Džejson Vilijams #55 – Prvo ime za bijelu čokoladu

U pisanju je najljepše kada ne postoje pravila. Kada te nose riječi, kada nema ograničenja i kada se misli pretvore u slobodu. Krajem prošlog vijeka, upravo takav, bez pravila i ograničenja je bio jedan mladić sa košarkaškom loptom u rukama. , poznat pod nadimkom Bijela čokolada, car nepredvidivosti, čovjek koji je cijedio suštinu iz košarke.

Klasični biografski podaci o njemu nijesu toliko brojni, a ruku na srce nijesu ni toliko važni, jer Džejson Vilijams je u svojoj biti bio više od podataka. On je bio majstorstvo, igra i impresija. Uspomena koja će ga dugo nadživjeti, kroz njegove poteze i hajlajte, napade košarkaškog ludila, talase lucidnosti i nepredvidivosti. Neko ko ti nedostaje i koga bi vrlo rado vratio iz penzije na parket. Možda radije nego velikane sa većim brojem titula šampiona ili nekim MVP nagradama. Zato što je on igrao za običnog čovjeka.

Džejson Vilijams je rođen 1975. u Belu u Americi, a javnosti je postao poznatiji 23 godine kasnije, kada je izabran kao 7. pik u prvoj rundi drafta od strane Sakramento Kingsa. Iste godine je postao standardan član prve petorke Kraljeva, gdje je sačinio sjajan tandem sa velikim Krisom Veberom i utabao stazu uspjeha kojom će ta franšiza krenuti par godina kasnije. U debitantskoj godini je uspio ući u ”ruki tim godine”, što je bio još jedan znak velike karijere. Iako su gledaoci sa Balkana navijali za Sakramento zbog Divca i Stojakovića, valja zapaziti da ih je prije toga Vilijams bacao u trans svojim aktrobacijama i potezima.

U Sakramentu je igrao 3 sezone, nakon čega se seli u Memfis, gdje provodi naredne 4 sezone. Iako se njegova karijera najčešće vezuje za Sakramento Kingse, zapravo njen vrhunac se desio u Majamiju, gdje je došao 2005. i gdje se okitio svojim jedinim prstenom koji je namijenjem osvajaču NBA lige. Nakon 3 sezone u Majamiju, uslijedio je dvogodišnji boravak u Orlandu, a svoju karijeru je završio 2011. u starom jatu iz Memfisa.

Osvojiti prsten i par individualnih priznanja zaista jeste lijepo i vrijedno svake pažnje. Ipak, sve satisfakcije takvog tipa vremenom blijede, padaju u drugi plan, zasijene ih novi ljudi i nova priznanja. Na kraju, statistika i brojke nijesu nešto u čemu se Vilijams nadmetao sa sobom ili drugima. On se nadmetao u kategoriji koja traje mnogo duže. Ono što u sportu zapravo ostaje zauvijek jeste identitet. Koji ili imaš ili nemaš. Bijela čokolada je bila i ostala identitet sam za sebe. Možda sam subjektivan, ali mi se čini da današnji klinci prije znaju ko je Džejson Vilijams, nego li Čarls Barkli, Pet Juing ili Klajd Dreksler (iako Vilijams nije ostvario ni približne rezultate u odnosu na pomenute).

Identitet Bijele čokolade se krio u čaroliji koja se nesebično posipala u tranziciji od koša to koša. Njegove ideje su teško čitali i saigrači, a kamo li odbrane koje su ga čuvale. Kao da je igrao košarku na nekom drugom nivou, košarku sa samo jednim pravilom, a to je dobra zabava. On nije bio brutalan egzekutor, on nije bio toliko efikasan koliko je bio košarkaški ”lud”. To ludilo se ogleda u neprikosnovenoj atraktivnosti, fintama koje pomjeraju kukove, pasovima kojima se ni njihov primalac ne nada. Inspiraciji koja u datom trenutku predstavlja košarkaški orgazam.

Savremena košarka možda ne trpi toliko improvizacije koliko je u rukama imao Džejson Vilijams, iako je uspješna improvizacija u sportskom smislu vrhunac vještine i kreacije. Možda zbog toga nije imao veći košarkaški rejting tokom godina karijere. Ipak, njemu ostaje kult, to što je košarkaški evergrin, kom jasno ne prijeti istek roka trajanja. Nasuprot, mnogi klinci širom svijeta, sa kapuljačom na ramenima sanjaju da jednog dana dostignu neko novo košarkaško ludilo. Ono koje liči na kuhinju Džejsona Vilijamsa.