Mihailo Pavićević za MeridianSport: “Trener može da pomogne nekom da dođe do određenog nivoa, ali saigrači ga čine boljim”

0
55
Mihailo Pavićević
foto: Miroslav Tanasković/ Meridian Sport

Mihailo Pavićević, trener Mornara, u razgovoru za MeridianSport je između ostalog govorio o prošloj sezoni Barana, planovima za budućnost, splitskom Hajduku i radu u Finskoj. Takođe, podijelio je fascinantne priče o vremenu provedenom sa stručnim štabom Portland Trejlblejzersa, a naveo je i nekoliko sjajnih anegdota sa nekim od najboljih trenera u istoriji košarke.

  • Mornar je pod vođstvom našeg sagovornika regularni dio prošle sezone u ABA ligi završio na trećoj poziciji, a u Evrokupu su obezbijedili plasman u top16 fazu, što je istorijski uspjeh za ovaj klub. Uz malo više sreće, mogli su otići i dalje, a Pavićević je sve to opisao na sljedeći način:

“Zvanično, to nam je najbolja sezona u istoriji kluba, zauzeli smo treće mjesto u ABA ligi, a ostvarili smo i plasman u top16 fazu Evrokupa, međutim ipak ostaje žal. Kao trener, ja ne mogu biti zadovoljan, jer uvijek težim najvećim dometima. Kada smo prošle godine napravili tu ekipu, bez imalo uvijanja sam rekao da ističemo kandidaturu da se borimo za vrh, a negdje početkom januara sam izašao i kazao da napadamo prvo mjesto. To je možda djelovalo malo prepotentno, ali sam pokriće tražio u našoj formi i igri, zato što smo tada zaista izgledali fantastično.

Ostvarili smo neke jako bitne pobjede, npr. demolirali smo Cedevita Olimpiju u Ljubljani, dobili smo Gran Kanariju u prvom kolu druge faze Evrokupa, djelovali smo moćno. Zatim se desila ta utakmica protiv Crvene zvezde u Baru, kada smo ostali bez Džejkoba Pulena, koji je doživio povredu, a u narednom susretu protiv Uniksa, povredu je zaradio i Ajzea Vajthed.

To su bili košarkaši koji su u tom momentu nosili našu igru, što je ostavilo traga, kao što bi ostavilo traga i na bilo koju drugu ekipu. Pogledajte Los Anđeles Lejkerse, pretprošle sezone su bili NBA prvaci, ali bez Lebrona Džejmsa ili Entonija Dejvisa, to više nije to. Naišao je period krize, iz koje smo se, što se tiče ABA lige, iščupali u posljednjem trenutku, pobijedili smo Budućnost u Baru, a onda u posljednjem kolu i Igokeu u Laktašima”.

  • Mornar je potom u polufinalnoj seriji plej-ofa regionalnog takmičenja izgubio od Budućnosti, a kasnije je došlo do dosta promjena u timu, prije svega zbog stranaca koji su ranije nego što je to bilo predviđeno ‘spakovali kofere’. Podgoričani su kasnije savladali Barane i u finalu Lige Crne Gore, a osvojili su i Kup.

“Nažalost, u Evrokupu nakon izostanka navedenih igrača više nismo bili konkurentni. Kada se nađete među 16 najboljih, tu više nema ni osrednjih ekipa, nego samo kvalitetnih i nismo mogli dalje. Da smo bili kompletni, pitanje je kako bi ta sezona izgledala, smatram da bismo bili izuzetno konkurentni, a poslije završetka ABA lige, rekao bih da su nam neki igrači otvorili oči.

Ostalo nam je da odigramo Kup Crne Gore i plej-of Lige Crne Gore, znači nekih sedam-osam utakmica, a oni su nam pokazali, kako je moj brat Đorđije u jednom intervjuu već rekao, određenu dozu nepoštovanja. Svima se odjednom išlo kući, a pritom su zaboravili da su godinu ranije otišli kući poslije prekida zbog virusa korona, te da je Mornar bio jedini klub uz Real Madrid koji je isplatio sve igrače do kraja. Počeli su da izmišljaju razne banalne razloge, pa smo brat i ja tu presjekli i sve ih pustili da odu, ali smo iste sekunde svima rekli da je saradnja završena” – nastavio je Pavićević.

  • U nastavku, nešto više pažnje smo posvetili Džejkobu Pulenu, jednom od za gledanje najzanimljivijih i napadački najtalentovanijih košarkaša koji su ikada kročili na parkete Jadrana.

