EP u rukometu – priča šesta!

EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova šesta, posvećena je učenju iz poraza, što nije neka crnogorska tradicija. Ovo će biti priča o procesu, o strpljenju, o pritisku, na leđima, na glavama, o umoru. Ovo je priča o trošenju, živaca, energije, vremena, da se stvari postave na pravo mjesto prije nego se upre neko dugme, koje znači početak, start, a da ne vuče na početak kraja. EP u rukometu, nije samo sportska, nego i životna škola, ko hoće da prizna, da je sport indigovani život.

Utakmica sa Holandijom, bila je najvažnija za ovu generaciju crnogorskih rukometaša. U tri utakmice, uz tri pobjede, prešli su nevjerovatan put od apsolutnih autsajdera, do favorita. Pobijeđivali su na papiru bolje od sebe, masnije CV-eve, bogatije ugovore, raskošnije talente, rušili, na razne načine, predrasude, tradicije, borili se protiv nemogućnosti i pretvarali ih u procente uspješnosti.

Nijesu se naši rukometaši borili samo protiv klase na drugoj strani, borili su se uglavnom i mnogo češće protiv sebe, razmišljanja, neizvjesnosti, stresa. Ređali su im se slike ispred očiju, viber i ostale poruke, pune iščekivanja, jedvačekanja, od onog prvog testa koji je pokazao i dokazao postojanje korone, do onog poslednjeg, Antonovog. A svi oni i ovi negativni, koji su im omogućivali da budu tamo, gdje su čitavog života sanjali da jesu, na terenu sa najboljima, trošili su ih taman kao i rivali.

Čudna je ta igra sa strpljenjem, kad si dijete, želiš samo da proleti ispred i pored tebe, vrijeme, da se nađeš među starijima, da ti se dopusti još sat ispred televizora, još sat sa društvom, da godinama, kupiš sebi slobodu, da budeš sa kim hoćeš, gdje god hoćeš. Onda godine prođu, a strpljenje ti treba da dobiješ što si zaslužio, na ulici, kroz priznanje da postojiš kroz mangupluk i snalažljivost, kroz fakultet, kroz ocjene i diplomu, na poslu, da zaslužiš stimulans, platu, funkciju.

Strpljenje ti treba da pronađeš pravog partnera, da ga čekaš, da mu se nadaš, da se strpljenjem hranite, dok se ne upoznate i ne prihvatite. Teško je nahvatati odakle dolazi i kuda ide. Strpljenje je potcijenjeno, neshvatljiva i neuhvatljiva vještina, koju ne možete da podvedete pod brojke i slova, mnogo teško se opisuje, ne pronalaze se epiteti, da bi se uokvirilo i uramilo. I svaki put kad umislite da ste ovladali strpljenjem, demantujete se prvi sledećim potezom.

Naši rukometaši su dugo i uporno razgrađivali famu o tome da smo nestrpljivi, da želimo sada, sve, odmah. Jednom davno smo remizirali, na EP, onda smo prešli težak i dug put do pobjede, pa smo sada došli u situaciju da ubilježimo, ne jednu, nego dvije, ne dvije, nego tri. U situaciji, kada smo bili ne bez jednog, ne bez dvojice, nego i bez trojice, onih koji bi trebali da budu više nego manje na terenu.

Baš tada, kada smo bili pritisnuti uz zid, kada nijesmo trenirali kako treba, kada nijesmo podigli ljestvicu očekivanja, kao onih 300 iz Sparte, čuvali smo naš klanac kako smo znali i umijeli, napadali kršom i dračom. Umjesto kamena sa ramena, uzeli smo loptu u ruke, pa bombardovali sve što smo mogli, kada su nam dopustili i poslije štita koji nam je poturila odbrana.

Sve smo to radili sa stilom, uz osmjeh, uz nekad pretjeranu potrebu za egzibicijom, kao da dobijamo ocjene za stil, nalik nekom umjetničkom klizanju. Iscjedili smo Makedonce, prestrašili Slovence, uhvatili na krivu nogu Hrvate. Sve zasluženo. Dok su se oni bavili nama, križajući nas lagano, mi smo se bavili njima, upoznajući sebe. Nema većeg kvaliteta, nego, upoznati do kraja, onog preko puta sebe. A jedini veći je, upoznati sebe.  

Na tom tajanstvenom putovanju, od sobe do sobe, od izolacije do dvorane, od testova, parametara, hranili smo se strpljenjem. I trošili, emotivno, psihički, fizički. Jer možda ne rade noge i ruke, ali glava radi, kada čekaš. Previše razmišljanja ili instinktivno, iz stomaka, dvougao je koji niko neće razriješiti. Jer ono što je dobro za mene, da li je za tebe? Kad nemaš preveliki ulog ispred sebe, kad znaš da si krenuo od nule, bucaš oštro, ne razmišljaš o prethodnoj, sledećoj karti, o konačnoj nagradi, samo želiš da nastaviš da se igraš, da igraš.

Tri pobjede zaredom, uz ogromnu potrošnju, sa svih strana, skrenule su pažnju na ovu generaciju momaka, koji nijesu navikli da im išta dolazi lako, da ih bilo ko bilo čime čašćava. Nije to bio ni slučaj sa generacijama, koje su bile, pa prošle, ostavilo je vrijeme, ostavile su godine, dovoljno dubok trag, da formiraju, dovoljno jak rukometni DNK, koji nam je dozvoljavao, jednu, veliku, neke manje pobjede, sveden konačan rezultat.

