne volim izraz ”obični smrtnici”, ali valjda je prikladan da se opiše život nas koji se ustajemo rano, ostajemo na poslu do kasno popodne ili uveče, jedva čekamo da ne vidimo partnera ili djecu jer nas potroše užasi svakodnevnice, energetski vampiri, ambiciozni nadređeni, HR čudovišta, motivacioni govornici ili fitnes gurui. Volimo mi njih, ali ne želimo da nas gledaju umorne, ispijene, nervozne, željne sna u drugoj sobi, dok je u onoj prvoj ekipa za koju si spreman da daš sve. Super izgledaš, mili, mila, ali ja za taj tvoj nutribulet, multipraktik šejk, set vježbi koje će oblikovati za 15 minuta dnevno forte jednostavno nemam kad. Moram da se spremim za naredni dan, zagrlim sve što volim ili ono jedno što voli mene, to su mi i visinske i bazične pripreme i 21 dan odmora i regres i topli obrok.

Zato nam je manjak sati u danu najveća biznis barijera. Sigurno ima toliko interesantnih stvari koje smo željeli da uradimo, ali nemamo kad, ne može nam se, rasporedi su nam zategnuti kao kilometar sajle. More money, more problems ili što više interesovanja, previše razočarenja. Uživamo u stvarima koje nam se osim onih zagrljaja, dese, jer smo baš za njih ostavljali to vrijeme koje nam uvijek fali. Danas posvetiti nekome vrijeme, dok surfujemo na talasima obaveza, remek djelo je poput klasika književnosti ili slikarstva. Vajamo život, barem onaj dio oko kojeg se još uvijek malo pitamo.

Niko nije imun na šta bi bilo kad bi bilo situacije, gdje se zamislimo na drugom mjestu, uz drugačije okolnosti, posmatramo život iz perspektive za koju nijesmo znali, nijesmo umijeli, nijesmo željeli da se izborimo, biramo likove koji bi nas glumili u nekom drugom filmu, po našem scenariju, sa replikama koje bi baš voljeli da smo mogli da izgovorimo. Naši heroji, uzori, idoli, magična bića, superjunaci, kojima bi sve naše dali na taj jedan dan, da vidimo kako je, pa da se vratimo i da se pripremimo za neki drugi put u nekom drugom vremenu i prostoru. U njihovim momentima, projektujemo sebe, radujemo se kao da su naši, živimo za taj osjećaj, kad se sve oko nekog našeg smrzne, a on ostane živ i rastura.

Ja sam izabrao Nikolu Jokića da me mijenja u tom paralelnom univerzumu. Život sa Nikolom je ljepši. Somborac je sve ono što sam ja želio da budem kao klinac, da imam moje, potpuno obično, nenapucano i nenapumpano tijelo, taj baš me briga izraz lica, da plijenim svejednoćom, da se svima čini da je to sve što radim toliko komplikovano, za mene lako i jednostavno. Želio sam da budem taj projektant vremena i prostora, poput Magica, da u idealnom trenutku bacim pas koji će idealno da završi u rukama čovjeka koji idealno sadi loptu u koš.

I svi su srećni.

Da bacim pas lijevom, da bacim pas desnom, da bacim pas sa dvije ruke, da bacim pas na drugi kraj terena, iza leđa, kroz noge rivalu, preko glave, da u glavi imam retrovizor, skener, štampač, da predvidim kretanje svih i svakoga, makar bila to i ona slatka hostesa koja donosi piće zaslužnim građanima iz prvog reda. Hoću da uhvatim loptu, a da ne skočim, da mi upadne u krilo, hoću da skočim dvadeset puta u napadu, poslije promašaja, svojih i tuđih, da to izgleda lako i može svako, hoću da uručim loptu za lagani poen saigrača ili da ne uručim, pa da svi odu po burek sa mesom ili sirnicu.

