Na svakom koraku, gdje god postoje ljudi koji žele da motivišu druge ljude, prosipa se maksima: Nemoguće ne postoji! Kada nešto toliko puta bude izrečeno, postaje izlizano, kliše i nekako izgubi tu punoću. A onda se odnekud pojavi intervju u kom je glavni lik , proslavljeni fudbaler rođen u Šapcu sada već davne 1988. godine, koji osvježi tu floskulu da nemoguće ne postoji i da joj neki specifičan sjaj. Podsjeti nas koliko sport može biti paradoksalan ali i neuhvatljiv, a upravo su to dimenzije koje sport čine toliko dragocjenim i toliko praćenim.
Obično kažu da je staza koja vodi do uspjeha posuta trnjem i da je proces izuzetno težak. Možda ne toliko komplikovan, ali težak sigurno. Koliko tačno težak, znaju samo oni koji ga u potpunosti prođu. Staza kojom je Nemanja Matić hodao je bila takva da bi mnogi na njoj odustali. Usudićemo se reći, skoro svi. Stali, bezbroj puta se zapitali da li sve ovo zapravo ima smisla i nakon nekoliko krugova razmišljanja odustali.
U mlađim kategorijama, kada se klinci uveliko projektuju u super zvijezde, on je bio epizodista. Četiri godine je proveo u vjerovatno najvećem klubu na Balkanu, Crvenoj Zvezdi, gdje je šesnaestogodišnji Matić označen kao prekobrojan, nedorastao nivou na kom klinci tog godišta u tom klubu igraju. Kako se na život u glavnom gradu već navikao, a ambicije su bile uvijek visoke, logičan izbor narednog kluba je bio rival iz Humske ulice, Partizan. U mlađim kategorijama Partizana, stručna lica su bila ekspeditivnija i samo godinu dana im je trebalo da Nemanju Matića proglase nedovoljno kvalitetnim i da mu uruče kartu u jednom smjeru.
Sledeća stanica je bila teška, Jedinstvo iz Uba. Ne toliko igrački, koliko mentalno. Iz vječitih rivala se preseliti mnogo niže, teška je spoznaja za igrača u adolescentnoj dobi. To suočavanje sa izvjesnim rezigniram je na neki način udarac na ego, a ego je mladim fudbalerima izuzetno dobar prijatelj u svim momentima kada se nešto lomi na terenu. Da bi lakše prebolio odlaske iz Partizana i Zvezde, dogodio se novi problem. I u Jedinstvu iz Uba su ocijenili da nije dovoljno kvalitetan. Tako se sa svojih 18 godina našao u Kolubari iz Lazarevca. Vrlo optimistično za jednog od najboljih veznjaka Evrope u budućnosti.
Taj period u Kolubari je bio početak uspona, ali je ta početna tačka bila prilično niska, sa sve istorijom odbijanja u klubovima koji su obično dobar filter za mlade fudbalere. Igrači prilikom odlaska u inostranstvo dobiju ugovor na potpis, ukoliko su kvalitetni, a klubovi sigurni u taj transfer. Za ove druge, postoji nešto što se zove proba. Nemanja Matić je morao proći dvije probe, iako je prvu apsolutno zadovoljio, kako bi dres Kolubare zamijenio dresom slovačkih Košica. Što bi prost narod rekao, sve nekako na mišiće.
Boravak u Košicama je bio korektan, ništa toliko specijalno da bi govorili o čudu u najavi. Tu se u međuvremenu i nametnuo mladoj reprezentaciji, gdje se dogodila i tačka koja je promijenila sve. Meč sa reprezentacijom Italije, čak i teža povreda na tom meču ali i nekih 80-tak odigranih minuta, što je bilo dovoljno da jedan čovjek koji je sjedio na tribinama vidi klasu. Taj čovjek se zove Karlo Anćeloti i odmah nakon meča počeo se dogovarati transfer u Čelsi.
Pitanje koje se osnovano postavlja je to ko je junak ove priče?! Nemanja Matić koji je izdržao sve što je trebalo da se izdrži, branio svoje snove kada su mu saopštavali da nije dovoljno dobar i da je ”nepoželjan” u klubovima kakvi su Partizan, Zvezda i Jedinstvo iz Uba?! Ili možda Karlo Anćeloti kome je trebalo svega 80 minuta da vidi ono što niko prije njega nije?! Vjerovatno su ovo pitanja na koje nije potrebno dati odgovor. Jer zbog toga je Nemanja Matić postao Nemanja Matić i zbog toga je Karlo Anćeloti, postao Don Karlo.
Dolazak u Čelsi nije protekao glatko, što je i očekivano. Ionako je transfer iz Košica u Čelsi bio ravan čudu. Ali tu je počeo ples po vrhovima evropskog fudbala. Vitese, Benfika, ponovo Čelsi, Mančester Junajted, Roma, Ren, Lion i saradnja sa najvećim trenerima našeg doba. To je bio fudbalski život Nemanje Matića. Iz blata, bukvalno, do samih zvijezda.
Priča o Nemanji Matiću jeste priča o jednom velikom igraču, ali i priča o principima i istinama sportskog uspjeha. Svako od nas će se jednom sresti sa svojih ”5 minuta”. Pitanje je samo da li će za iste biti spreman ili ne.