“Pulen je imao važeći ugovor, tu nema nikakve tajne. Ja sam trener pa sam molio brata da mi ne govori koliko ko prima jer to pravi dodatnu nervozu ako znam cifru, a igrač još ne pruža dovoljno. Naslutio sam koliki bi to bio ugovor za ovu sezonu i, pravo da ti kažem, zavrtilo mi se u glavi. Mjesec dana prije kraja prvenstva sam kazao bratu da pravimo novi projekat i da me Pulen ne interesuje, naravno ne u smislu da je on loš košarkaš ili bilo šta slično. Mi smo sa njim stvorili jako dobar odnos i on je uživao, htio je da ostane u Baru, želio je da produžimo saradnju za još dvije-tri godine.

Brat ga je zaista volio, pazio i mazio, ali kao što sam već rekao, nakon završetka ABA lige, odjednom se nikom više nije igralo. Nisu željeli da igraju Ligu Crne Gore, preskakali su treninge, pa sam mu ja jednom skrenuo pažnju na to da može da ide, ali će u tom slučaju doći do raskida ugovora. Inače, već smo odlučili da krenemo drugim putem te napravimo novu koncepciju i nađemo potpuno drugačiji profil igrača. Pulen je vrhunski napadač, međutim ovo nije rukomet, danas u košarci ne možeš da igraš napad, a odmaraš u odbrani, tako da se to više nije uklapalo u naš plan. Najveći je neprijatelj sam sebi, on je sjajan momak, nikada nisam imao nikakav problem s njim, čak sam na njega najviše galamio, jer sam mu znao mentalni sklop.

Izuzetno je inteligentan, ali lijen je, na svoju štetu. Da nije takav, igrao bi za milionske ugovore, međutim njegov stil je da se ne umara mnogo i da odbranu igraju drugi umjesto njega. Pametan je, odlično se postavlja, ali kada ga izbaciš na vidjelo i mora da zaigra odbranu, to je muka. Ipak, moje iskustvo sa njim je jako pozitivno, imali smo jako dobar odnos, iako smo prekinuli saradnju. Jednostavno, nije se uklapao u moj plan, predstojeće sezone ćemo svi da igramo i odbranu i napad, niko neće biti pošteđen, a prošle takmičarske godine sam morao da ‘izmišljam toplu vodu’ kako da branim neke stvari. Pulen nam je i te kako valjao i ja mu od srca želim da nastavi da pruža odlične partije” – opisao je Mihailo.

  • Sastav aktuelnog vicešampiona Crne Gore se u odnosu na prošlu sezonu dosta promijenio. Zadržani su Tejlor Smit, Marko Jeremić, Aleksandar Lazić, Nemanja Vranješ i Nemanja Gordić, a nove akvizicije su Gligorije Rakočević, Kori Dejvis Džunior, Strahinja Mićović, Milija Miković, Trej Luis i Vladimir Mihailović.

“Od stranaca smo zadržali samo Smita, koji je maksimalno profesionalnim odnosom to zaslužio. Svi oni koji su ostali, ostali su zbog zasluga, a pored Smita je to slučaj sa Jeremićem, Lazićem, Vranješom i Gordićem, koji je došao nešto kasnije tokom prošle sezone. Gordić je specifičan igrač, posjeduje ogromno iskustvo, prije svega je veliki profesionalac i procijenili smo da nam je potreban takav košarkaš, pogotovo na ključnoj poziciji plejmejkera. On je takođe sjajan momak za mlade igrače, a imamo jednog takvog kojeg ćemo predstojeće sezone da guramo ka toj ulozi” – objasnio je iskusni stručnjak, pa dodao:

“Trener može da pomogne nekom da dođe do određenog nivoa, ali saigrači ga čine boljim. Neke kolege će da se naljute na mene kada kažem da nema trenera koji može da napravi igrača, to je šuplja priča. Kažu da su napravili nekog, ali košarka je kolektivni sport, da li je u ekipi bio samo jedan igrač?

 Bilo ih je 15, zašto nisi napravio 15 Danilovića ili 15 Jokića? Igrač pravi sam sebe, mi mu pomažemo, ali vjerujte, najviše mu pomažu saigrači, a Gordić je taj tip koji može dati pravi savjet. Za igrača je najgore kada dolazi u toku sezone i mora da se prilagodi na postojeći sistem, a to sada već izgleda drugačije kada je od početka sa nama, upoznao se sa mojim zahtjevima, kao i ja sa njegovim mogućnostima”.