Želio sam da se sve oko mene vrti, da izgledam potpuno kul i smireno u svakom trenutku, da razvučem osmijeh, diskretno, na kraj usana, da mi se ne vide zubi i da ne znaju šta mislim. Da se uvijek pitaju da li je to sarkazam ili ironija kada se šalim na svoj račun, da li sam bolji nego što izgleda da jesam i da li ima kraja moj maksimum koji je za nekog eto tu, već danas, iako nema pojma ko sam, što sam, od čega sam napravaljen. Želio sam da me potcijene, pa da im odgovorim, tamo gdje najviše boli, na terenu, da se bave mojim fizičkim izgledom, manama, ne razmišljajući o mojim kvalitetima. Želio sam da ih natjeram da me napadaju, ne razmišljajući kako da se odbrane od mene.

Želio sam da imam životinje kao najbolje prijatelje, uz to neko dvoje najboljih prijatelja, želio sam prirodu, ranč, svoje vrijeme za gledanje u nebo, želio sam da uvijek budem dostupan svojima, da se ne stidim odakle sam i da svi znaju otkud sam krenuo, prije nego što sam došao. Želio sam da mi hiljadu puta kažu, ne može, prije nego shvate da su pogriješili i da može. Želio sam da prođem kroz sve, da bih shvatio koliko sam dobar i da svakog sledećeg dana mogu da izađem među sve te ljude, da ih uvjerim da nepodnošljiva lakoća postojanja jeste opipljiva.

Želio sam da igram iz kontakta, da me guraju i udaraju, drže budnim, da prebacujem u visokom luku lopte koje niko ne može da dohvati, da se oduševe svakog puta kad uradim nešto što nijesu vidjeli jer su se nekada bavili navodno boljim, ljepšim, pametnijim, definisanijim. Želio sam da pobijeđujem, ali na svoj način, sa stilom, ne po svaku cijenu i ne da bih začepio nekome usta. Želio sam da pokažem da se kroz život može i drugačije. Da stavim ruke na kukove, da kažem, eto, šta je sledeće?

Zato mi nije problem da se ustanem bilo kad i bilo gdje i da gledam šta i kome radi Nikola, kao najljepša plišana igračka koja nam je došla pod oko, oživljena, kao najbolji crossover svih vrlina ljudi sa ovih prostora. Jokić je jedan od onih koji ne mora ništa da osvoji da bi nešto dokazao, ne mora da bude šampion, da bude nezaustavljiv, da bude predator, da se kiti znamenjima, Nikola je u našim srcima, kao heroj radničke klase, zamjena za sve nas kojima fali centimetara, imaju viška kilograma, a koji su nekad negdje, pogledali prema košu, prodali foru, izbrojali od deset, pet, tri do nule i pokušali. Sa Jokićem vam nikad nije bitno da li je ta lopta ušla ili ne, volimo ga i voljećemo ga kao da nam je iz kuće, baš zato što jeste, jedan od nas. Nikola je familija i to treba da zna i da bude i dalje takav kakav jeste, svoj, mi ćemo biti ogromna leđa i podrška i onda kad ta lopta ne uđe, kao što ulazi danas. Svaki sledeći put kad vas neko cimne preko društvenih mreža za basket, prihvatite, možda budete dio istorije. Jokić je već tamo.

3 KOMENTARA

  1. Pokazao je ,,bucko,, svoj talenat i cijeli svijet mu se divi. A to sto drugi nisu vidjeli i ovo malo zavidnih, mogu samo da mu jos vise zavide.

  2. Talenat – to znaci da je rodjen sa tim.Kao Ronaldinjo.Talenti iskazuju da ce biti veliki vec jako mladi,rade sa loptom stvari koje neko radi sa 25 god. Kao i sa instrumentom ,kod muzicara, kada mali svira harmoniku sa 10 kao mator to nije ‘vjezba’ nema kada da navjezba, nego neko mu pokazao jednom i on to nadogradjuje sam brze od prosjeka…

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име