Oni su zbog svog stava prema kompletnoj situaciji, koju su već prošli, zbog odnosa prema virusu, koji je prošao kroz njih, zbog odnosa prema sportskom događaju koji im je donio poštovanje onih koji imaju zrno realnog u svojim venama, dodali još jednu brazdu u sportski, rukometni DNK, koji nam nije dozvoljavao da odemo dalje. Sada, jesmo. Trebalo bi nešto dramatično da se promijeni da Crna Gora ne bude najbolja ex-Yu selekcija na ovom šampionatu. Nije malo, ogromno je.

Čekanje da se napravi sledeći korak, trajalo je samo dva dana. Sve ono što smo uradili savršeno protiv Hrvatske, trebalo je ponoviti protiv Holandije. Sa pozicije autsajdera, došli smo u situaciju da budemo favoriti, za manje od 48 sati. Sportska, životna klackalica, vaga, koja pokazuje, da smo nešto oteli, da nam se sada nešto otima. Oteli smo poštovanje, dograbili ga, dokazali sebi i svijetu da igramo dobar, na momente vrhunski rukomet, ekstra klase.

To što je Crna Gora odigrala protiv Hrvatske, uz svega dva, tri detalja, koja su škola, gdje ima učenika, predstavlja ozbiljan temelj, za bilo kakav krov, eloksiranu, španski zid, vazu, jonizator vazduha. To je bila rukometna simfonija, iznijansirani balans odbrane i napada, trčanja u pravo vrijeme na prava mjesta, do držanja lopte u rukama, dok se ne otvori najbolja moguća šansa. Hrvate smo pobijedili, kao i Slovence, strpljenjem, koje nam je falilo protiv Holandije.

Vrtjeli smo loptu do iznemoglosti, dok se Branko ne odluči da odapne strijelu, dok ne zategne luk ili baš onda kada podignu ruke sudije za pasivni napad, ne ode lopta na Grbovića. Bili smo strpljivi da gradimo, kao na tetrisu, da popločamo sve okolo, dok ne pronađemo savršeni momenat, ugao, da ode pas, da se gurne ruka ka golu rivala. I tu smo bili postojani, kao klisurine. Bez nervoze, vrtjeli smo istu ploču, sa najvećim hitovima.

Sve što smo imali protiv Hrvatske, nijesmo protiv Holandije. Strpljenje ima veze sa ishitrenim šutevima, pogotovo sa igračem više, u situacijama 7 na 6, ima veze sa viškom rupa u odbrani, ima veze sa nervozom, koja nam je došla kao odjek javnosti, da se nešto mora. Ova generacija ništa više ne mora, što prije to shvate, oni i mi, biće im lakši životi. Biće nam ljepši životi. Oni su svoje već odradili, jer su crnogorskom rukometu, sportu, životu, dali nadu. Da će sjutra ujutro, nešto da se promijeni, makar se ne promijenilo.

Nije lako naštimovati se za dva dana, za dvije noći, da ubacite u sebe, procesuirate i prenesete, sve što vam se desilo. Ovi momci su to morali, nijesu uspijeli, za dva dana. Za četiri dana, poslije poraza od Holandije i pred meč sa Francuskom, moguće je da shvate da je strpljenje ključ. Ne fali njima ni hrabrosti, ni umijeća, ni vještina, ni ponosa, ni prkosa, ni inata. Fali im ona fina linija, najtanja, da naprave presjek vremena i prostora, kada lopta ide prema golu.

I sjetiće se oni svega, pogledaće još jednom, kako je sve to funkcionisalo kada je išlo dobro, kako nije kada nije išlo kako su zamislili. Onda ostaje da se nadamo, da ih nije pojeo umor, kao ovog što vam piše, uporno. Sve se dešava brzo, vrijeme jede događaje, od testiranja do utakmice i obratno, stalno nešto dajete, da bi vam se dalo nazad. Njihov umor, od trajanja na ovakvom prvenstvu, među klasom, pod ovakvim okolnostima, najspecifičnijim ikada, biće presudan u poslednje dvije utakmice u glavnoj fazi.

Ovo je odlična prilika da pokažemo i mi, sa strane, sa tribina, društvenih mreža, da učimo strpljenje. Da im dokažemo, da nijesmo sa njima, samo kada za nas pobijeđuju. Sada je prava prilika da ih prihvatimo takve kakve jesu, kada im ne ide. Zar stvarno mislite da će ih pokrenuti neka vaša srdžba na statusu, da će im značiti što ste opleli po njima zbog izgubljene lopte, da će ono čuveno, a vrlo zaludno, hoćemo pobjedu, odgurati ih baš tamo.

Među 11360 gledalaca u Budimpešti bilo je mnogo crnogorskih navijača. Kada smo ušli u miks zonu i čuli kako grmi, bilo nam je puno srce. Bilo je momenata za ponos i dugo sjećanje, jer energija koju nosi ovaj nacionalni tim, tjera vas da se preispitate i gurate niz taj talas. Oni vam pokazuju da može drugačije, u odnosu na ono što smo navikli. Zato, budite sa njima, zaslužili su, bez obzira što im negdje, nekada, ispadne ta lopta. Naučili smo od njih, da znamo sa loptom.  

P.S. Tri puta sam pisao i brisao, ali je izgleda jače od mene, jer ne mogu da razumijem da neko na tri razlike za rivala, na deset minuta prije kraja, može da pravi fotke za društvene mreže, a da ne navija za svoje, koje je došao da podrži? Ostalima, samo pohvale za istrajnost, ponašanje, upornost, aplauze i glas.

P.S.2. Radojica Čepić, 19 godina, nosi lopte. Do prije pola godine igrao u Pljevljima. U životu vam često, samo treba šansa, Čepić je svoju iskoristio.

Postavi odgovor