  • Mornar je do trenutka našeg sastanka odigrao dvije pripremne utakmice, protiv Podgorice i Igokee, a potom su odmjerili snage i sa banjalučkim Borcem. Nešto ranije, na treninzima im se pridružio Nikola Vučević, NBA zvijezda i trenutni član Čikago Bulsa.

“Prošli tim, koji je stvorio sjajne rezultate, sada je završio svoje i došao je novi. Počeli smo projekat gdje smo tražili igrače kakve bih ja želio da imam. Na treningu sada imamo 16 momaka, niko ne odskače po radu, svi se trude, ne da nemam primjedbe, nego uživam kada dođem na trening, atmosfera je drugačija, a onda i mi treneri pokušavamo da dajemo sve od sebe da to izgleda dobro.

Taj meč nam je bio drugi, prvi je bio protiv Podgorice i, iskreno govorim, ja još ne znam ovu ekipu, volim da se našalim i kažem da još uvijek nisam zapamtio sva imena. Treba mi još vremena da steknem sliku o svakom igraču i njegovim mogućnostima, a onda i da vidim ko kako s kim sarađuje, to je proces koji zahtijeva strpljenje, a mi ga imamo zato što oni to zaslužuju radom. Igokea je napravila jako dobru ekipu i to je bila prava provjera za nas u ovom trenutku, zadovoljan sam, ali uvijek mislim da nešto može bolje. Bilo je dosta propusta, i u odbrani i u napadu, na tome treba da radimo, no generalno sam zadovoljan odnosom, željom i voljom, kao i disciplinom, iako je bilo i nekih ispada” – rekao je Mihailo, pa nastavio:

“Pripremni period koristim za uigravanje ekipe, nemam previše prostora da kalkulišem jer nam 13. septembra počinju kvalifikacije za FIBA Ligu šampiona. Nemamo vremena, bilo bi drugačije da govorimo o ABA ligi, međutim ovo dolazi dosta brzo i gledam da što prije uklopim ekipu, kako bismo izgledali dobro i bili spremni.

Igrački kadar je kompletiran, doveli smo sve koje smo planirali, iako je ideja bila da možda angažujemo još neke, ali smo se dogovorili da krenemo ovako i ništa ne pretrpavamo. Kasnije ćemo vidjeti da li negdje škripi i da li ćemo dovesti još nekog, mada kažem, kada počnem sa jednom ekipom, više volim da sa njom i završim. Prijateljske utakmice su specifične, svi momci ulaze sa velikom energijom i žele da se bore za status, tako da će nam sve one dobro doći.

Sa nama je skoro trenirao Nikola Vučević, on je takođe iz Bara, njegov otac mi je veliki prijatelj. Milina je raditi s njim, zahvalan sam mu jer nam je podigao nivo treninga. Amerikancima mnogo znači kada se susretnu sa NBA ol-star igračem, domaći košarkaši to možda i ne cijene toliko, ali to je jedan nevjerovatan nivo”.

  • Sljedeća tema razgovora nas je malo udaljila od košarke i prebacila u prošlost. Glavni akter ove priče je rođen 1958. u Baru, a poznato je da je vatreni navijač splitskog Hajduka, kao i ostatak njegove porodice.

“To su vremena bivše Jugoslavije, vi ste mladi pa to ne pamtite, sasvim neka druga vremena, na moju sreću i lijepa za nas mlade. Ta država je bila ozbiljna u svakom pogledu, pa tako i u sportu, takmičenja u fudbalu i košarci su bila ponajbolja u Evropi. Fudbal je uvijek bio broj jedan, a sva moja familija u Baru je navijala za Hajduk i ja sam to naslijedio od njih. Vatreni sam sportista i postao sam strastveni navijač Hajduka, bilo je tu mnogo nevjerovatnih priča, išli smo na utakmice od Podgorice, Beograda, pa do Splita itd. i upadali smo u raznorazne situacije” – kazao je Baranin, a onda se prisjetio veoma interesantnog događaja:

“Ispričaću jednu zanimljivu priču. Renovirao sam kuću, a u blizini puta je bio jedan most. Bio je tu i neki stari beton preko njega i zatražio sam da se to odbije, kako bih napravio nešto ljepše. To se i uradilo, ali je ispod ostao onaj stari beton i u njemu se odjednom pojavio natpis: ‘Naprijed Hajduk’. Pokojni otac je betonirao most i to je napisao u betonu, a kada sam vidio taj prizor, rekao sam: ‘Očisti mi sve, nema betoniranja, ovo ostaje'”.

