Los Anđeles Klipersi 2023/24 – Promašen voz za prsten?!

Iz dana u dan, ne prestaje biti aktuelna ona izreka koja kaže da ako odaberemo i uđemo u pogrešan voz, sve stanice će nam biti pogrešne. Čini se da je u takav voz, relativno skoro, ušla franšiza Klipersa, prevashodno transfer politikom kojom nijesu ispoštovane osnovne zakonitosti timske dinamike i podjele uloga unutar izgradnje jednog tima. Vremena za popravku štete uvijek ima jer je sezona tek počela, ali ako se zaista po jutru dan poznaje, 2023/24 će biti sezona bačenih nadanja, snova i neispunjenih ciljeva.

Los Anđeles ili Grad anđela je oduvijek bio košarkaški vezivan za Lejkerse i teško će se ikad takva činjenica promijeniti jer skoro je nemoguće nadvisiti ”legacy” koji su nam ostavili Karim Abdul Džabar, Medžik Džonson, Vilt Čemberlen, Kobi Brajant, Šekil O'Nil, LeBron Džejms i drugi. Ipak, poslednje godine su bile godine uzdizanja Los Anđeles Klipersa do tog nivoa da su u gotovo svim gradskim derbijima bili uspješniji od ”poznatijeg komšije”. Dolaskom prvenstveno Kavai Lenarda iz Toronta i dolaskom Pola Džordža iz Oklahome se stvorio snažan tim koji gravitira ka završnici plej-offa u zapadnoj konferenciji.

U prošloj sezoni nijesu uspjeli učiniti ništa specijalno, a neki rezultatski dekrešendo je možda imao korijene u trejdu sa upravo Lejkersima, kada je redove Klipersa pojačala ”tripl-dabl” mašina, Rasel Vestbruk. Rasel Vestbruk je čovjek koji sem individualnih nagrada, nije osvojio išta krupno. Preciznije rečeno, statistički biser koji dokazano svojim timovima ne donosi najveće rezultate i generalno čovjek-argument da je statistika ponekad najveća laž.

Dolaskom Rasela Vestbruka je poremećena hijerarhija u timu, jer to je već previše zvijezda u jednom timu, previše All-Stars minuta u jednoj svlačionici. Kada bi stvarna košarka bila video igrica, Klipersi sa Lenardom, Džordžom i Vestbrukom bi bili jedan od ”prvih pikova”. Kako stvarna košarka nije video igrica, onda višak egocentrizma koji sa sobom donose zvijezde nije zdrav za cjelokupni ambijent u kom se priča odvija.

Ni Vestbruk, ni Lenard, ni Džordž nijesu ljudi koji su naučili sklanjati se nekom, podrediti se nekom i po potrebi potpuno zapostaviti sebe zarad kolektivnih interesa. Da jesu, Kavai Lenard bi se vjerovatno danas borio za prsten sa San Antoniom i bio novi Tim Dankan u mašineriji Grega Popoviča, a Pol Džordž bi se utrkivao sa Redži Milerom oko oreola najvećeg igrača Indijana Pejsersa u istoriji franšize.

Početak ove sezone je bio obilježen promjenljivim igrama, sa po par uvodnih poraza i pobjeda. U tom trenutku, Klipersi dovode pojačanja, po svom receptu da je 1+1 = 2. Dolazi ni manje ni više nego Džejms Harden, po mnogim karakteristikama psihološki blizanac Rasela Vestbruka. Nekada možda najbolji napadač na svijetu, statistička mašinerija, ali čovjek koji se neće bespogovorno i apsolutno podrediti nijednom kolektivu. Takođe, još jedan lutajući MVP bez prstena. To što je u istom trejdu stigao i veteran ratničke krvi PJ Taker, nije dovoljno da bi se uspostavio balans u timskoj dinamici.

Istina je i to da su poslije bitke svi generali i da je lako analizirati situaciju kada je poznat ishod, ali 6 vezanih poraza Klipersa, od čega 5 nakon dolaska Hardena je jasan znak da nešto nije kako treba. Uz sve to, Klipersi nijesu napadačka mašinerija i u najvećem dijelu mečeva djeluju konfuzno, baš kao što su djelovali Lejkersi za Džejmsom, Dejvisom i Vestbrukom.

Ovakvi primjeri jako lijepo opominju da realni savremeni sport nije video igrica i da sabiranje ne donosi uvijek pozitivan epilog. Da gomilanje zvijezda u svlačionici nije dobar recept za uspjeh. Da jeste, prsten bi već davno osvojio Bruklin sa Hardenom, Djurentom i Irvingom, baš kao što se ne bi gradile franšize oko jednog lidera ili jedne zvijezde koja eventualno na terenu ima svog jednog zamjenika, što je slučaj sa Jokićem i Marejom, Janisom i Midltonom, Karijem i Klejom, Džejmom i Dejvisom.

Uzorak ove priče stanuje i nama blizu, u redovima Crvene Zvezde Meridianbet. Na početku sezone, u momentima kada se više gubilo nego dobijalo, prvo poentersko ime crveno-belih je bio Šabaz Nejpir. Napadački biser reklo bi se, najbolji pojedinac u porazima Zvezde. U trenutku kada je upravo Nejpir predao dirigentsku palicu Teodosiću i Iagu Santosu, stvari su počele da se mijenjaju. Tim je bio povezan, tim je prestao da se oslanja na pojedinca, a počeo je da bude oslonjen na cjelinu. To je počelo da donosi rezultate.

Sport je sam po sebi magičan i nepredvidiv, što ostavlja dovoljno prostora Klipersima da popeglaju svoje unutrašnje nemire, slože svoje snagu i izađu na pobjednički put. Ipak, za takav epilog, neko će morati da pobijedi sebe. Na način na koji nije navikao da pobjeđuje.