  • Strateg Mornara je takođe fan Jugoplastike, a omiljeni košarkaš mu je Damir Šolman, sa kojim, nažalost, još uvijek nije imao priliku da se uživo susretne.

“Da li je to ta primorska veza sa Hajdukom, ne znam ni sam, ali kažem da smo bili najvatrenija familija hajdukovaca u gradu, svi su nas znali po tome. Mi se tih vremena sjećamo sa nostalgijom, neko ih naziva drugačije, ja svakom dajem pravo da to tumači na svoj način, ali meni su ostala u lijepom sjećanju, imam prijatelje svuda, granice nisu bile barijere, a nisu ni sada.

Takođe, volio sam Jugoplastiku i više puta sam rekao da sam košarku počeo da igram zbog Damira Šolmana, to mi je bio omiljeni igrač, čitav život sam nosio broj 12 zbog njega. Nadam se da ćemo ove godine imati i priliku da se lično upoznamo, pozvao sam ga u Bar, ali zbog zdravstvenog stanja nije mogao da dođe.

Kada sam prošle sezone došao u Split, to su bile fine emocije. Mi ranije nismo igrali protiv njih u ABA ligi, pomislio sam da sam nekada kao klinac išao da gledam Jugoplastiku i onda dođemo da igramo protiv ‘žutih’, emocije su proradile. Kada sam na konferenciji za štampu rekao to za Šolmana, najteže mi je bilo kada sam saznao da je on bio na utakmici. Tražio sam ga poslije presa, ali već je otišao kući” – istakao je Pavićević.

Mihailo je veliki fan američke košarke, a posebno je zaljubljen u NCAA ligu. Takođe, ljeta 2007. i 2008. godine je proveo kao dio stručnog štaba Portland Trejlblejzersa, gdje je, između ostalih, sarađivao sa Nejtom Mekmilanom i Montijem Vilijamsom.

  • U dijelovima koje slijede, govorio je o iskustvu u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom smo se dotakli činjenice da je jedan od rijetkih trenera koji tokom igre koristi akcije koje je sam kreirao.

“Zaista dugo godina pratim NCAA, imao sam preko 500 snimljenih utakmica, jednostavno, ta košarka je bila bliža evropskoj nego NBA liga. Sa Portland Trejlblejzersima sam 2007. bio na Ljetnoj ligi, a i boravio sam sa njima dva-tri mjeseca u pripremi drafta, nakon što su dobili prava na mog igrača iz Finske, Peterija Koponena. Glavni trener je tada bio Nejt Mekmilan, sadašnji strateg Atlanta Hoksa, a pomoćnik Monti Vilijams, moj veliki prijatelj koji je prošle sezone sa Finiks Sansima stigao do velikog finala, sjajan čovjek i trener.

Iznutra sam se sreo sa NBA ligom i počeo sam da koristim dosta stvari odatle, iako je ta košarka mnogo drugačija. Trebalo je da ostanem u stručnom štabu Trejlblejzersa, ali desila se jedna stvar. Kevin Pritčard je bio generalni menadžer, a u noći drafta ga je Pol Alen, tadašnji gazda, smijenio. Pritčard je odradio taj draft i sljedeće jutro je otišao, a kada se kod njih promijeni generalni menadžer, mijenja se još dosta stvari. Ipak, to je bilo veliko iskustvo za mene, dvije godine sam bio tamo i ostao sam prijatelj sa svima” – naveo je Pavićević.

Nastavio je ovako:

“Mislim da u Evropi niko ne igra dosta mojih akcija. Izuzetno poštujem evropsku košarku, ali što se tiče tih napada, mene su skauti pitali gdje ih nalazim. Rekao sam da trener mora da ima neko svoje mjesto, a moje je u mojoj prelijepoj bašti, ne bih da se hvalim, ali ona možda spada u najljepše u Crnoj Gori. Ustanem rano ujutro i, ako sam u dobrom raspoloženju, za dva sata ću napraviti napade kakve god hoćete, iz kakvih god formacija, to mi je najlakši dio trenerskog posla. Ipak, treba osposobiti igrače da to realizuju, tabla sve trpi. Naš je posao vrlo jednostavan, a što si stariji, to ga još više dodatno pojednostavljuješ.

Mnogo materijala treba da se sažvaće i da ti prođe kroz glavu da bi ti se ideje otvarale tako lako. Na utakmici, ja u sekundi pred tajm-aut napravim napad, nije pripremljen na papiru, rodiće mi se ideja, tako funkcionišem. Ipak, najveći posao je pripremiti ekipu da to isprati, ljudi kažu da je neko nacrtao odličnu akciju i tako dobio utakmicu, ali kako ja mogu dobiti meč, ko će dati taj koš? Igrač koji postigne poene je dobio susret, ne ja.

Mene je pomoćni trener ‘Blejzersa’ pitao: ‘Kouč, gdje nabavljaš ti ovo’? Šokirao se kada sam mu rekao da to uzimam od njih, nije mogao da shvati. Znate kako, ja imam određene trenere koje pratim već godinama, volim i one mlađe, pa gledam da od svakog uzmem ono što mi se svidi, kupim detalje i uklapam ih u svoj sistem. Kada analiziram NBA ili NCAA sezone, ako mogu da uzmem pet do deset detalja koje mogu da ukomponujem kao nove stvari, ja sam najsrećniji čovjek na svijetu. Najlakše rečeno, kao pčela, ona ide od cvijeta do cvijeta, a pravi svoj med. Sa sigurnošću mogu da kažem da sam jedan od rijetkih koji igra isključivo svoje napade, ničije druge”.

  • Vrhunska kreativnost našeg sagovornika se najbolje ogleda u činjenici da su u Trejlblejzersima jedan napad nazvali upravo po njemu, a kako je došlo do toga, ispričao je na sljedeći način:

“Ako vidim da neko radi slične napade kao ja, to nema nikakve veze, svi mi ih uzimamo jedni od drugih, Amerikanci ne robuju tome, a ni ja. Recimo, imam vježbe koje se zovu po drugim trenerima, a i oni rade isto tako. Kada smo druge godine bili u Portlandu, Monti Vilijams je vodio ekipu na Ljetnoj ligi i prije toga mi je rekao da bi u kancelariji želio da mi pokaže šta je pripremio, koje akcije će da igra.

Pitao me kako mi se sviđaju, rekao sam da bih ja možda uradio nešto drugačije, a oni uopšte nisu sujetni i tako smo prošli kroz te napade. Sljedeći dan, on je to prezentovao šefu stručnog štaba, a prisutni smo bili samo mi, treneri. Priča je krenula i glavni trener ga je odjednom pitao odakle mu određeni napad, a on je odgovorio da je to osmislio ‘Kouč Pajo’.

  • Poslije ove priče, razgovarali smo o nekim od najvažnijih razlika između koledž i evropske košarke.

“Razlika između koledž i evropske košarke je u tome što veliki univerziteti biraju igrače za svoj sistem, to je velika prednost. Majk Križevski, Džon Kalipari i društvo imaju toliku bazu da biraju profil košarkaša za svoj sistem i onda oni maksimalno dolaze do izražaja, a mi nemamo toliko sredstava. Ja ne mogu dovesti imena koja ja hoću, nego dobijem ekipu i moram da je adaptiram i napravim sistem najbolji za to što posjedujem. Mladim trenerima kažem da, ako tu pogriješe, to je kao kad uđeš u voz koji ide pogrešnim smjerom, hoćeš da ideš iz Zagreba za Beograd, a krenuo si u Ljubljanu, znači nikad nećeš stići u Beograd.

Okrenut sam američkoj košarci i mislim da sam našao neku mjeru, šta može da se koristi u Evropi, a šta ne, pogotovo ako govorimo o NBA ligi. Ona je sa pravilom o defanzivne tri sekunde potpuno druga igra, a ko to ne zna i ne osjeća, ući će u veliki problem. Navešću primjer, čuveni napad Teksa Vintera – ‘Triangle offense’, ne možeš to da igraš ovdje.

Išao sam direktno kod Vintera da razgovaramo o tom napadu jer sam se zaljubio u njega, ali sam shvatio da je u Evropi pravilo potpuno drugačije. Mladima takođe volim da kažem da je u moje vrijeme bilo jako teško doći do informacija. Pomorcima, koji se ukrcaju na brod pa će za dva mjeseca možda biti u Njujorku, sam nalazio maršrutu i davao pare da mi kupe kasete i pošalju mi ih, a danas je tu internet” rekao je kormilar Mornara.

  • Kao osobu koja je najviše uticala na njegov trenerski rast, “Pajo” je istakao Slobodana “Pivu” Ivkovića, legendarnog beogradskog stručnjaka i starijeg brata Dušana Ivkovića.

“Imao sam sreću što sam u svom trenerskom radu sreo jednog velikog čovjeka, a to je pokojni Slobodan ‘Piva’ Ivković. On je bio daleko ispred svog vremena, u svakom pogledu, pravi vizionar. O ovom što se igra trenutno, on mi je govorio još tada i tako me košarkaški ‘izmuštrao’ da sam u običnom razgovoru morao da pazim šta govorim, koje riječi i terminologiju koristim. Samo jedan podatak, pričamo o košarci, napadima i odbranama, a nema papira, sve mora da se zamisli, to je bio genijalac. Iskreno, njemu najviše dugujem u svom trenerskom razvoju, otvorio mi je oči. On se takođe oduševio sa mnom, ja sam tada sa svih strana kupio sve što sam mogao i onda sam mislio da sam našao rješenje te da će me on napraviti trenerom” – prisjetio se Baranin, pa dodao:

“Bio sam kod njega kući, rekao sam mu da očekujem pomoć, a on me pitao: ‘Komšija, kakvu pomoć’? Komšija mu je bila uzrečica. Kazao sam mu da želim da mi kaže šta i kako da igram, a on me pogledao i rekao: ‘E, komšija, tu ti pomoći ne mogu nimalo, a sad ću da ti kažem zašto. Ti si sad u jednoj šumi, i to strašnoj šumi. Natovario si znanja sa svih strana, a sad moraš da pronađeš put da izađeš iz nje, ja ti ga ne mogu naći, moraćeš to učiniti sam. Postoje dva puta, ja ću možda otići desno, a ti lijevo, tebi se ovaj put čini boljim, a meni onaj, tako je i u košarci'”.

Monti je zatim krenuo sa jednim napadom za kojeg sam mu rekao da bi se mogao igrati sa tim igračima, što mu se dopalo. Mekmilan ga je ponovo upitao šta je to, a on mu je odgovorio da je sve moje, da bi mu Nejt potom kazao da tu akciju ne igra na Ljetnoj ligi, jer će je sačuvati za početak NBA sezone i nazvao ju je ‘Pajo staf’. Ostao sam u čudu, došao sam iz malog Bara u NBA, tamo su sve strašni treneri, ali želim da istaknem koliko oni ne robuju sujeti. Pogledajte stručni štab američke reprezentacije, to su sve imena, bez sujete, dok je na ovim prostorima princip uglavnom kum, prijatelj, veza, ubaci ovoga ili onoga. Tamo je drugačije, svi su osvajali sve, daleko smo mi od toga”.

  • U daljem toku razgovora, vratili smo fokus na košarkašku filozofiju koju Pavićević gaji i koju je uporedio sa nekim od najkvalitetnijih NCAA trenera.

“Košarka ti, srećom, daje mogućnost da igraš na više načina, a onda ti moraš da pronađeš sebe, kakva si ličnost, šta ti najviše leži, u šta vjeruješ. Poštujem svakog trenera, vjerujte mi, ali mislim da je moj sistem najbolji na svijetu, nikome se neću pomjeriti. Isto tako, i drugi imaju pravo da kažu da je njihov sistem najbolji na svijetu, a ja iza svog stojim i odbraniću ga pred hiljadu trenera. ‘Piva’ mi je otvorio oči, onda počinješ da odbacuješ stvari i tražiš svoj put i sistem. Meni je jedan uvaženi kolega na jednom Evropskom prvenstvu prije utakmice rekao da 10-15 godina igram isto, a ja sam mu kazao: ‘Hvala na komplimentu’.

On se zbunio, a onda sam dodao da ću uvijek i igrati isto, ali da on to nažalost neće razumjeti. Ja ću da forsiram svoje napade, samo što ih svake godine vrtim na drugačiji način, uvijek ću ubaciti nešto novo, jer sam pratio koledž trenere. Roj Vilijams, Majk Križevski, Tom Izo, znate koliko oni malo mijenjaju u svom sistemu. Kada govorimo o Riku Pitinu, on mi je bio omiljeni, forsirao je agresivnu košarku, čudovište od trenera, a Trej Luis, moj igrač, igrao je za njega na Luivilu. Trener na koledžu je tamo institucija, pogotovo ta velika imena, to ne možete ni zamisliti. Tamošnji igrači su vojnici, ako im kažu da gledaju u parket, oni to i rade. Američki trener teško može da se prilagodi na ovaj naš način, naravno da ne umanjujem nikoga, ali sistem je potpuno drugačiji” – naveo je Mihailo.

  • Metode rada koledž trenera su dosta drugačije u odnosu na sve ostale, prvenstveno u psihološkom smislu, a vjerovatno najbolji pokazatelj te tvrdnje su sljedeće scene kojima je naš sagovornik prisustvovao:

“Bio sam na Gonzagi, kod trenera Marka Fjua. On me vodio po prostorijama i rekao je da želi da mi pokaže svoju omiljenu sobu. Ušao sam unutra, bila je malena i u njoj nije bilo ništa osim dva para bokserskih rukavica, i to onih najtanjih, gledao sam to u čudu. Objasnio mi je sve ovako: ‘Kada počnu pripreme, rukiji moraju da prođu kroz ovo. Biram provjerenog, najjačeg, a potom ga šaljem u sobu sa pomoćnicima. Oblači rukavice, a kada on završi otečenog nosa, onda znam da je spreman da se bije i na parketu’. Zamisli da to neko uradi kod nas, proglasili bi te ludim, uhapsili bi te.

Daću još jedan primjer, sjećam se kada sam bio na treningu kod Džima Kalhuna na Konektikatu. Znate li kako počinje njegov trening? Igrači već treniraju u 15 do 3, svi su tu, pomoćnici i ostali, ali nema glavnog trenera. Deset do tri, on i dalje nije tu, a onda odjednom vidim da se otvaraju vrata. On ih otvara i pravi prvi korak, a onda bukvalno svi, bez ikakvih komandi, trče sprint na čeonu liniju. Kalhun stoji i ne mrda dok svi ne stignu tamo, a kada napravi prvi korak, svi aplaudiraju i svaki trening počinje tako. Rekao mi je da moraju da mu plješću i tako mu pokažu poštovanje, voljeli ga ili ne, a sada zamisli da dovedeš Pulena da ti aplaudira (smijeh)”.

  • Sadašnju NBA ligu, 63-godišnjak je kratko prokomentarisao ovako:

“I NBA liga je sad na nekoj granici, Mark Džekson je odlično rekao neke stvari za Stefa Karija. Golden Stejt Voriorsi su igrali ludilo od košarke, sjajni šuteri, igrali su timski, ono je bilo fantastično, a Džekson, koji je i trenirao Karija, kazao je da će Stef učiniti više štete nego koristi za košarku. Izvukli su mu to iz konteksta, ali ja sam sve razumio.

On je sve lijepo objasnio, Kari može da šutira onako kako šutira, ali klinci sada žele da rade isto, a apsolutno nemaju šanse za to. Sada se pojavio Džejms Harden, ja nisam mogao da ga gledam kada je igrao u Hjuston Roketsima. Imam NBA pass deset godina, mogu da gledam šta god poželim, i uživo i poslije, no to tada nisam mogao. Kada individualac podredi sve svojoj igri, to zna da bude ružno, međutim NBA je druga planeta što se tiče organizacije”.

  • Vratili smo se regionalnoj sceni, konkretnije ABA ligi i njenim igračima i trenerima.

“Ja sam trener koji inače ne drži igrače po šablonu i ne volim takvu košarku, volim da im dam slobodu i zato i igramo tako brzo. Neko kaže da je to divlje, međutim ja smatram da je to najteža košarka, zato što se sve radi u trku, dribla, šutira i dodaje. Košarka ide u određenom pravcu, ne igra se isto svake godine, ko to ne prati, ostaje u mjestu i onda kritikuje ostale. To su te fore starijih trenera, misle da je ranije sve bilo bolje i da mlađi nemaju pojma, neki su dali sebi za pravo da kritikuju rad trenera iz ABA lige i kukaju za mladim košarkašima.Oni pričaju iz vremena kada su dobijali sve reprezentativce i kada igrači nisu ni bili u mogućnosti da idu po Evropi.

Trenirate najbolje igrače na svijetu i onda sada kritikujete trenere u smislu da nema mladih igrača, a kada mene pitaju zašto ne igraju mladi, kažem im: ‘Recite mi jedno ime’. Koji to mladi igrač zaslužuje da igra? Nemojte da pričamo hipotetički, nego mi recite konkretno ime. Cibona je sa mladim i talentovanim timom do samog kraja strijepila za opstanak u ABA ligi, a da ne govorim o ekipama koje žele da igraju Evrokup ili Evroligu. Postoje projekti poput FMP-a, čiji rad izuzetno cijenim, oni godinama izbacuju mlade, drže se sredine i to je okej” – poručio je Pavićević.

  • Nastavili smo o mladim trenerima i poteškoćama sa kojima se susreću u poslu. Pavićević je kao primjer izdvojio Petra Mijovića, koji je krajem januara otišao iz podgoričke Budućnosti, a trenutno vodi poljski Slask.

“Što se tiče mladih trenera, dolazi do problema jer predsjednici i gazde nemaju strpljenja i ne vjeruju, postave mladog trenera i maltene ga od prvog dana posmatraju kao privremeno rješenje, a najbolji primjer za to je Budućnost iz prošle sezone. Petar Mijović je bio na klupi, u prvom dijelu sezone u ABA ligi je pobijedio Partizan i Zvezdu u Beogradu, Podgoričani su bili prvi na tabeli, a takođe su prošli u drugi krug Evrokupa.

 Ekipa je igrala odlično, trenerski je sve bilo sjajno postavljeno i odrađeno, a oni su ga potom iz meni potpuno nejasnih razloga zamijenili. Doveli su Dejana Milojevića, protiv koga apsolutno nemam ništa, ali iskreno kažem, to više nije bila ta igra. Budućnost do kraja sezone nije pobijedila nijednu važnu utakmicu, u životu ih je sve vrijeme držao pomenuti trijumf protiv Zvezde u Beogradu. Ispali su iz Evrokupa i izgubili su u Baru od nas u poluraspadnutom stanju, što je po meni za njih bio meč za titulu, jer ih crveno-bijeli bez prednosti domaćeg terena ne bi mogli dobiti u finalu” kazao je šef stručnog štaba Mornara, pa dodao:

“Na kraju su osvojili Ligu i Kup Crne Gore protiv Mornara koji je igrao sa šest juniora i šta je Budućnost na kraju od te smjene dobila? Samo navodim primjer kako se jedan mladi trener može uništiti bez razloga, ali srećom, Mijović je našao svoj put. Za mlade stratege je izuzetno teško jer niko neće da stane iza njih, upravi je najlakše dovesti provjereno ime i sakriti se iza njega, čeka se greška, pod tim uslovima ne mogu da rade ni Duda Ivković i slični, a kamoli mladi.

 Raduje me kad vidim da je mladi stručnjak dobio priliku, kao što je npr. bio slučaj sa Vladimirom Jovanovićem u FMP-u ili Daliborom Damjanovićem u Krki. Ja sam u Mornaru za stručni štab kontaktirao neke mlađe trenere, kao što su Ivan Jelenić i Vaso Milović, naši bivši igrači. Njima ću se posvetiti i pomoći im, kako bih u budućnosti mogao da utakmice gledam iz lože (smijeh)”.

  • Za kraj, Baranin je podijelio utiske iz Finske, u kojoj je kao trener radio od 2000. do 2009. godine. Za to vrijeme, sa Honkom je pet puta bio šampion države, dva puta je osvojio Kup, a jednom je proglašen za trenera godine. Između ostalih, trenirao je Peterija Koponena, jednog od najboljih igrača u istoriji finske košarke.

“Period u Finskoj je jedan od najljepših u mom životu, otišao sam kao turista, nisam nikada bio u toj državi i nisam znao ništa o njihovoj košarci, a ostao sam skoro deset godina. To je najsređenija zemlja u Evropi, možeš da se opustiš, svi prate pravila, od predsjednika do običnog građanina. Kaznu moraš platiti, niko ti neće oprostiti, zaista fantastično mjesto, a iznenadio me i kvalitet košarke, svi mladi finski stručnjaci su sada sa mnom na vezi.

Koponena sam pronašao kada je imao 13-14 godina i radio sam sa njim sve do drafta. On se sada vratio u Finsku, kukovi su mu u lošem stanju, iako nije toliko star. Inače, ja sam i počasni konzul Finske za Crnu Goru, to je baš veliko priznanje, što me čini izuzetno ponosnim. Uvijek kažem da imam dvije države, Crnu Goru i Finsku, ne znam gdje imam više prijatelja. Zadržao sam i stan u Finskoj, a sa fudbalerima Budućnosti sam baš skoro išao tamo kada su igrali kvalifikacije za Ligu šampiona protiv HJK Helsinkija” – završio je Pavićević.